Akademkinja Silvana Vranić: Bez strasti u poslu nema cjelovita nastavnika ni znanstvenika

To i ne čudi s obzirom na činjenicu da je jedna od utemeljitelja Katedre Čakavskog sabora Kostrena te začetnica Znanstveno-stručnog skupa Život, kultura i povijest Kostrene. S njom smo popričali o njezinu radu, brojnim doprinosima i postignućima.

Jedna ste od rijetkih osoba s našeg područja s titulom akademika. Što ta titula Vama predstavlja i koje je njezino značenje za Vas?

– Da, točno je, nažalost, na našem području nema puno članova HAZU-a i zato mi je osobita čast što sam se našla među njima. No znanstvenik rijetko sam napreduje, puno se toga mora poklopiti. Stoga sam zauvijek harna svojoj mentorici, prof. emeriti Ivi Lukežić, koja je prepoznala u meni potencijal dijalektologa i dala mi priliku da ga potvrdim.

Izbor za redovitu članicu priznanje je i mojemu matičnomu odsjeku, Odsjeku za kroatistiku Filozofskoga fakulteta Sveučilišta u Rijeci na kojem radim više od 30 godina. I, naravno, bez razumijevanja i potpore obitelji za odlaske na terenska istraživanja i druženje s računalom i knjigama, sve bi bilo znatno teže, ako ne i nemoguće.

Zbog svih tih razloga i ne doživljavam izbor priznanjem samo meni osobno. Svjesna sam koliko je filologa i izvrsnih dijalektologa zavrijedilo biti redovitim članovima HAZU-a. Jednako sam tako svjesna i kakvu privilegiju imam što mogu djelovati unutar krovne institucije naše znanosti na promicanju znanstvene istine i humanističkih znanosti, koje, nažalost, danas nisu dovoljno cijenjene što se očituje i u njihovu lošem pozicioniranju spram prirodnih i tehničkih znanosti.

Impresivna znanstvena postignuća naše znamenite mještanke, akademkinje Silvane Vranić

Lista je Vaših impresivnih postignuća dugačka, no možete li izdvojiti nekoliko koja su vam najmilija i na koja ste posebno ponosni?

– Osobito sam ponosna na svoje sjajne studente koji su danas već potvrđeni znanstvenici, izvrsni nastavnici u osnovnoškolskom i srednjoškolskom obrazovanju, lektori, ali i priznati književnici, afirmirani novinari…Nekako se nadam da sam na predavanjima uspjela barem potaknuti djelić ljubavi prema njihovim pozivima.

No ako govorimo o znanosti, onda je to svakako knjiga Čakavski ekavski dijalekt: sustav i podsustavi za koju sam 2006. dobila Nagradu Josip Juraj Strossmayer za područje humanističkih znanosti. Riječ je o nagradi koju dodjeljuje struka pa mi je time i jako važna. Izdvojila bih i tri knjige posvećene sjeverozapadnim govorima otoka Paga jer obuhvaćaju opis triju jezičnih razina više skupina govora, čime su se paški govori našli među najpotpunije opisanim čakavskim govorima, što je prepoznala i Ličko-senjska županija dodijelivši mi javno priznanje.

Jeste li se uvijek vidjeli u akademskom i znanstvenom svijetu ili Vam je plan bio drugačiji?

– Radila sam najprije u osnovnoj i srednjim školama kao nastavnik Hrvatskoga jezika, najdulje u Pomorskoj školi u Bakru, što je bilo neprocjenjivo iskustvo. Uistinu je bilo izazovno i ne baš uvijek lako, ali vrijedilo je – bilo je puno pametnih učenika koji su cijenili trud i pravičnost nastavnika.

No diplomirala sam na dijalektološkoj temi i željela sam se posvetiti dijalektološkom istraživanju. A za to sam morala upisati poslijediplomski studij, magistrirati i onda raditi na doktoratu. I opet su teme bile dijalektološke, konkretnije – čakavološke.  I više nisam ni mogla ni htjela natrag, uživam u svojem poslu.

Do 2022. godine bili ste član suradnik u HAZU, no nedavno ste postali redovni član. Kako su se Vaši doprinosi akademiji promijenili?

– Pred članovima je suradnicima Akademije, uz promicanje društvene odgovornosti, dalje istraživati u struci, napredovati u znanosti, surađivati na određenom području djelatnosti Akademije. Dužni su podnositi godišnja izvješća o svojem radu, a sudjeluju, prema odluci pojedinog razreda, i u radu razreda.

Uz nabrojeno, od mene se kao redovite članice očekuje i pokretanje Akademijinih projekata unutar znanstvenoga zanimanja, organiziranje Akademijinih znanstvenih skupova i sudjelovanje izlaganjima, participiranje u promicanju djelatnosti Akademijinih zavoda, primjerice na planu izdavaštva, članstvo u različitim povjerenstvima i odborima, predstavljanje Akademije u određenim protokolarnim poslovima…

Osim što ste profesorica i akademkinja, Vi ste i znanstvenica. Kako usklađujete sve svoje obaveze i poslove, ali i svoje želje i strasti?

– I jedan i drugi dio mojega posla mogu se samo odrađivati i možete i tako doći do dovoljnog broja bodova za sljedeće znanstveno-nastavno zvanje. Međutim, bez strasti u poslu nema cjelovita nastavnika ni znanstvenika, a ona vas uvijek vodi k novim pristupima i temama. Ponekad to znači uroniti u sasvim novu problematiku i uložiti puno vremena dok se ne osjetite sigurnim i napišete što ste istražili.

Volite li to što radite, premda to ne znači da  nećete, pritisnuti rokovima, biti na mukama; naći ćete rješenje i biti zadovoljni što ste još nešto naučili. Za ostale je strasti i želje malo vremena, ali nadam se da ću još uspjeti nekamo otputovati i biti sa svojim najbližima, obitelji i prijateljima, još dobrih knjiga pročitati i dobrih filmova pogledati.

Na portalu Naša Kostrena uz pjesnikinju Branku Kržik Longin svake srijede objavljujete novu riječ iz čakavskog narječja u sklopu nagradne igre. Kako je nastala ideja za takvu nagradnu igru i koji je njezin cilj?

– Ideju je gđi Branki Kržik Longin i meni izložila gđa Borka Reljac u dogovoru s urednicom portala Naša Kostrena Inom Randić Đorđević, prof. Budući da s gospođom B. Kržik Longin niz godina radim na rječniku kostrenskoga govora, predložile su nam da odaberemo riječi iz toga korpusa koje bi gđa Kržik Longin jednom tjedno unutar rečenice pročitala na portalu.

Čitatelji koji znaju značenje određene riječi putem obrasca u redakciju šalju rješenje i sudjeluju u nagradnoj igri. Cilj je podsjetiti starije govornike na riječi koje možda više nisu toliko u uporabi i pokušati zainteresirati mlađe govornike za čakavski leksik. Za očuvanje je jednoga govora, naime, važno da se ne izgubi kompetencija govornika i da se, uz ostalo, prikladno prenosi mlađima.

– Bez strasti u poslu nema cjelovita nastavnika ni znanstvenika. – dr.sc. Silvana Vranić

Usto, općina Kostrena dodijelila Vam je nagradu za životno djelo. Što kostrenska baština predstavlja za Vas te kako bi se ona još mogla promicati?

– Da, zahvalna sam Katedri Čakavskoga sabora Kostrena i predsjednici gđi Vesni Valenčić što su moje djelovanje unutar Katedre u predsjedništvu koje sam od njezina osnutka prepoznale vrijednim za tu nagradu. Posebno mi je drago što su i ostale udruge koje djeluju na području Općine bile suglasne s prijedlogom. Za očuvanje kostrenske baštine osjećam odgovornost već po svojoj vokaciji, ali i kao mještanka od svoje srednjoškolske dobi. Otkad sam u Katedri, skrbila sam o istraživanju govora, bilo da sam se sama njime bavila ili poticala druge da opisuju njegove značajke.

Nekako se podrazumijevalo da budem zadužena za znanstveni pristup kostrenskoj baštini, ne samo za govor već i za materijalnu kulturu, povijest, usmenu predaju itd., pa sam organizirala znanstveno-stručne skupove Život, kultura i povijest Kostrene i uređivala zbornike radova o temama izloženim na skupovima. Nažalost, korona je sve usporila, a i velik je problem nedovoljna zainteresiranost mlađih ljudi koji bi već tradicionalne manifestacije i aktivnosti nastavili i pokrenuli nove, poput radijskih emisija, glasila ili web stranice na mjesnom govoru, multimedijskoga dokumentiranja načina života i usmene predaje…

I za kraj, recite nam što Vas sada čeka i što Vam je najviše u fokusu?

– Velika mi je obveza i želja redigirati rječnik kostrenskoga govora, leksikografska obrada kojega ide sporije nego što bih to željela zbog zaista objektivnih okolnosti. Neke radove moram dovršiti za tisak, neke teme na znanstvene skupove prijaviti, a i dosta je terenskoga rada predviđeno u okviru projekata na kojima radim. Teško je tu postaviti prioritete, obično su rokovi ti koji ih određuju, a ne uvijek ono što biste željeli raditi.