Četiristo i jedna uzbrdo ili “Zločin i kazna”
Popularno zvane 401, ove su stube nekad bile spas (i kazna) za sve koji su zakasnili na autobus, a njima su se često uspinjali i spuštali i Kostrenjani i Vežičani.
Čudit će se mlađa populacija Kostrene, pogotovo oni iz istočnijih dijelova, ovome što je meni na pameti. Današnji kostrenski vozni red ipak ima dvije autobusne linije, no u moja je vremena vozila samo desetka.
Profesore, prošao nam je autobus!
Udarna jutarnja harmonika koja nas je prevozila do škole ili one starije do radnih mjesta, uglavnom je bila krcata. Često se znalo dogoditi da autobus zaobiđe stanicu na Vrh Martinšćici iz jednostavnog razloga – nije mogao primiti više putnika.
Nismo mi klinci previše zbog toga tugovali, uobičajena je isprika za nedolaženje na prvi jutarnji sat bila: „prošao nam je autobus“. Ofucana stara isprika bila je tu i tamo upotrijebljena čak i ako je u autobusu bilo mjesta.
Ako je prvi školski sat bio predviđen za kakav ispit, a priprema nije bila odrađena dobro ili uopće jer dan ranije, eto, baš nismo imali vremena za knjigu povrh svih onih ostalih „obaveza“, iz rukava se uvijek istezala upravo ta, ofucana stara isprika: „prošao nam je autobus“. A bilo je i onih dana u kojima je temperatura kreveta bila baš prava ili bi pidžama zapela za krevet i nije se dala van.
Lovci na autobus
Bili su to naši grijesi i zločini. A bila je onda tu i kazna. Još je onaj Fjodor Mihajlovič svojedobno pisao o tome. Primjereno zločinima, ni kaznu se nije dalo shvatiti olako.
Potječem iz obitelji lovaca na autobuse i trkača na duge staze. Kao i moja mama prije mene te mnogi moji susjedi, nerijetko sam trčao koliko me noge nose u lovu na autobus.
Sve je ovisilo o procjeni koliko kasnimo i hoćemo li stići autobus na stanici na Vrh Martinšćici ili moramo trčati do Lenca. A kad je zločin bio toliki da se na autobus usprkos nemilom sprintu ipak nije stiglo, slijedila je poslovična kazna. Četiristo i jedna. Tu se dalo naslutiti od čega si sačinjen.
401 uzbrdo i nizbrdo
Za razliku od trsatskih stuba koje, legenda kaže, koliko god puta ih brojite nikad nećete izbrojiti isti broj jer ih je sam vrag načinio, četiristo i jedna uvijek je bila četiristo i jedna. Dapače, u nekom su periodu bili upisani i brojevi negdje na 200, pa na 300, te na samoj četiristo i prvoj i točno ste znali koliko je muke za vama, a koliko se još treba znojiti da se uspnete do vrha.
Naravno, ima ova priča i drugu stranu medalje. Ta je, pak, bila usmjerena nizbrdo i nije za one slabijeg srca. Opet, zahvaljujući redovno velikim razmacima između dva autobusa, nismo mi klinci imali vremena čekati 45-60 minuta na sljedeći autobus. Brže je bilo ukrcati se na šesticu do zadnje stanice.
Nativno vežički klinci nisu baš rado gledali grupe Kostrenjana u prolazu, ali su nas prešutno tolerirali. Usluga je bila vraćena u ljetnim mjesecima kad su grupe Vežičana tutnjale kostrenskim uličicama na putu prema morskoj okrijepi.
Vladao je taj neki status quo uz obostrano poštivanje nikad zapisanih pravila. Doći do zadnje stanice nije nikad bio izazov, ali ono što je slijedilo svakako jest. Četiristo i jednu valjalo je proći čim prije i nikako niste smjeli biti zadnji u dnu jer bi vas ostatak ekipe, naravno, čitav idući dan zafrkavao.
Pravilo je glasilo – nema pravila. U ljubavi, ratu i spuštanju četiristo i jednom sve je bilo dozvoljeno. Nerijetko su preskakani čitavi blokovi stepenica, a na vremenima koja su nam bila potrebna za utrku od vrha do dna, zavidjeli bi nam vjerojatno i današnji atletičari.
Od Čabrijanke do 399
Nisu naše stube na tom mjestu od pamtivijeka, dapače. Četiristo i jedna stepenica izgrađena je okvirno kada i Brodogradilište „Viktor Lenac“.
Sjetit će se neki stariji od mene zemljanog puta s tek pokojom stubom koji je omogućavao prolaz prije izgradnje stepenica. Prisjetit će se možda i stare špine u podnožju stepenica uz koju su se stari autobusi znali zaustaviti i natočiti vodu za hlađenje motora na svojem proputovanju iz Rijeke prema Bakru ili obrnuto.
Nekima su možda u lijepoj uspomeni ostali i ćevapčići u staroj Čabrijanki, restoranu na mjestu današnje Matee, u kojem su se nedjeljom znale rado okupljati obitelji u vrijeme ručka. Znali su stari ljudi poslati tadašnje klince u Čabrijanku po pivo, a ti su klinci svoju nagradu nalazili u otpijanju pjene s vrha iste te pive.
Vrijeme leti i ostavlja svoj trag na svemu pa tako i na četiristo i jednoj. Gradnjom ceste D 404 uz četiristo i jednu niknuli su nosivi stupovi, reljef se promijenio. Izmijenjen je i broj naših stuba, pa danas više ne broje četiristo i jednu stepenicu.
Kao i cijene na policama dućana, i stepenice prate moderne trendove pa ih više nema 401 nego 399. Valjda će nekim novim klincima to biti prihvatljivije jer, eto, nema ih niti četiristo.
Današnji je tempo drugačiji i rijetki su oni koji prolaze tom „zapadnom poveznicom Kostrene i Rijeke“. Danas se uglavnom vozimo i ne pada nam na pamet vrijeme trošiti uspinjanjem po nebrojenim stepenicama. Dalo bi se malo uložiti u njih i urediti ih već i u ime svega što su nekad značile.
Bilo kako bilo, ne vjerujem da su nam stepenice zamjerile činjenicu da smo ih polako zanemarili. Popularno zvana četiristo i jedna i dalje je na svojem mjestu, jednako vijugava kao i prvog dana.
Ako si date truda i bez žurbe se uputite tuda jednog sunčanog dana, nagradit će vas lijepim pogledom na dio Kvarnera.