Dajana Rakić: sedam i pol mjeseci iskustva života i rada na kruzeru
Razlog zašto mi je toliko dugo trebalo da napišem ovaj članak, odnosno da ga uopće i počnem pisati, jest taj što imam osjećaj kao da je sve što sam prošla naprosto nerealno. Kao da sam živjela drugi život, bez pretjerivanja!
Sedam i pol mjeseci sam provela daleko od svih i svega što mi je poznato i drago, nastojeći se prilagoditi novoj sredini i novim ljudima najbolje što sam znala. Ponekad je to bilo uz više uspjeha, a ponekad nimalo. Bilo je prepuno emocija, od potpune euforije kad sam prvi put stala pred golemu Freedomicu (nekadašnja ja, koja je od megalofobije* jedva prolazila pokraj brodogradilišta Lenac), kada ti je sve još novo i sve gledaš kroz neke nove oči, do debilitirajuće depresije kad pogledaš koliko ti je još mjeseci ostalo do povratka doma. Najviše vremena sam voljela provoditi na otvorenoj palubi, u prostoru za pušenje, gledala u horizont i pretvarala se da je Učka tamo negdje i da će sve to brzo proći. U tim sam trenucima najčešće tražila balans između dviju misli: “Bože, hvala ti na ovoj prilici!” i “Dobro, koji vrag mi je sve ovo trebalo?!”
Ideja odlaska na brod je počela zapravo najobičnijom zafrkancijom. Zapravo, počelo je mojim žalopojkama jednoj od najboljih frendica, od toga kako mi je dosta toga da sam solo, do toga da radim na privatnom fakultetu za sramotno malu plaću, da Guvernate više ne zarade kao prije… Tipično kmečanje, kako bismo rekli (vrlo je terapeutski ponekad, probajte).
Naravno, pametna kakva je, kao žena pomorca, rekla mi je: Pa što si ne nađeš nekog pomorca? Samo sam ju blijedo pogledala i ud’rila se smijat’! Kad eto nje, ne odustaje – nakon minute šutnje, pogleda me i vrlo ozbiljno mi kaže: Eeeej, a slušaj… a zašto ti ne postaneš pomorac? Nisam joj stigla zviznut ćepu jer me ta ideja šokirala. Da, stvarno, zašto JA ne bih postala pomorac? Nije da ne postoje žene koje plove. Sigurno ću naći nešto, možda ne u mojoj struci, ali Bože moj… Misli su se počele vrtjeti same od sebe.
Ta ideja, taj velebni razgovor na balkonu u Saršonima se dogodio početkom kolovoza prošle godine. Nakon toga, cijeli taj mjesec prsti su letjeli po tipkovnici, dorađivao se CV, javljala sam se na sve otvorene pozicije koje sam mogla naći na web stranicama vodećih kruzerskih kompanija (velika većina poslova koji su ispod i izvan moje struke), sve dok nisam “naletjela” na tu jednu – Carnival Cruise Line.
Jednu – koja je dovela do svega ovoga. Nakon nekoliko intervjua, što snimljenih, što uživo, s osobom koja je šef tog odjela ili šef tog šefa, krajem listopada su mi javili da me uzimaju i da dolazim ili krajem godine ili početkom 2024. Kreće kaos – rješavaj vizu, liječnički, riješi otkazni rok, zatvori obrt… Sve uz nadu da će ovo što dolazi biti bolje, u svim aspektima, a najviše u financijskom. Jer, budimo realni – malo tko odlazi na brod jer mu je doma dobro na poslu. Barem je tako bilo u mom slučaju.
Moram priznati da nisam očekivala “ubosti” poziciju koja je vrlo nalik onoj koju sam prije obnašala. Biti profesorom u školi ili na fakultetu, premda je po svojoj naravi drugačije od ove pozicije, ipak ima određene sličnosti. Pozicija koju imam na brodu se zove “learning and development manager”, što bi u prijevodu bilo “menadžer učenja i razvoja”. Moja primarna zadaća na brodu je osigurati validnost certifikata posade, osigurati im pravovremena predavanja kako bi obnovili certifikate i osvježili znanje, izdavanje certifikata, ali i podupiranje posade u njihovom daljnjem razvoju na brodu. Trening sesije održavam isključivo ja, uz jedinu iznimku gdje mi pomažu direktor ljudskih resursa na brodu i još jedna kolegica ukoliko se radi o brendiranom treningu, na kojemu se novu posadu podučava i izlaže ih se Carnivalovim vrijednostima i načinima ponašanja kojih se svi pridržavamo na brodu. Tako na primjer, novi članovi posade koji su prvi put stupili na brod ikada u životu, primarno sa mnom prolaze jedan takav trening u trajanju od četiri različite sesije, zvan “All Aboard”. Tijekom četiri susreta, prezentiram im glavne informacije o Carnivalu i njegovom nastajanju kroz zadnjih 50 godina, no osim toga, usmjeravam ih i pružam im podršku kroz sva pitanja koja imaju o životu i radu na brodu. Kao netko tko je također u istoj koži kao i oni (obično imamo naziv “first contracts” ili “prvougovoraši”), lako se povežemo i dijelimo iskustva kako bi nam u konačnici bilo lakše te znaju da u tome svemu nisu sami.
Osim što je moja pozicija na određeni način predavačka, iznimno je bitno pratiti brojke posade i pravovremeno osigurati obvezne sigurnosne treninge za novu posadu koja još nema certifikate iz sigurnosnih obuka, kao što su “Crisis management” (Upravljanje krizom), “Crowd management” (Upravljanje skupinom ljudi) i “Security awareness” (Svijest o sigurnosti). Moj posao se tiče i praćenja tih brojki, planiranja treninga (ovisno o tome koji je dan, npr. dan na moru ili dan u luci), pravovremenog obavještavanja rukovodećeg osoblja da će mi određeni ljudi trebati doći na trening, itd. Sve to iziskuje spretnost u komunikaciji, poznavanje rukovodećih ljudi, ostvarivanja međusobnog povjerenja i slično. Nije nimalo lako, na primjer, na dan na moru (kako mi to zovemo na brodu “sea day”) održati trening s ukupno 20 ljudi, od čega je desetak iz odjela Kućanstva (Housekeeping), petero je restoransko osoblje, nekolicina iz odjela Bara itd. Neki od njih ni ne mogu prisustvovati jer su trenutačno van smjene i odmaraju, što je sveti gral na brodu i u to se ne dira osim ako nije apsolutno hitno. Sve to onda znači da morate jako dobro poznavati određene ljude, s njima uspostaviti onakav odnos koji će vam olakšati posao, ali to onda znači da ćete morati i “birati svoje bitke” i neki put i “progledati kroz prste”. Međutim, moram priznati da sam s 90 posto menadžera i osoblja koje je na višim pozicijama od mene (tzv. “department heads” ili voditelji odjela) imala jako dobre odnose i nikad nije bilo nekih nepremostivih problema koji se nisu dali riješiti kompromisom. Naravno, i ja sama kao “first contract” sam vrlo brzo postala svjesna činjenice da će neki ljudi to pokušati iskoristiti na svoj benefit pa sam takve odnose i ljude naučila tretirati s dozom soli i opreza.
Što se tiče života na brodu, jedna stvar me u potpunosti iznenadila – nisam imala morsku bolest! Što je samo po sebi blagoslov jer onda lakše i ljepše spavaš. Međutim, nije bilo nekih pretjeranih ljuljanja broda gdje smo hodali kao “pijani”, možda par puta. Prvih mjesec dana me držalo isključivo uzbuđenje i kompletna zadivljenost brodom, ljudima, mjestima, drugačijem moru koje ne miriši kao naše… S vremenom, i to je počelo opadati, a kako je stres oko posla bio sveprisutan i u porastu, sve manje su me oduševljavale palme, pijesak i tirkiz bahamskog otočja. Kad god sam imala priliku, izašla bih s broda barem prošetati i maknuti se iz uvijek istog, metalnog okoliša na brodu. Kad god nisam imala priliku izaći van, vječito sam bila na pramcu palube 4 (tzv. “deck 4”, gdje je jedino i dozvoljen prostor za pušenje za posadu) te sam tamo provodila vrijeme sa slušalicama u ušima, ili s knjigom u krilu, ili samo gledala u horizont i pokušavala pogoditi u kojem smjeru je Učka.
Nostalgija me vrlo brzo “puknula”, premda sam mislila da neće jer za sebe često tvrdim da nisam takva vrst emocionalca, ali osjetila sam što znači kad ti fali sve živo od doma, pogotovo mjesec dana prije kraja ugovora (upozorili su me da vrijeme namjerno krene sporije točno mjesec dana prije negoli ideš doma). Međutim, dani kao takvi su manje-više brzo prolazili: probudiš se, odradiš svoje na tih 9-10 sati koliko radiš (s pauzama između), odeš u teretanu i u krevet. I tako opet. I tako danima, tjednima… Dobro, nije baš uvijek isto, koji put se natjeraš i otići u “crew bar” (bar za posadu) gdje odigraš partiju stolnog nogometa ili biljara, uz jedno ili najviše dva pića i podružiš se s ljudima. Ono što moram spomenuti jest i to da su Carnivalovi brodovi poznati kao “fun ships” odnosno brodovi zabave. Premda je to brendiranjem usmjereno prvenstveno na klijentelu koja dolazi iz točno tih razloga (da se zabave i odmore), također i mi posada imamo određene benefite. Tako na primjer, imamo dvije zabave mjesečno, obično tematske naravi (npr. karipska muzika, afrobeat večer i slično), organizirane turnire u npr. biljaru, stolnom nogometu ili stolnom tenisu koji su iznimno popularni, također imamo i dvije ili tri karaoke večeri (koje su najpopularnije i obično ih Filipinci “rasturaju”) i još mnogo toga… Ideja iza toga jest da se posada ipak treba i zabaviti, bez obzira na narav i težinu posla, što opet ide na ruku i samoj kompaniji jer je retencija posade oko 80% kroz posljednjih nekoliko godina. Nije da samo jedeš, radiš i spavaš – ako se potrudiš, možeš se i opustiti, zabaviti i vidjeti malo svijeta oko sebe, a sve to ti skraćuje ugovor i vrijeme ipak nešto brže prolazi.
Što se samog itinerara tiče, brodovi na kojima sam ja bila su pretežito plovili po istočnobahamskom otočju, Dominikanskoj Republici i otočju Grand Turk i Caicos. Naravno, i ta novina splasne s vremenom, ali svejedno – kad bih ikad prije mogla reći da sam bila na Bahamima?! Doduše, od 27 brodova u floti Carnival Cruise Line-a, neki imaju slične itinerare te se često dogodi da se dva ili tri broda nađu u Nassau jedan do drugoga, što je opet fora jer se možeš vidjeti s poznanicima ili prijateljima na tom drugom brodu (to je bio moj slučaj jer sam prvih 2 mjeseca provela na Carnival Freedom, a ostatak ugovora na Carnival Conquest). Osobno, najljepše mi je bilo u Amber Cove, u Dominikanskoj Republici, mada nažalost nemaš previše vremena detaljnije proći to područje (možda ću neki drugi put imati priliku ići tamo gdje se snimao film Jurassic Park), ali svejedno – vrijedi sve pogledati i posjetiti jer nikad ne znaš hoćeš li se tamo opet vratiti, koja ćeš mjesta vidjeti i koje ćeš nove ljude upoznati u novom ugovoru, na novom brodu.
Zapravo, svijet je toliko mali da nikad ne znaš kada ćeš nekog poznatog vidjeti. Šalu na stranu, ali htjela bih napomenuti da smo se tata i ja uspjeli vidjeti u Miamiju krajem ožujka, kad sam dva tjedna provela na treningu u sjedištu CCL-a. Gdje ima volje, ima i načina.
Kao netko tko dolazi iz tradicionalno pomorskog mjesta, koje je utabalo svoj put i značaj u svijetu moreplovaca, činilo me iznimno ponosnom u trening sesijama napomenuti da dolazim iz jednog malog primorskog mjesta, sa svega 6000 stanovnika. Kad god je bilo riječi o Titaniku u tim treninzima, nikad nisam preskočila reći i činjenicu da je u pomoć brodolomcima došla Carpathia, na kojoj je oko 80ak ljudi bilo iz riječke i kvarnerske okolice. Svaki put i napomenem da je jedna od pet autentičnih jakni za spašavanje s Titanika upravo u muzeju mog grada, Grada koji teče. Iznimno sam ponosna na našu pomorsku tradiciju, na sve naše ljude koji odlaze u tuđe zemlje i oceane. Da budem potpuno iskrena, nisam ni u ludilu sanjala da ću ovako nešto napraviti. Nikad nisam mislila da ću stupiti nogom na kruzer “rekreativno”, a kamoli otići na 7 i pol mjeseci daleko od tog istog grada, tog istog mjesta, svega što mi je poznato i svih koji su mi srcu dragi. Bacila sam se u ovu avanturu kao sidro u nepoznate dubine, ali nemam nikakvih žaljenja. Vjerujem da se sve događa s razlogom i vjerujem da ću se još nekoliko puta odvažiti na isto, na drugim brodovima Carnivala, na nekim drugim morima…