Massimo kao moj učitelj

A vidio sam to iz prve ruke kod Massima Savića od prvog puta kada sam ga vidio na pozornici tadašnjeg Sterea. Iako mi se u to vrijeme činio kao netko tko je sebi jako bitan, ponekad mi je čak djelovao kao prava razmažena zvijezda, na tom koncertu vidio sam da je pred glazbom koju je stvarao ili bolje, u kojoj je sudjelovao, izrazito skroman pa čak i ponizan.

I danas se sjećam tog koncerta. Iako mi je sam album „Vještina“ bio nepotrebno kasapljenje već prije savršeno otpjevanih pjesama, a ni pop nije moj prvi izbor, ta izvedba bila je remek-djelo. Savršeno uklopljeni instrumenti, izbalansirana zvučna slika bez rupa (nisam glazbeni teoretičar, ali znam što volim) i, više od svega, izbalansiran ego. On je bio glavna zvijezda, samo njegovo ime bilo je na plakatima, imao je zaista moćan glas i impresivnu vještinu pjevanja, ali uopće nije dominirao scenom niti zvukom. Da, najavio bi pjesmu i odradio komunikaciju s publikom, ali nakon toga bio je samo jedan od muzičara na sceni, samo jedan od instrumenata u pjesmi.

A muzika je dirala i nosila, nekad je emocija bila i teška i tjerala oči da zasuze, a misli da odlutaju u neka sjetna razmišljanja. Ali muzika je uvijek bila lijepa. Nije nosila bijes, razočaranje, gorčinu; bila je nekako plemenita i topla. Netko će reći ziheraški pop, ali nije lako napraviti takav pop koji dira, a istovremeno i miluje ljepotom.

Pamtim i kako je jednom, dok je još bio poznat samo kao ocvali novovalni pjevač, dao izjavu o tome kako kada osmišljava pjesmu, naslika sliku na kojoj su instrumenti predstavljeni kao vizualni elementi slike i onda je donese bendu i kroz nju im objašnjava kako da slože aranžman. S obzirom na to da je tada aktualan bio album „Benzina“ zvučalo mi je to kao strašno foliranje umišljenog umjetnika koji tlači jadne muzičare nekim fiks idejama. No, kada sam čuo taj koncert, shvatio sam da mu je to stvarno uspijevalo. Svaki je instrument imao svoje mjesto u tom muzičkom zvučnom prostoru, svoju svrhu i oblik. A cijela je slika bila skladna i imala jasnu boju i ugođaj. I svaki kasniji koncert bio je takva ljepota zvuka, glazbe, dojma, emocija. Nije to moj prvi izbor glazbe, ali kad god je bila prilika, otišao bih na njegov koncert jer sam bio siguran da ću uživati u ljepoti, skladu i vještini.

A opet, i takav veliki umjetnik dio života proveo je na dnu. Bio je godinama neuspješan, nepriznat, izgleda i nesretan toliko da je bježao u utjehu opijata kao i mnogi koji okuse slavu i onda je izgube. Nenadan uspjeh i novu šansu u drugoj polovici života zaista je potpuno i do kraja iskoristio, možda baš zbog toga što je nakon iskustva nevažnosti u to ušao lišen ega. Bio je u funkciji umjetnosti koja je kroz njega dolazila do svih nas.

Uz to, bio je i uvijek iskreno pun hvale, podrške i priznanja za one koji rade dobre stvari. Oduševio me kao gost u jednoj emisiji A – strane kada je izrecitirao napamet uvodni tekst Tonijevog 23. prosinca i onda mu otpjevao back vokale potpuno u pozadini s iskrenim uživanjem u odličnoj pjesmi. Kao što ih je otpjevao i grupi Film i mnogim drugima, kao što bi odsvirao gitaru na nekom snimanju bez da se to zna.

Izreka koju volim i koje se držim jest da mali ljudi pričaju o sebi, srednji o drugima, a veliki o idejama. Tijekom lockdowna i epidemije Massimo je snimao talk show iz svoje sobe i objavljivao ga na internetu. Ugostio bi kojeg kolegu umjetnika i onda cijelu emisiju pričao o njemu. Sebe bi spominjao tek kada bi prepričavao situacije u kojima su zajedno sudjelovali, ostalo vrijeme bio je domaćin u pozadini iskreno oduševljen svojim gostom i njegovim radom. Ne pamtim da sam ikad gledao tako nešto – jasno je komunicirao da tu postoje stvari koje su veće i važnije od njega unatoč njegovu talentu i tadašnjem uspjehu i statusu zvijezde najviše klase.

Od takvog se čovjeka može puno toga naučiti. Pamtim sve „susrete“ s njim: utjecali su na mene. Pokazali su mi da mogu sudjelovati u stvaranju bitnih i velikih stvari i bez da se guram u prvi plan, namećem drugima i govorim o tome kako sam lijep i pametan. Naučio sam da treba biti fasciniran tuđim radom i iskreno to reći. Da je dovoljno biti kanal kroz koji će se dobre ideje skupljati, kombinirati i prezentirati kako bi omogućile da se neki ljudi mijenjaju, rastu i čine dobre stvari za ovaj svijet. I da možemo rasti i mijenjati se kroz ljepotu i sklad, a ne samo kroz bol, patnju, ljutnju i gorčinu.

Netko će reći da je kratko živio. Po meni broj godina ništa ne znači. Mnogi koji dožive 80 ili 90 ne naprave i ne dožive pola od toga što ovakvi ljudi naprave i dožive. On je proživio vjerojatno barem dva prosječna života u svojih 60 godina. Da će nedostajati, hoće. Volio bih doživjeti još koji koncert, čuti još koji intervju, volio bih da od neke melodije i teksta oslika još jednu sliku u kojoj je baš sve, svaki ton, upravo tamo i takav kakav treba biti. Ali morat će to netko drugi, netko tko je to možda učio baš od njega i od njemu sličnih – velikih i moćnih u svojoj skromnosti i poniznosti.