Karizma je krhka
Ljudi vole gurue. Netko voli Jordana Petersona, netko Slavuja Žižeka, netko Sadhgurua, netko Anu Bučević, netko Isusa ili Muhameda. Uglavnom su to karizmatični ljudi koji samouvjereno i vješto govore o tome kako bismo trebali živjeti svoj život.
Neki od njih su i mrtvi ili možda nisu nikad niti živjeli, nego su više simboli jer ljudima lakše sjeda: On je rekao nego Iskustvo je pokazalo. Ti imaju prednost da ne mogu napraviti pogreške. Kod njih je jedino opasno da se ne otkriju neke pogreške koje su napravili dok su bili živi. Ovi koji su pak još među nama, na vrlo su skliskom terenu.
Naime, karizma je vrlo krhka. Sama riječ na grčkom znači „dar milosti“ i u religiji označava nadnaravni dar koji nekoj osobi daje Bog ili božanstvo za dobrobit i korist zajednice. I izvan religije ljudi vole svojim vođama ili guruima pripisivati iznimna svojstva ili sposobnosti na temelju kojih oni ostvaruju nadmoć u društvu i mogu si uzeti za pravo da drugima govore kako bi se trebali ponašati.
Pukotine u karizmi
Zanimljivo je primijetiti kako su zapravo drugi ljudi skloni takvim pojedincima pripisivati te nadnaravne osobine čak i kada to ti ljudi sami ne čine. Kao da nam treba netko za koga ćemo vjerovati da ovaj čudnovati svijet i nas same zaista razumije puno bolje od nas jer onda napokon imamo neka pravila kojih se samo treba držati i sve će biti u redu.
No, ako nisu sami jako samosvjesni, gurui često povjeruju u ono što toliko ljudi misli o njima, povjeruju da su zaista nešto posebno i izvrsno. Pa im „narastu krila“ i počinju sve uvjerenije i strože propovijedati drugima što bi trebali raditi. S obzirom na to da ljudi vole samouvjerenost i pravila, tada ih još radije slijede.
Sve dok se u toj krhkoj strukturi karizme ne počnu pojavljivati pukotine. A uvijek se počnu pojavljivati jer ovi živi gurui su ipak samo ljudi. Čak, kako je pronicljivo istaknuo u jednom intervjuu novinar Velimir Grgić, upravo oni koji se počnu baviti ljudskom psihom, srećom i sličnim temama, upravo imaju „mračnu stranu“ zbog koje su i krenuli u to istraživanje. I onda ta mračna strana, pod teretom slave, očekivanja od strane ljudi da budu savršeni, osjećaja izvrsnosti zbog koje počnu vjerovati da zaslužuju više, probije na površinu kroz neku grešku koju naprave. Uzeli su novac koji nisu trebali, spavali su s nekim s kim nisu trebali ili potpuno psihički propadnu. Pa kao Jordan Peterson, ironično, autor knjige „12 pravila za život“, ovisni o lijekovima dožive potpuni slom. Odličan profesor psihologije i vrhunski govornik na kraju je dotaknuo dno, a djelomično je to zabilježio i kamerom.
Nedavno sam slušao i intervju s jednim od većih gurua menadžmenta (tu je taj termin neočekivano čest) Simonom Sinekom koji je izjavio da se osjeća loše, umorno i usamljeno. I da razmišlja o promjeni karijere.
Svakome se u životu dogode pogreške i teški periodi. Simon Sinek jako samosvjesno govori o ovom periodu kao o periodu kada puno uči o sebi i životu. Jordan Peterson nakon živčanog sloma činio se skromniji i manje krut u svojim stavovima. Zbog toga ih ja osobno sada još više cijenim, ali za većinu „sljedbenika“ takvi grijesi potpuno ruše idealiziranu sliku o nadčovjeku koji sve razumije i ima sve pod kontrolom. Protivnici, koje ovakvi ljudi uvijek imaju, jedva dočekaju ovakve prilike da ih ponize i uruše sliku o njima. Sljedbenici će ih neko vrijeme pravdati, ali vrlo će brzo pronaći novog gurua, zasad još neukaljane karizme.
Ne tražite tuđi lijek za sreću
Zato je i slatko i opasno dozvoliti da te promoviraju u gurua i graditi svoj utjecaj na karizmi jer će je jedna pogreška potpuno urušiti. Bolje je graditi sliku grešnog čovjeka koji nešto zna i daje sve od sebe. A isto je tako slatko i opasno tražiti od drugih savjete o životu i sreći misleći da je njima ili nama moguće voditi život u kojemu nikad nećemo pogriješiti i nikad nećemo biti nesretni.
Ne znam ni za jednog gurua koji je uspio proživjeti život, a da nije prošao kroz period sumnje u sebe, pogrešaka, tuge, razočaranja. Čak je i kod ovih mitskih to bitan dio njihove priče. No većina kaže da upravo u tim periodima najviše nauči o sebi, o drugima, o životu. Tako da nisu gurui krivi, kriva je ta naša vjekovna sklonost da im pripisujemo nadljudske, natprirodne pa čak i bogomdane kvalitete dok su oni samo ljudi od krvi i mesa.
Meni se najbolje pokazalo slijediti Budin savjet. Da parafraziram, on (koji vjerojatno isto nikad nije postojao), otvoreno kaže: „Ne vjerujte ništa što vam ja kažem! Sve što vam kažem, isprobajte: ako za vas funkcionira, zadržite; ako ne, odbacite.“
Život je kratak pa bismo voljeli da postoje provjereni recepti da ne gubimo vrijeme, ali bojim se da je ovaj Budin savjet puno efikasniji i, zapravo, brži od opetovanog zaljubljivanja u gurue, razočarenja, odbacivanja svega i traženja novih pa ispočetka.