VREMEPLOV: Spomen-ploče u Martinšćici

Od iskona, postojanja svijeta i njegova razvoja, čovjek je za sobom ostavljao razna obilježja, artefakte, crteže u kamenu, spomenike, pisane oznake svojih umjetnina i običaja. I naša “mala” Martinšćica ima povijesnu ostavštinu iz svoje relativno kratke, ali zanimljive povijesti. Ovim napisom želim čitatelje podsjetiti i upoznati ih sa spomen-pločama koje i danas obilježavaju događaje iz prošlosti moje drage, nažalost devastirane, uvale moje mladosti, uvale nezaborava i moje vječne nostalgije.

Slike 1 – 3: MARTINŠĆICA 1938.

Veliki masivni kameni portal kroz koji se ulazilo u novoizgrađeni lazaret sv. Franje, koji je svečano otvoren 2. lipnja 1833. godine. U vrhu portala prigodna je kamena ploča na kojoj je urezan natpis na latinskom jeziku, koji u slobodnom prijevodu glasi:

OVAJ OBZIDANI PROSTOR SA ZGRADAMA I LUKOM NAMIJENJEN PREGLEDU STRANACA I ROBE U ZAŠTITU JAVNOG ZDRAVLJA I U PRILOG POMORSKOME PROMETU
Car Franjo I.
blag, milostiv, darežljiv podignu
MDCCCXXXIII (rimskim brojem 1833. g. – nap. autora)

Namjena lazareta bila je da svi brodovi, posade i tereti koji su dolazili iz afričkih i azijskih luka te zemalja u kojima su vladale epidemije i kužne bolesti, provedu četrdeset dana u karanteni da bi potom mogli iskrcati teret u riječkoj luci. Ovaj impozantni portal srušen je i devastiran 60-ih godina 20. stoljeća kada je u Martinšćicu preseljeno Brodogradilište “Viktor Lenac”. Nije mi poznato zašto ovaj portal nije sačuvan kao svjedok nekadašnjeg lazareta, kulturni i povijesni spomenik. Njegova širina vjerojatno je ograničavala ulaz većih teretnih vozila u prostor brodogradilišta. Na istom mjestu izgrađen je sadašnji, veći ulaz. Od portala je sačuvana jedino ploča, koja je uzidana malo istočnije u stari, visoki ogradni zid starog lazareta.

Druga slika prikazuje dio zida u koji je uzidana ploča. Slikao sam ju 1990. godine. Tri godine kasnije ploča je uokvirena betonskim okvirom i obojena bijelom bojom. Igrom slučaja i nju sam slikao s istog mjesta jednog lijepog jesenjeg sunčanog popodneva. Sunčane su zrake probile gustu krošnju stoljetnih platana kao da su u smiraj dana svojom svjetlošću željele oteti zaboravu sjećanje na nekadašnji lazaret, nekadašnju ubavu uvalu i život njezinih anonimnih, nigdje spominjanih i zaboravljenih žitelja. Neka sadržaj ovog napisa bude podsjetnik sadašnjim i budućim naraštajima našega kraja.

Slika 4 – MARTINŠĆICA, VODOVOD 1923.

Veća mramorna ploča na zidu zgrade stare strojarnice vodovoda postavljena je prigodom novoizgrađenog vodovoda grada Sušaka 1923. godine. Na ploču je urezan tekst posvete čija su slova zlatno obojena, a koji glasi:

U MARTINŠĆICI SAGRAĐENO JE GODINE 1922-23. PO GRADSKOJ OPĆINI SUŠAK, UZ DRŽAVNU PRIPOMOĆ, PREMA OSNOVI I GRAĐEVNOM UPRAVOM ing FRANJE BOUŠE I ing LUJA RACA OD HIDROTEHNIČKOG ODJELJKA NA SUŠAKU, SUDJELOVANJU ing  HINKA EMILI OD STRANE GRAĐ. PODUZEĆA FEROBETON NA SUŠAKU I TVRDKE ZA ELEKTR. INDUSTRIJU ELIN D.D. U ZAGREBU

Srećom, preuređenjem vodovoda i uklanjanjem starih crpki i elektromotora, ploča je ostala na svojem mjestu kao svjedok povijesti sušačkog vodovoda. Raduje me da sam ploču, uz određene poteškoće, ipak uspio ovjekovječiti fotoaparatom.

Slike 5 i 6 – MARTINŠĆICA, KAPELICA MAJKE BOŽJE

Na istočnoj strani magistralne ceste i to na početku usjeka od 1930. godine stoji uzidana mala kapelica s uokvirenom slikom u boji Majke Božje. Na tom dijelu stare makadamske ceste, koja je preko Vrh Martinšćice vodila u Kostrenu 19. lipnja 1930. godine cestom su se na biciklu (skupa) spuštala u Martinšćicu dvojica kostrenskih mladića. Na početku usjeka doživjeli su težak pad i zadobili su teže povrede, srećom bez posljedica. Po ozdravljenju su na usjeku iznad ceste izgradili kapelicu u koju su postavili uokvirenu i obojenu sliku kao zahvalu Majci Božjoj. Na kapelicu su postavili rešetkasta vrata s malim lokotom. U dnu kapelice, na zidanom prostoru, ispisali su:

USPOMENA
N. ŠEGULJA I G.
POLESE 19. VI. 1930.” (uz križić na kraju – op. autora)

Od tada su žitelji Martinšćice i Vrh Martinšćice ovo mjesto nazivali “Pod Majkun Božjun” što se kroz prohujala ljeta pomalo zaboravlja. Od ove nesreće proteklo je više od osamdeset godina, zub vremena nagrizao je rešetkasta vrata i devastirao sliku. No jedan od potomaka Guerina Polesea prije desetak godina obnovio je i obojio kapelicu bijelom bojom, postavio novu sliku Majke Božje i nova rešetkasta vrata pa je kapelica postala ljepša i lakše uočljiva.

Kada je krajem 30-ih godina 20. stoljeća građena nova, šira i asfaltirana magistralna cesta, kapelica je ostala na svojemu mjestu. Potrudio sam se da kapelica ne ostane zaboravljena pa sam 1993. fotografirao stari izgled kapelice. Gotovo dvadesetak godina kasnije prolazeći na vrh Martinšćicu uočio sam izgled obnovljene kapelice, ponovo sam ju fotografirao i s velikim zadovoljstvom uvrstio u svoju fototeku Martinšćice i Kostrene uz odgovarajući opis. Osim ove posvete spomenut ću da je i na zapadnoj strani (nasuprot ovoj) bila u usjek uzidana još jedna slika Majke Božje, za koju nikad nisam saznao tko ju je i kada postavio. Prilikom proširenja ceste slika je skinuta i nikada nije vraćena na svoje mjesto po završetku radova, a početkom II. svjetskog rata.

Slika 7 – MARTINŠĆICA, SPOMEN-PLOČA

Ploča je bila na prostoru Brajde, ravne plohe nekadašenjeg kamenoloma (sadašnje parkiralište brodogradilišta). Tu su 17. siječnja 1942. godine (na sam blagdan sv. Antona Pustinjaka čija je crkva u Dragi) vojnici talijanske  regularne vojske strijeljali  dvojicu antifašista. Ploču su postavili članovi Saveza boraca narodnooslobodilačkog rata Rijeke 22. srpnja 1949. godine. Bila je uzidana u veliku kamenu gromadu koja se nalazila uz kavu, nekadašnji kamenolom. Ploča je devastirana i potpuno uništena početkom 90-ih godina prošlog stoljeća. Ona je jedna od više od tri tisuće spomenika NOB-a koji su masovno uništeni nakon osamostaljenja Republike Hrvatske. Tekst na ploči glasio je:

U BORBI ZA BRATSTVO I JEDINSTVO HRVATA I TALIJANA ISTRE I RIJEKE HEROJSKOM SU SMRĆU PALI NA OVOM MJESTU DANA 17. 1. 1942. DRUGOVI FRANJO CETINA I GIUSTO CARLI

22. VII. 1949.  SAVEZ boraca Nar. oslobod rata za grad RIJEKU

Franjo Cetina bio je član CK KPH Kastav, a Carlo Giusti talijanski vojnik, antifašist. Osim Franja, svoj su život za slobodu dala i njegova dva brata, a na Zametu jedna ulica još uvijek nosi ime Braće Cetina.

Sjećam se tog oblačnog zimskog dana i ovog zločina okupatora, koji sam slučajno vidio vraćajući se iz škole u Podvežici preko velikih stuba (skalina) u Martinšćicu. U Brajdi sam ugledao vojne kamione, vojsku i pogrebni furgon. Žrtve su doveli u sredinu Brajde, posjeli na stolce i vezali. Odjeknula je puščana paljba streljačkog voda. Žrtve su ukrcane na pogrebni furgon, vojnici na kamione i napušteno je mjesto zločina. Sve sam to gledao s polovice skalina i bio sam kosterniran – bilo mi je nepunih osam godina.

Moje su sestre i njihove prijateljice svake godine na blagdan sv. Antona odlazile kroz Brajdu na misu u Dragu. Na povratku u Martinšćicu vojska, koja je blokirala prilaze Martinšćici, zaustavila ih je i vratila u Dragu. Kući su se vratile okolnim putem, kroz Dragu, preko Gornje Vežice, Podvežice i skalina preko Bobova.

Slika 8 – MARTINŠĆICA, LAZARET

Spomen-ploča postavljena je na zapadnoj strani nekadašnjeg lazareta, a sada uprave Brodogradilišta “Viktor Lenac” u počast petorice strijeljanih antifašista od strane talijanskih fašista, crnokošuljaša (camicie nere), sljedećim tekstom:

U ČAST 10. GODIŠNJICE NARODNOG USTANKA U HRVATSKOJ ZA PALE BORCE PROTIV FAŠISTIČKOG OKUPATORA KOJI SU STRIJELJANI DNE 26. VI. 1943. G.

RASPOR Franjo        43 g.
BOLHA Slavko          35 g.
MAVRINAC Slavko   35 g.
RELJAC Stanislav      22 g.
MALVIĆ Milan            33 g.
OVU PLOČU PODIŽE SAVEZ BORACA NARODNO OSLOBODILAČKOG RATA III. RAJONA RIJEKA

Žrtve su strijeljane na istočnoj strani lazareta, u usjeku ispod ogradnog zida nekadašnjeg lazareta. Bilo mi je nepunih devet godina. Vraćao sam se iz škole u Podvežici po skalinama, Bobovu, na Vrh Martinšćice, gdje se ostatak moje obitelji krajem 1942. g. preselio nakon što su u lazaret stigle jedinice talijanskih fašista – tzv. camicie nere. Dok sam se spuštao skalinama, začuo sam dugi rafal mitraljeza i odmah shvatio što se dogodilo. znali smo da je u lazaretu bila grupa zarobljenih partizana i antifašista i znalo se da će biti strijeljani. Duboko potresen, požurio sam kući, uplašen i užasnut.

Nakon što je upravna zgrada brodogradilišta uređivana i obnovljena, ploča je premještena i uzidana na unutarnji dio starog ogradnog zida nekadašnjeg lazareta, nasuprot upravne zgrade.

Slika 9 – MARTINŠĆICA, LAZARET

Kada je sredinom 60-ih godina 20. stoljeća brodogradilište  potpuno preseljeno u Martinšćicu, uz zapadnu stranu upravne zgrade podstavljena je bista u spomen radniku, palom borcu Viktoru Lencu, nekadašnjem radniku Brodogradilišta “Lazarus”, a koje je kasnije dobilo njegovo ime. Autor biste je pokojni sušački akademski slikar Vinko Matković.

Slika 10 – MARTINŠĆICA, LAZARET – SPOMENIK BRANITELJIMA

Tijekom Domovinskog rata mnogo je branitelja dalo svoje živote za samostalnu Republiku Hrvatsku. Među njima su i dva radnika, brodograditelja “Viktora Lenca”, kojima je u spomen postavljena ploča:

Spomen na poginule branitelje u Domovinskom ratu
Uvijek će živjeti u našem sjećanju branitelji
RANKO POLONIJO
1952 – 1992
SAMIR TERZIĆ
1969 – 1992
Poginuli na Ličkom ratištu
Zaposlenici i Uprava Brodogradilišta – 7. prosinca 1996.