Mogu SveR je priča o upornosti, znanju i vjeri da baš svako dijete može sve
Nastavljamo priču o Obrtu za edukacijsko-rehabilitacijsku djelatnost Mogu SveR.
U prvom dijelu ovog velikog intervjua upoznali smo vas s osnovnom idejom i misijom obrta Mogu SveR koji se svakodnevno zalaže za kvalitetnu podršku djeci s teškoćama u razvoju i njihovim obiteljima. U ovom drugom dijelu donosimo razgovor koji daje dublji uvid u njihov rad – kako izgledaju konkretne aktivnosti, s kakvim se izazovima susreću te što ih motivira u njihovoj svakodnevici i otkriva ljudsku stranu jedne važne i vrijedne priče o upornosti, znanju i vjeri da baš svako dijete može – sve.
U prethodnom tekstu svoj posao predstavili su nam Vojkom Rožmanićem i Željanom Marić, a u nastavku razgovaramo s ostatkom tima koji čine Lara Janković, mag. ranog i predškolskog odgoja i obrazovanja, Laura Dessardo, mag. fizioterapije i certificirani neurorazvojni Bobath terapeut, Maja Dragoslavić, mag. def. logoped i diplomirana učiteljica razredne nastave te Edin Crnovršanin, mag. defektologije i bacc. fizioterapije.
Pripreme za školu
U kontekstu sve većih izazova i promjena u ranom i predškolskom odgoju, priprema djece za polazak u školu postaje tema od iznimne važnosti. O tome koliko je rad s današnjim generacijama predškolaca zahtjevan, koje su prednosti individualnog pristupa, te na koje se aspekte treba posebno usmjeriti kod djece s razvojnim poteškoćama, razgovarali smo s odgojiteljicom i članicom multidisciplinarnog tima Mogu SveR Larom Janković. Kroz bogato iskustvo u radu s djecom, otkriva koje su stvarne potrebe djece i roditelja te zašto sve veći broj obitelji traži dodatnu podršku u pripremi za školu, unatoč postojećim programima unutar redovitih vrtićkih skupina.
Vaš rad fokusiran je na predškolske radionice i individualnu pomoć u pripremi za školu. Koliko je zahtjevno raditi s današnjim generacijama predškolaca?
Rad s današnjim generacijama predškolaca može biti izazovan, a tko ne voli malo izazova? Rekla bih da ta promjena u dinamici rada je sukladna i društvenim promjenama. Djeca danas od malih nogu imaju pristup tehnologiji, izloženi su velikim količinama informacija i stimulacija što dovodi do problema u održavanju koncentracije i socijalne interakcije. Djeca dolaze s različitim potrebama, uključujući djecu s posebnim obrazovnim potrebama, što zahtijeva prilagodbu metoda i tehnika rada, tj. aktivnosti prilagoditi njihovim potrebama za stalnim stimulansima Upravo ova dinamičnost u radu je jedan od razloga zašto i volim ovaj posao, niti jedan dan nam nije isti.
Kako ocjenjujete treba li nekome individualna pomoć u pripremi za školu ili je za radu u grupi?
Odlučivanje između individualne pomoći i rada u grupi za pripremu predškolaca za školu ovisi o nekoliko faktora koji se odnose na djetetove specifične potrebe, sposobnosti i stilove učenja. Rad našeg tima u Mogu SveR bazira se na suradnji više kadrova: psihologa, edukacijskog rehabilitatora, logopeda i odgajatelja. Upravo zbog toga možemo osigurati maksimalnu dobrobit djeteta.
Na što je najvažnije u ovim radionicama staviti fokus kod djece s razvojnim poteškoćama?
Kada radimo s djecom s razvojnim poteškoćama u predškolskim radionicama, najvažniji aspekti na koje treba staviti fokus uključuju nekoliko ključnih područja koja su usmjerena na pružanje podrške i poticanje njihovog razvoja na način koji odgovara njihovim specifičnim potrebama. Kad bih se osvrnula na dosadašnji rad fokus se stavlja na socio-emocionalne i komunikacijske vještine, grafomotoričke vještine i koncentraciju.
Rad u našim predškolskim radionicama provodi se u manjim grupama što omogućava kvalitetniju realizaciju postavljenih ciljeva. Svako dijete s razvojnim poteškoćama ima jedinstvene potrebe. Stoga je ključno prilagoditi aktivnosti, tempo i način rada prema djetetovim sposobnostima. Prilagođene aktivnosti omogućuju djetetu da napreduje bez osjećaja frustracije, a istovremeno pružaju osjećaj uspjeha. Npr. Ako dijete ima poteškoće u motoričkim vještinama, aktivnosti mogu biti jednostavnije, sa dodatnom pomoći u izvođenju.
Raste interes za radionice pripreme za školu, iako znamo da se u sklopu vrtića provodi neka vrsta pripreme – koji je uzrok tome?
Rast interesa za dodatne radionice pripreme za školu najvjerojatnije proizlazi iz kombinacije veće zabrinutosti roditelja u pogledu pripreme svoje djece za školu, akademskih pritisaka, želje za osobnim pristupom i specifičnim potrebama koje djeca mogu imati. Iako vrtići pružaju osnovnu pripremu, roditelji traže dodatnu podršku kako bi bili sigurni da njihova djeca imaju najbolji mogući početak, kako akademski, tako i socijalno-emocionalno. Gledano iz perspektive samog odgajatelje u tom procesu osvrnula bih se na izazove s kojima se susrećemo u radu. Krenemo li od deficitarnosti kadra, do velikog broja upisane djece, ali i same stručnosti prisutnog kadra (nestručne zamjene). Još jedan segment koji nam predstavlja izazov su mješovite skupine, tj. u skupini borave djeca u dobi od 3 do 7 godina. U takvom okruženju veliki je izazov provoditi program koji je namijenjen isključivo individualnim potrebama školskih obveznika. Većina roditelja kreće s idejom da se priprema za školu provodi u zadnjoj godini pred polazak u školu, ali to nije u cijelosti istina. Naime, kompetencije potrebna za uspješno savladavanja školskih izazova počinjemo razvijati od najranije dobi. Kao što je svima poznato da djeca najbolje uče kroz igru, stoga grafomotoričke vježbe, predčitalačke ili predmatematičke vještine implementiramo u različite sklopove aktivnosti.
Važnost praćenja ranog razvoja i podrške djetetu od najranije dobi
Prva godina djetetova života donosi intenzivan razvoj u svim područjima – od motoričkih i senzornih vještina do jezika i socijalnih interakcija. U tom razdoblju mozak pokazuje iznimnu sposobnost učenja i prilagodbe, što ranu intervenciju čini posebno učinkovitom. Pravovremeno prepoznavanje potreba djeteta te uključivanje u odgovarajuće aktivnosti ili terapiju može imati značajan utjecaj na njegov cjelokupni razvoj i kvalitetu života. U nastavku donosimo odgovore na najčešća pitanja roditelja o važnosti rane razvojne rehabilitacije, praćenju motoričkog razvoja te načinima kako mogu svakodnevno podržavati svoje dijete kod kuće. Odgovore nam je dala Laura Dessardo, mag. fizioterapije i certificirani neurorazvojni Bobath terapeut.
Koja je važnost ranog uključivanja u ranu razvojnu rehabilitaciju?
Rano uključivanje u ranu razvojnu terapiju nam omogućava iskorištavanje punog potencijala neuroplastičnosti dječjeg mozga. U ranom djetinjstvu mozak ima veći kapacitet stvaranja novih veza i reorganizacije postojećih puteva kao odgovor na razna iskustva. Intervencije u ovom periodu mogu promovirati razvoj neuroloških puteva i tako potaknuti djecu na učinkovitije savladavanje pojedinih vještina.
Rano uključivanje je ključno u prevladavanju razvojnih kašnjenja ili odstupanja, ali i poticanju vještina koje bi mogle odstupati od tipičnog razvoja ili čije bi usvajanje moglo kasniti u budućnosti. Kroz ranu intervenciju potičemo napredak u raznim područjima: motornog razvoja, razvoja jezika, socijalnih interakcija i kognitivnih sposobnosti. Individualiziranom podrškom se djeluje na uzrok teškoća prije nego one postanu kompleksnije i stvara temelji za daljnje učenje i samostalnost u svakodnevnim aktivnostima. No, s obzirom na to da bebe provode najviše vremena s roditeljima kod kuće, najvažnija je njihova edukacija o strategijama kojima mogu pomoći djetetu, pravilno ga stimulirati i učinkovito podržavati dječji razvoj u svom domu.
Mogu li djeca urednog motoričkog razvoja vježbati u ranoj dojenačkoj dobi?
I djeca s tipičnim motoričkim razvojem imaju benefite od vježbanja prikladnog njihovoj dobi. Implementacijom sigurnih i zabavnih rutina kretanja u svakodnevnu igru s djetetom djelujemo na izgradnju čvrstih temelja za motoričke, kognitivne i senzorne vještine koje dugoročno podržavaju rast i razvoj djeteta. Od rođenja pa do prve godine života bebe uče o kretanju kroz istraživanje svog tijela i pokreta koje njime mogu izvesti: dizanjem glave u potrbušnom položaju, rotiranjem, posjedanjem ili puzanjem. Ovim pokretima jačaju mišiće, razvijaju motoričko planiranje i vještine potrebne za dostizanje budućih razvojnih miljokaza. Poticanjem prirodnih i dobi prikladnih kretnji i položaja beba stimuliramo njihov motorički razvoj. Tako, na primjer, provođenje vremena na trbuhu potiče razvoj vratnih mišića i snage ramenog obruča, istraživanje i senzornu integraciju od najranije dobi. Kako dijete odrasta, njegovi interesi i sposobnosti se mijenjaju pa je važno osigurati da su vježbe ne samo sigurne već i razvojno prikladne. Svako dijete se razvija različitom brzinom, stoga je bitno ne uspoređivati ih s njihovim vršnjacima i inzistirati na aktivnostima koje su im u tom trenutku prezahtjevne. Iako lako dostupni, mnogi internetski sadržaji vezani za razvoj djeteta i vježbanje u prvoj godini života mogu napraviti više štete nego koristi, posebice ako uzmemo u obzir da se radi o generaliziranim vježbama. One ne uzimaju u obzir djetetove individualne potrebe pa ne mogu ni biti primjerene za svako dijete.
Na što bi roditelji trebali obratiti pozornost kako bi njihova beba pratila uredan motorički razvoj?
Poželjno bi bilo da roditelji obrate pozornost na značajne razvojne miljokaze i ponašanja djeteta u prvoj godini života kako bi pratili razvoj bebe i uočili eventualna odstupanja od tipičnog razvoja. Valja uzeti u obzir da se djeca razvijaju različitim brzinama pa ne dostižu uvijek u istoj dobi iste miljokaze. Upravo zato se pri praćenju savladavanja pojedinih vještina u obzir uzima varijabilnost između beba. Zbog tih razlika ponekada je teško uočiti odstupanja, zato je važno u slučaju sumnje na kašnjenje savjetovati se s liječnikom ili fizioterapeutom. Roditelji mogu obratiti pažnju i na pojedine znakove koji mogu ukazivati na razvojna odstupanja kao što su izvijanje trupa u luku, čvrsto zatvorene šakice, križanje nogu, zabacivanje glave unazad, asimetrija (jedna strana tijela se čini konzistentno manje aktivna), niskog ili visokog mišićnog tonusa. Jedan od najkorisnijih „alata“ u podržavanju prirodnog razvoja djeteta je primjena babyhandling-a. Pravilnim postupanjem s djetetom njegovom mozgu šaljemo informacije o optimalnim položajima i inhibiramo atipične obrasce te samim time potičemo uredan motorički razvoj.
Koji su neki od važnih razvojnih miljokaza?
Značajni razvojni miljokazi uključuju razvoj kontrole glave, održavanje potrbušnog položaja, rotiranje s leđa na trbuh i trbuha na leđa, samostalno posjedanje, puzanje, podizanje na noge i samostalno koračanje. Referentne vrijednosti dobi u kojoj se očekuje pojava razvojnih miljokaza se ponešto razlikuju od autora do autora, no u pravilu se očekuje da beba u potrbušnom položaju odiže i održava glavu u sredini oko 3. mjeseca života, oslanja na dlanove i odiže prsa od podloge s otprilike 5. mjeseci, rotira s oko 6. mjeseci, samostalno posjeda i puže između 6. i 9. mjeseci, podiže na noge između 8. i 12. mjeseci i napravi prve samostalne korake između 10. i 18. mjeseci. Prva pojava navedenih aktivnosti van ovih vrijednosti može ukazivati na motorička odstupanja. Tako primjerice beba koja s mjesec dana visoko odiže glavicu nije „napredna“ već je vrlo moguće da ima povišen mišićni tonus i neoptimalne obrasce kretanja. Upravo zato je važno ne zanemariti kvalitetu izvođenja motoričkih vještina već utvrditi da, u pravovremeno dostizanje miljokaza, beba to čini kroz prirodne i tipične obrasce kretanja.
Logopedska podrška djeci
Logopedska podrška djeci s jezično-govornim teškoćama ključna je za njihov pravilan jezični razvoj i komunikacijske vještine. Kroz individualni rad, prilagođene metode i materijale, logoped pomaže djeci različite dobi u razvoju govora, čitanja i pisanja. Osim terapijskog rada s djetetom, važna je i suradnja s roditeljima, koji kroz svakodnevne aktivnosti i igru mogu značajno poticati razvoj jezičnih vještina. Ovaj tekst pruža pregled najčešćih jezično-govornih teškoća te način na koji se logopedski tretman prilagođava potrebama svakog djeteta. Razgovarali smo s Majom Dragoslavić, mag. def. logoped i diplomirana učiteljica razredne nastave.
Što je to logopedska podrška?
Logopedska podrška usmjerena je na djecu s jezično-govornim teškoćama. Logopedski tretman traje 45 minuta. Provodi se individualno sa svakim djetetom. Načini i metode rada prilagođeni su specifičnim potrebama svakog djeteta. Provedba tretmana ovisi o prisutnim teškoćama te dobi djeteta. U radu se koriste prilagođeni didaktički materijali te, ukoliko je potrebno, i sredstva potpomognute komunikacije, prilagođena svakom djetetu. Cilj je maksimalno poticanje jezično-govornog razvoja djeteta.
Razlikuje li se logopedska podrška kod mlađe i starije djece?
Kod djece rane predškolske dobi potiče se razvoj receptivnog i ekspresivnog govora kroz posebno razrađene govorno-motoričke igre te upotrebom afektivnih situacija. S djecom starije predškolske dobi provode se i vježbe za razvoj predvještina čitanja i pisanja.
Koliko je važna suradnja s roditeljima?
Uz rad s djetetom, poseban naglasak je na suradnji te savjetodavnom radu s roditeljima. Roditelje se upućuje te savjetuje o radu s djetetom kod kuće te načinu poticanja jezično-govornog razvoja kroz svakodnevne situacije i putem igre.
Koje su najčešće jezično-govorne teškoće?
Najčešće jezično-govorne teškoće s kojima se susrećemo su teškoće izgovora, usporen jezično-govorni razvoj, nedovoljno razvijen govor, posebne jezične teškoće te teškoće socijalne komunikacije. Djeca s jezično-govornim teškoćama često imaju i teškoće u razvoju motorike.
Današnje doba u kojem smo okruženi različitim vrstama ekrana izazovno je za roditelje. U porastu je broj djece s raznim jezično-govornim teškoćama. Djetetu je važno osigurati poticajno okruženje. Govor treba pravovremeno i primjereno poticati. Ukoliko roditelji primijete kod djeteta odstupanje u jezično-govornom razvoju u odnosu na vršnjake, ukoliko su zabrinuti za komunikacijske i jezično-govorne vještine djeteta preporuča se savjetovanje s logopedom.
Razumjeti dijete znači prilagoditi se njegovom svijetu
Rad s djecom s teškoćama u razvoju traži veliko znanje, ali i strpljenje, razumijevanje i ljubav prema poslu. Edukacijski rehabilitatori imaju važnu ulogu u pružanju podrške djeci i njihovim obiteljima, a njihov rad često je zahtjevan, odgovoran i emotivan. Kroz osobno iskustvo i svakodnevni rad s djecom, sve je jasnije koliko je važno pružiti pravovremenu i prilagođenu podršku svakom djetetu kako bi moglo napredovati i razvijati svoje potencijale. O tome smo razgovarali s Edinom Crnovršaninom, mag. defektologije i bacc. fizioterapije.
Vaš je posao edukacijskog rehabilitatora prilično zahtijevan, odgovoran, a vjerujem i stresan. Što Vas je potaklo da se time počnete baviti odnosno da se opredijelite za to?
Moj interes za edukacijsku rehabilitaciju razvio se kroz želju da pružim bolju podršku djeci i mladima s teškoćama u razvoju, podršku za koju nisam imao dovoljno edukacije te upisujem studij defektologije kako bi učenicima sa kojima radim omogućio bolje prilike za učenje i samostalnost. Kroz iskustvo sam shvatio koliko individualizirani pristup i stručna podrška mogu poboljšati kvalitetu života djece i njihovih obitelji. Rad u centru za autizam dodatno me oblikovao jer sam iz prve ruke vidio koliko je važno razumjeti specifične potrebe svakog djeteta i pružiti mu prilagođene metode učenja i razvoja.
Koje su najčešće razvojne poteškoće kod djece s kojima se susrećete u radu?
Najčešće razvojne teškoće s kojima se susrećem su poremećaji iz spektra autizma, intelektualne teškoće, poremećaji pažnje i hiperaktivnosti (ADHD), govorno-jezične teškoće i različiti oblici senzorne osjetljivosti. Svako dijete je jedinstveno, pa je pristup uvijek individualiziran, a fokus je na jačanju njegovih jakih strana i osamostaljivanju u svakodnevnim aktivnostima.
Koliko je važno uključenje roditelja u cijeli proces i na koji način?
Uključivanje roditelja ključno je za uspjeh rehabilitacijskog procesa. Dijete provodi najviše vremena u obiteljskom okruženju, a roditelji su mu primarni oslonac. Ako su educirani i osnaženi za rad sa svojim djetetom, napredak je brži i dugotrajniji. Najvažnije je graditi partnerski odnos s roditeljima, pružati im jasne smjernice, podršku i razumijevanje. Suradnja može uključivati redovite konzultacije, edukativne radionice i praktične smjernice za primjenu strategija u svakodnevnim situacijama.
S nekim poteškoćama djeca se rode, a neke mogu razviti. Koji su glavni uzročnici ovih koje se može razviti?
Uzročnici teškoća koje se mogu razviti mogu biti različiti – od genetskih predispozicija do utjecaja okoline. U posljednje vrijeme sve se više istražuje utjecaj prekomjerne uporabe ekrana, nedostatka socijalnih interakcija i smanjenih prilika za igru i kretanje na razvoj dječjih sposobnosti. Prevencija uključuje postavljanje jasnih granica u korištenju digitalnih uređaja, poticanje igre u stvarnom svijetu, interakcije s vršnjacima i razvoj motorike kroz aktivnosti poput crtanja, slaganja kockica i boravka u prirodi.
U kojim slučajevima se roditelji mogu (ili trebaju) obratiti edukacijskom rehabilitatoru za pomoć?
Roditelji bi trebali potražiti pomoć edukacijskog rehabilitatora ako primijete da dijete značajno odstupa u razvoju u usporedbi s vršnjacima, ima teškoće u komunikaciji, socijalizaciji, učenju ili prilagodbi na promjene. Također, ako primijete da dijete ne reagira na verbalne upute, izbjegava kontakt očima, pokazuje izraženu osjetljivost na podražaje ili ima teškoće u ponašanju i emocionalnoj regulaciji. Pravovremena intervencija može značajno pomoći djetetu i obitelji, stoga je bolje potražiti savjet na vrijeme nego čekati da se teškoće prodube.
Kroz razgovor s članovima tima Mogu SveR, zavirili smo iza kulisa stručnog, ali i toplog i posvećenog rada s djecom i njihovim obiteljima. Svaka rečenica otkriva koliko je važno razumijevanje razvoja od najranije dobi, koliko znače pravovremena podrška i individualiziran pristup – i koliko jedna mala promjena u pristupu može napraviti veliku razliku u životu djeteta. Iza svakog plana i terapije stoji tim koji vjeruje u potencijal svakog djeteta, koji ne prestaje učiti i koji svakodnevno radi razliku – tiho, strpljivo i s puno srca.