120 godina od rođenja Dobriše Cesarića
Kada učenici dobiju zadatak naučiti napamet pjesmu „Voćka poslije kiše“, otkrije se kako stihove znaju gotovo svi njihovi ukućani. Doista, pjesme Dobriše Cesarića svojom jednostavnošću osvajaju srca čitatelja već stotinu godina.
Gle malu voćku poslije kiše / puna je kapi pa ih njiše / i bliješti suncem obasjana / čudesna raskoš njenih grana. – znate li i nastavak pjesme koja se nalazi u čitankama više od 40 godina?
Dobriša Cesarić, prema priči još jednog uglednog pjesnika, Enesa Kiševića, primijetio je pokislu voćku i zastao nad ljepotom njezinih blistavih grana i tako je nastala Voćka poslije kiše. Upravo je to ono što umjetnike odvaja od drugih ljudi: mogućnost pronalaska ljepote u malim detaljima svakodnevnice.
Nevelik opus velike ljepote
Na današnji je dan prije 120 godina rođen Dobriša Cesarić, omiljen pjesnik generacija osnovnoškolaca i srednjoškolaca. Uz Voćku, čuvene su njegove pjesme Pjesma mrtvog pjesnika, Mrtva luka, Balada iz predgrađa, Vagonaši, Kasna jesen i mnoge druge.
Rođen je 10. siječnja 1902. u Požegi, ali je prvo, školsko djetinjstvo proveo u Osijeku, gradu za koji su vezane njegove najranije uspomene. Propjevao je brzo: već 1916., kada objavljuje prvu pjesmu i otada živi, studira i radi u Zagrebu. Godine 1932. objavljuje, u vlastitu izdanju, knjigu stihova Lirika koju odmah Jugoslavenska akademija znanosti i umjetnosti nagrađuje kao najbolju pjesničku zbirku godine.
Najviše je pjesama objavo u Krležinu časopisu Republika, a ukupno je napisao 165 pjesama od kojih je za života objavljeno 127 u 15 samostalnih zbirki. Od 1951. redoviti je član Jugoslavenske akademije znanosti i umjetnosti, a dva je puta dobio i prestižnu Nagradu Vladimir Nazor: 1965. za zbirku Izabrane pjesme i 1969. za životno djelo. Umro je nakon duge bolesti, 18. prosinca 1980. u Zagrebu.
Cesarićevo ime sinonim je poezije
Dobriša Cesarić jedan je od najprevođenijih hrvatskih pjesnika. Osim na sve slavenske jezike, pjesme su mu prevođene na engleski, njemački, francuski, talijanski, španjolski, mađarski, rumunjski, turski, albanski, latinski i esperanto. Osim lirike, objavio je i niz napisa kritičkoga i memoarskoga značaja, kao npr. O A. B. Šimiću, Prije trideset godina, Prve moje uspomene na Krležu, Sjećanje na Gorana, Moje osječko đakovanje. Zastupljenost u domaćim i stranim antologijama lirike, prevođenje na strane jezike, kritičke ocjene, društvena priznanja, nagrade i odlikovanja, samo su vanjski izraz neprekinute, više nego stoljetne nazočnosti Cesarićeve umjetnosti u našoj književnosti i kulturi te, što je za pjesnika ponajvažnije, u brojnom čitateljstvu kojemu Cesarićevo ime, vrlo često, znači sinonim same poezije.
Cesarićeve su pjesme brižljivo dotjerane forme i jednostavna izraza. U njima je toliko obične istine, svakodnevnog iskustva i bliskosti uobičajenom izrazu da se i danas, 120 godina nakon pjesnikova rođenja, čitaju s oduševljenjem i razumijevanjem.
Čitatelji su s oduševljenjem i razumijevanjem prihvatili njegovu poeziju jednostavnih istina i dubokih iskustava (Voćka poslije kiše, Oblak, Mrtva luka), proživljenog, istinskog ljubavnog čuvstva (Povratak, Slutnja, Mala kavana, U svjetlosti), iskrene čovječnosti i snažnog socijalnog protesta (Vagonaši, Mrtvačnica najbjednijih, Balada iz predgrađa), čudesne, sudbinske povezanosti čovjeka s krajolikom i izmjenom godišnjih doba u njemu (Početak proljeća, Predjesenji dan, Jesenje jutro, Zapis o zimi, U suton, Mjesečina).
Cesarićeva lirika na umjetnički sugestivan način poništava jaz između običnoga i uzvišenoga te pokazuje da su svakodnevne, banalne stvari zapravo sudbinske. Uvjerljivošću dikcije, toplinom pristupa i istinitošću izraza, Cesarićeva lirika pronašla je siguran put do srca čitatelja i nema sumnje da su se pjesnikovi stihovi proročki obistinili:
Pjesma mrtvog pjesnika
Moj prijatelju, mene više nema,
Al nisam samo zemlja, samo trava.
Jer knjiga ta, što držiš je u ruci,
Samo je dio mene koji spava.
I ko je čita – u život me budi.
Probudi me, i bit ću tvoja java.
Ja nemam više proljeća i ljeta.
Jeseni svojih nemam, niti zima.
Siroti mrtvac ja sam, koji u se
Ništa od svijeta ne može da prima.
I što od svijetlog osta mi života,
U zagrljaju ostalo je rima.
Pred smrću ja se skrih (koliko mogoh)
U stihove. U žaru sam ih kovo.
Al zatvoriš li za njih svoje srce,
Oni su samo sjen i mrtvo slovo.
Otvori ga, i ja ću u te prijeći
Ko bujna rijeka u korito novo.
Još koji časak htio bih da živim
U grudima ti. Sve svoje ljepote
Ja ću ti dati. Sve misli, sve snove,
Sve što mi vrijeme nemilosno ote,
Sve zanose, sve ljubavi, sve nade,
Sve uspomene — o mrtvi živote!
Povrati me u moje stare dane!
Ja hoću svjetla! Sunca, koje zlati
Sve čeg se takne. Ja topline hoću
I obzorja, moj druže nepoznati.
I zanosa! i zvijezda, kojih nema
U mojoj noći. Njih mi, dragi, vrati.
Ko oko svjetla leptirice noćne
Oko života tužaljke mi kruže.
Pomozi mi da dignem svoje vjeđe,
Da ruke mi se u čeznuću pruže.
Ja hoću biti mlad, ja hoću ljubit,
I biti ljubljen, moj neznani druže!
Sav život moj u tvojoj sad je ruci.
Probudi me! Proživjet ćemo oba
Sve moje stihom zadržane sate,
Sve sačuvane sne iz davnog doba.
Pred vratima života ja sam prosjak.
Čuj moje kucanje! Moj glas iz groba!
Djela: Lirika (1931.), Spasena svijetla (1938.), Izabrani stihovi (1942.), Pjesme (1951.), Knjiga prepjeva (1951.), Osvijetljeni put (1953.), Tri pjesme (1955.), Goli časovi (1956.), Proljeće koje nije moje (1957.), Izabrane pjesme (1960.), Moj prijatelju (1966.), Slap (1970.), Izabrane pjesme (1973.), Svjetla za daljine (1975.), Pjesme. Memoarska proza (1976.), Voćka poslije kiše (1978.).