Barbarina obilježena otvorenjem izložbe “Ljepota darivanja” i programom Bratovštine
Izložba “Ljepota darivanja” inspirirana je starom tradicijom “sajanja”
Jedna od zaštitnica Kostrene – sveta Barbara, tradicija vezana uz običaj sajanja i blagdanski duh motivirali su članove udruge Vali da kroz umjetnost izrade keramike prikažu staru tradiciju.
Barbarina je obilježena otvorenjem izložbe “Ljepota darivanja”, a šezdesetak izloženih radova prikazuju sajanje. Predsjednica udruge Verena Smokvina istaknula je kako je stvoriti nešto ovakvo bilo poprilično teško jer je sama ideja sajanja apstraktna za prikazivanje keramikom. Na izložbi su izložene vaze, zdjele, ukrasi, motivi svete Lucije i svete Barbare kao i razni drugi, a središnje mjesto je instalacija kostrenskih kapetana na maketi broda, iznad čega je oblak u nevremenu.
Stilizirana grana trešnjina cvijeta u središtu izložbe privukla je posebnu pažnju posjetitelja, a predstavlja simbol nade i buduće ljepote. U nekim krajevima postoji običaj da se na blagdan sv. Barbare odreže trešnjina grančica i drži se u vodi na toplom kako bi procvjetala za Božić.
Tradicionalno se udruga Bratovština sv. Nikola u Kostreni Sv. Barbari potrudila da se svi osjećaju dobrodošlo, a Zoran Papić Pape, nekadašnji glas klape Tramuntana, glazbenim je brojevima uveseljavao sve prisutne.
Izložba ostaje otvorena do 14. prosinca, a u Narodnoj čitaonici u Kostreni Sv. Barbari može se posjetiti ponedjeljkom, utorkom i srijedom od 11 do 13 sati te od četvrtka do subote od 15 do 17 sati.
Spomenimo i kako se tijekom događanja povodom Dana općine “saja” za Dom za nezbrinutu djecu “Ivana Brlić Mažuranić” Lovran.
U uvodnom dijelu predstavljanja izložbe predstavljena povijest sajanja
Darivanje je poput mosta koji povezuje ljude, čuva nas od sebičnosti i podsjeća da smo jedni drugima potrebni. U Kostreni se to oduvijek znalo, a kad je župnik Antun Burmašević 1869. godine osnovao Bratstvo svetog Mikule, odnosno Bratovštinu svetog Nikole, upravo je to imao na umu: svrha je Bratovštine bila upravo pomaganje obiteljima koje su izgubile hranitelja, odnosno oca ili sina koji je nestao, umro ili stradao na moru.
Tako je započela priča o sajanju, jednom od najdirljivijih izraza solidarnosti i brigе za zajednicu. Sajanje je značilo prikupljanje novca i ostalih donacija poput obuće, odjeće, drva za ogrjev i drugih korisnih potrepština i to obilaženjem kuća, od vrata do vrata. Ovaj se obred odvijao svake godine 6. prosinca, a obavljala su ga dvojica pomorca. Njihova se odjeća sastojala od tradicionalne pomorske kabanice i gumenih čizama. Uvijek su nosili malo sidro, zvono i upaljeni petrolejski feral bez obzira na danje svjetlo. Kad bi došli do kuće zvonili bi zvonom ili lupali na vrata. Kad bi ukućani otvorili vrata, oni bi za njih zakvačili sidro kako se vrata ne bi mogla zatvoriti i tada bi izgovarali riječi “saja saja – inkoča”, a te su riječi označavale da su usidreni i da ukućani ne mogu zatvoriti vrata sve dok se nije izvršila donacija. Nakon primitka donacije sidro bi otkačili i riječima “saja- saja” napustili kuću i privrat.
Sajanje je bio više od običnog prikupljanja donacija, to je bio ritualni čin međusobne pomoći i duboke povezanosti lokalnog stanovništva. Sajači iz Bratstva svetog Mikule nesebično darovali ne samo novac, odjeću ili hranu, već i nadu, solidarnost i osjećaj zajedništva onima kojima je to bilo najpotrebnije.