Damir Radonić dobitnik Nagrade za životno djelo za postignuća u sportu

Damir Radonić rođen je u Splitu, a nedugo zatim seli se u Rijeku. Nakon nekoliko godina života u centru grada, brak ga dovodi u Kostrenu gdje mu se i dan-danas nalazi kućna adresa. U ožujku 2022. godine dobiva Nagradu za životno djelo za postignuća u sportu Zajednice sportova Primorsko-goranske županije. – Imam 66 godina, a kako se nagrada ne može dobiti prije 65. godine, slobodno mogu reći da mi je uručena kao mladiću! – našalio se gospodin Radonić.

Otac kao najveći uzor

Gospodin Radonić sin je Lovre Radonića, glasovitog vaterpolista „Mornara“. Otac, inače rođeni Korčulanin, petnaest je godina držao titulu najboljeg vaterpolista „Mornara“. Pet je puta osvojio titulu državnog prvaka, prisustvovao trima Olimpijskim igrama kada osvaja dva srebra i jedno četvrto mjesto, a ukupno je odigrao više od 100 utakmica.

Otac Lovro Radonić – preuzeto sa stranice: https://pk-mornar.hr/povijest/

– Kao dijete svakodnevno sam prisustvovao utakmicama i treninzima svojeg oca. Tijekom 1964. godine, kada sam imao 8 godina, moj otac završava sa svojom igračkom karijerom – pozvan je da bude trener „Primorja“ u Rijeci. Tada smo se preselili u Rijeku, a ja sam kao dijete i dalje nastavio odlaziti na njegove treninge. Čak i kada je moj otac završio sa svojom trenerskom karijerom 1968., ja sam i dalje ostao u kontaktu sa sportom – najprije na Školjiću na malom bazenu, a zatim i na gradskom kupalištu. Otac je uistinu snažno utjecao na moj daljnji put. – objasnio nam je Damir Radonić.

Igračka karijera kao vaterpolista

Odlasci na očeve utakmice i treninge zasigurno su utjecali na životni put gospodina Radonića. Tako se u Rijeci Damir počinje baviti vaterpolom pod vodstvom trenera Tome Mohorića Tombe. Prvu službenu utakmicu igra za juniore 1971. godine, kada osvajaju treće mjesto u državi. Već 1972. godine cijela generacija juniora prelazi u seniore te se počinju nizati uspjesi – četvrto mjesto u prvoj ligi i drugo mjesto u Kupu pobjednika kupova Europe 1976. godine.

– 1977. godine odlučujem prekinuti svoju dotadašnju karijeru u sportu jer sam osjetio kako mi pate druge obaveze, poput fakulteta – napomenuo je Damir Radonić te dodao: – Tada sam se prebacio u drugoligaški klub „Burin“ gdje sam ostao od 1978. do 1990. godine. U tom periodu od 12 godina imao sam trostruku funkciju: igrača, trenera i tajnika.­ Vaterpolski klub „Burin“ u tom je razdoblju pet puta bio prvak druge lige.

Ključni moment – poziv i prelazak u „Primorje“

– Posljednje dvije godine prije raspada Jugoslavije došlo je do promjena u vaterpolu. Tada se ukazuje potreba za kadrovima u klubu „Primorje“, tadašnjem PVK. Pokojni Kostrenjanin Želimir Perović, koji je obnašao funkciju predsjednika sekcije, pozvao me da dođem raditi kao tajnik – ispričao je Damir Radonić. Do tada je već stekao veliko iskustvo radeći kao tajnik u Vaterpolskom klubu „Burin“, tako da 1989. godine dolazi u klub „Primorje“ na mjesto tajnika. Ubrzo se,  u prosincu 1990. godine, „Primorje“ razdvaja na samostalne klubove – vaterpolski i plivački klub.

Župan Zlatko Komadina uručio je Nagradu za životno djelo Damiru Radoniću

Taman uoči dolaska g. Radonića u „Primorje“ počinju ratne godine što predstavlja dodatni izazov upravi kluba – osim promjena u ustroju lokalnih jedinica i samo financiranje kluba postaje upitno. – Posebno bih htio istaknuti Alberta Bralu, međunarodnog vaterpolskog suca, koji je uspio pridonijeti uspostavi uprave „Primorja“. Svojim intenzivnim radom uspio je u klub dovesti „Croatia Line“ kao generalnog sponzora tako da smo 1992. godine postali „Primorje Croatia Line“. Tijekom 1993. godine vraća se naš olimpijac Zoran Roje iz Italije i preuzima seniorsku ekipu, dok Željko Tonković ustrojava rad s mlađim uzrastima. Nas četvorica, koji se znamo još od 1972. kada smo igrali u juniorima, vodili smo klub – svaki sa svojim dužnostima. Ponosan sam na nas, mislim da smo odradili jako dobar posao. – objasnio je naš dobitnik nagrade za životno djelo.Vaterpolski klub „Primorje Rijeka“ osvojio je niz nagrada tijekom narednih godina. Valja istaknuti prvo mjesto Kupa Hrvatske čak četiri puta (1995., 2012., 2013., 2014.), Prvenstva Hrvatske dva puta (2014. i 2015.) te Mediteranskog kupa (1996.).

Gospodin Radonić objasnio je tajnu uspješnog vođenja kluba: – Tajna uspješnog kluba i uspješnog vodstva temelji se na sinergiji svih osoba koje su dio istog tog kluba. Važno je imati pozitivnu atmosferu. Moramo biti iskreni, ponekad ju je bilo teško održavati uza sve probleme s kojima smo se našli, ali to je normalno. Uspjeli smo.

Dobitnik Nagrade za životno djelo

U ožujku ove godine Zajednica sportova Primorsko-goranske županije, osim proglašenja najboljih sportaša i sportašica u 2021. godini, dodijelila je i nagrade za životno djelo. Dobitnik nagrade za životno djelo je i naš Damir Radonić zbog svog dugogodišnjeg angažmana u riječkom vaterpolu.

– U nagradu, koju sam dobio, ugrađeno je mnogo malih detalja, svi s kojima sam sve ove godine radio i surađivao sudjelovali su dijelom u toj nagradi. Mogu reći kako je nagrada za životno djelo najveća nagrada koja se može dobiti na funkciji koju sam obavljao, stoga je čast i ponos što sam je dobio još i veća. Moram napomenuti da su nagradu u svijetu vaterpola prije mene dobili samo glasoviti vaterpolist Frane Nonković te sportaš i rektor Danko Pavešić pa je samim time moj ponos još i veći. – priznao nam je gosp. Radonić.

Nekoliko misli za kraj

– Najljepše vrijeme moje karijere bilo je ono kao igrača u „Burinu“ kada sam radio u tvornici „Rikard Benčić“ u Rijeci. Moj posljednji posao u Benčiću bila je izrada svjetlosnih stupova, odnosno kandelabra koji se nalaze na Korzu. Napravili smo stvarno nešto što je upečatljivo za grad Rijeku. – prisjetio se Damir i nadodao: – Nakon moje igračke karijere u „Burinu“ i zadnjeg posla u Benčiću s izradom kandelabra, profesionalno prelazim u „Primorje“. E, tada počinje teško vrijeme – rat, nove okolnosti, neizvjesnost. Bila su to teška vremena, ali uz pomoć svih pojedinaca koji su bili oko mene, uspjeli smo se snaći.

Gospodin Damir Radonić živi u Kostreni, a svaki slobodni trenutak provodi sa svojim unucima: – Dok se nisam oženio, živio sam u centru Rijeke. Onda sam se doselio u Kostrenu, predivan je kraj. Moram priznati da sve što sam postigao, ne bi bilo moguće bez moje supruge i djece. Moja supruga sa mnom je na bazenu od prvog dana, a onda su se pridružili i sin i kći. Sada imam dvoje unučadi, a ljeto volimo provoditi u rodnom mjestu mog oca – Korčuli: to je četiri, pet mjeseci uživanja.