Otvoreni su upisi u novi ciklus aktivnosti edukacijske i rehabilitacijske djelatnosti Mogu SveR u Kostreni

Uz stručnost voditelja i osnivača Vojka Rožmanića, edukacijskog rehabilitatora i fizioterapeuta specijaliziranog za rad s djecom, Mogu SveR fokusiran je na neurorazvojnu rehabilitaciju od prvog mjeseca do 18. godine života te edukacijsku rehabilitaciju za djecu s intelektualnim izazovima i onu koja se susreću s poremećajem iz spektra autizma, a poseban je naglasak na djeci do 7. godine života. Aktivnosti se održavaju u obliku grupnih radionica i individualnih terapija, prilagođavajući se pritom potrebama svakog djeteta.

– Vrlo je važno reći da osim osnovnog programa, u svim skupinama razvijamo vršnjačku komunikaciju i socijalizaciju, što današnjoj djeci nedostaje. Sve radionice, osim svog osnovnog programa koji je jasan iz naziva svake radionice, imaju edukativnu i ponašajnu komponentu. Veliki broj djece u današnje vrijeme provodi puno vremena pred ekranima, hrane se ili uspavljuju uz mobitel, tablet ili neki drugi uređaj što kod ovako male djece dovodi do ovisnosti, češćih frustracija i nepoželjnih oblika ponašanja, objašnjava voditelj Vojko Rožmanić.

Osim radionica za djecu s teškoćama u razvoju, Mogu SveR nudi niz sportskih programa, kreativnih „Hokus pokus“ radionica  te radionica za djecu predškolskog uzrasta. Sve grupne radionice su inkluzivne – može se uključiti svako dijete predškolske dobi, urednog razvoja ili s određenim teškoćama, ali dobrodošla su i djeca s teškoćama u razvoju rane osnovnoškolske dobi kojima je potrebna pomoć pri učenju. Grupne radionice održavaju se dva puta tjedno tijekom cijele godine u dogovorenom terminu i to u manjim skupinama od petero do sedmero djece, kako bi voditelj grupe u svakom trenutku mogao pristupiti djetetu individualno te mu pomoći da izvrši zadatak ili ispravi neko nepoželjno ponašanje.

Kroz sportske radionice djeca u dobi od 1,5 do 8 godina razvijaju osnovne motoričke obrasce pomoću raznih sportskih igara, poligona i slično, uz pomoć kineziologa s dugogodišnjim iskustvom u radu s predškolskom djecom. Na „Hokus pokus“ radionicama djeca od 4 do 7 godina kroz različite zabavne eksperimente mogu učiti i otkrivati svijet oko nas na interaktivan i zanimljiv način, dok se predškolske radionice bave stjecanjem potrebnih predznanja za školu te razvijanjem logičkog razmišljanja i ostalih vještina.

Također, Rožmanić je istaknuo kako je preporučljivo (ali ne i nužno) da se djeca u programe uključe na početku školske godine kada se započinje s radionicama jer se lakše prilagode i brže prihvate pravila.

Kada je riječ o tome kako na vrijeme prepoznati i reagirati na znakove koji ukazuju na poteškoće u razvoju djeteta, Rožmanić napominje kako je proces dijagnostike razvojnih problema vrlo složen i stoga mora biti prepušten stručnjacima, a roditelji ne smiju negirati problem, već moraju postupati na vrijeme prema savjetima i uputama stručnjaka.

– Osobe koje rade u Mogu SveR rade terapije. Mi nismo educirani za dijagnosticiranje pa se time i ne bavimo. Najlakše je reći da kada dijete „maše rukicama“, ono ima autizam. Proces dijagnostike je složeniji od toga i treba ga prepustiti stručnjacima koji su za to školovani. Znakovi koji mogu upućivati na problem razlikuju se kod svakog djeteta, ovisno o tome radi li se o motoričkom, intelektualnom ili nekom drugom poremećaju. U današnje vrijeme je teško razlikovati pravi autizam od ekranizacije jer neka djeca koja previše vremena provode pred ekranima pokazuju ista ponašanja kao i djeca s pravim autizmom. Iako ne provodimo dijagnostiku, imamo jako dobru suradnju s neuropedijatrima, kliničkim psihologom i primarnim pedijatrima pa zajedno dogovaramo eventualne aktivnosti koje će se provoditi s djetetom.

– Kada roditelj u ranoj dobi prepozna da je njegovo dijete drukčije, da nešto nije u redu te potraži pomoć, već je na dobrom putu. Većina ustanova, obrta, udruga ima školovane stručnjake i dobre programe, samo je bitno da se što prije razvije povjerenje u osobu koja radi s djetetom te slušaju savjeti i ne odustaje od započetog, da se ne luta jer se time gubi vrijeme.

Rehabilitacija djeteta s teškoćama u razvoju je najčešće nažalost dugotrajan proces i treba započeti čim prije, jer je u terapiji puno lakše naučiti dijete nego ispravljati krivo naučeno. Kada roditelji negiraju problem, ne žele medicinsku obradu, traže razloge u okolini, u drugoj djeci i njihovim roditeljima, odgađaju se terapijski postupci, no problem kad-tad ispliva, a tada je puno teže raditi s djetetom i duže treba da se neka ponašanja isprave, pojašnjava nam Rožmanić.

– Nitko od nas ne može se staviti u kožu roditelja djeteta s teškoćama pa čak ni mi koji radimo s njima. Kod nas sustav nije takav da kada se detektira problem, da se roditelju multidisciplinarno pristupa kako bi se najprije olakšalo njima, a samim time i djetetu i široj obitelji. Barem ne sustavno. Roditelji su prisiljeni plaćati za svaku terapiju koja je njihovom djetetu potrebna.

U svakom slučaju, puno je lakše roditelju kada prihvati da postoji problem. Dijete s teškoćama u razvoju ima svoja ograničenja, ali ima i sposobnosti koje treba razvijati. Ne treba postavljati preteške i dugoročne ciljeve. Dijete treba biti uspješno, jer će tako biti samostalnije i razvit će samopouzdanje.

– Ne postoji univerzalni savjet ili recept kako postupati, jer je svako dijete i svaka obitelj različita, ali u dogovoru sa stručnjacima koji rade s djetetom, a kasnije s učiteljima i profesorima u školi, za većinu djece s teškoćama moguće je naći mjesto u zajednici gdje će ona biti uspješna i sretna, zaključuje voditelj Vojko Rožmanić.