Kad utrka postane misija: maraton koji nadilazi ciljnu liniju

Kroz 42 kilometra London Marathona, Belma je prenijela osobnu priču i poziv na veću svijest o Alzheimerovoj bolesti. Među tisućama trkača iz cijelog svijeta, nije bila ondje samo zbog sportskog izazova. Svaki korak bio je posvećen njezinoj, i svim drugim obiteljima koje se svakodnevno suočavaju s gubitkom sjećanja svojih najmilijih. Kroz iscrpljujuću, ali inspirativnu utrku, Belma je osobnu priču pretvorila u snažnu poruku solidarnosti, ustrajnosti i nade.

Sudjelovala si na London Marathonu kao ambasadorica borbe protiv Alzheimerove bolesti. Kada se osvrneš na taj trenutak na startu, što ti je prolazilo kroz glavu?

– Moram priznati da na startu nije bilo euforije kakvu ljudi možda očekuju. Bila sam mirna i fokusirana. Znala sam da iza mene stoje mjeseci rada, bez preskakanja i da sam napravila sve što sam mogla. U isto vrijeme, bila je tu i jedna tiha misao – zašto sam tu i zašto to radim. Ne zbog rezultata, nego zbog ljudi, koji prolaze kroz Alzheimer, uključujući i moju obitelj. To daje utrci drugačiju težinu. Nije to više samo mojih 42 kilometra…

Koliko su pripreme za maraton promijenile tvoju svakodnevicu i pogled na vlastite granice?

– Promijenile su puno, ali ne na način koji je dramatičan izvana. Nije to bila nagla transformacija, nego proces koji se gradio kroz disciplinu i dosljednost. Trčanje i treninzi snage s vremenom su postali prioritet, ali ne kao obveza koju “moram”, nego kao dio dana koji se jednostavno ne preskače. Najveća promjena dogodila se u načinu razmišljanja. Prije sam često tražila motivaciju da krenem, danas se oslanjam na naviku. Također, kad pričam o pripremama i svemu što stoji iza ovog rezultata, ne mogu to odvojiti od ljudi koji su dio tog procesa. Osoba zbog koje trčim je moj trener Damir Adžaga. On je sa mnom od početka i prošao je sve moje faze – od prvih koraka, preko pauza i vraćanja, do ovog danas gdje je sve puno stabilnije. Njegova vrijednost nije samo u znanju, nego u načinu na koji vodi proces. Ne gleda samo plan na papiru, nego mene kao osobu. Dovoljno je da me vidi i zna gdje sam taj dan – i fizički i mentalno. Upravo zbog toga mi je bilo lakše ostati dosljedna kroz cijele pripreme. Kad imaš takvo povjerenje, ne preispituješ svaki trening, nego radiš. Što se tiče granica, tu se perspektiva potpuno promijeni. Shvatiš da ono što si ranije smatrao svojim maksimumom zapravo često nije stvarna granica, nego trenutna zona komfora. Svaki put kad odradiš trening kad ti se ne da, kad ostaneš dosljedan i kad ne tražiš izgovore, tu granicu pomakneš malo dalje.

Što je bilo zahtjevnije – mjeseci priprema ili 42 kilometra londonskih ulica?

– Bez dileme, pripreme! Maraton traje nekoliko sati, ali pripreme traju mjesecima i one su ono što te stvarno oblikuje i kao trkača i kao osobu. Tih 42 kilometra su zapravo završni ispit. Sve što napraviš ili propustiš napraviti prije toga, dođe na naplatu na dan utrke. Ali ono što ljudi često ne vide je koliko su zahtjevni ti “nevidljivi” dani. Dani, kada ustaješ rano jer nema drugog termina. Dani kada treniraš umoran, pod stresom, kad ti se ne da, ali znaš da preskakanje nije opcija. Dani kada moraš reći “ne” nekim stvarima da bi rekao “da” treningu. Pripreme nisu samo fizički napor. To je stalno slaganje prioriteta, organizacija dana, prilagodba obiteljskog i poslovnog života. To je i mentalni rad – ostati dosljedan i kad nema rezultata odmah, vjerovati procesu i kad je spor i prihvatiti da neće svaki trening biti savršen. S druge strane, sama utrka… ona je intenzivna, ali čista. Tamo više nema kalkulacija. Samo uzmeš sve što si radio mjesecima i pokušaš to pretočiti u tih nekoliko sati. Zato uvijek kažem – ako su pripreme odrađene kako treba, maraton nije borba za preživljavanje, nego prostor u kojem vidiš koliko stvarno možeš. I u tom smislu, utrka postane nagrada, a ne kazna.

Koliko je mentalna snaga presudna u odnosu na fizičku spremu?

– Fizička sprema je temelj. Bez nje nemaš s čime izaći na start, ali mentalna snaga je ono što na kraju odlučuje kako ćeš tu spremu iskoristiti. U stvarnosti, rijetko kada je sve savršeno. Uvijek postoji nešto – tempo koji ne ide kako želiš, umor, sumnja, vanjski uvjeti… ili jednostavno dan kad glava ne surađuje. I tu se vidi razlika. Ne nužno u tome tko je bolje trenirao, nego tko ostaje dovoljno smiren i fokusiran da izvuče maksimum iz onoga što ima taj dan. I kod mene nije uvijek idealno. Ima dana kad najlakši trening na papiru postane težak jer me “zezne” glava. Kreneš s mislima koje te koče, izgubiš fokus, počneš preispitivati sve. I to je realnost, bez obzira na iskustvo ili pripremu. Zato mentalnu snagu ne doživljavam kao nešto što imaš ili nemaš, nego kao nešto što gradiš. Ja to gledam ovako – fizička sprema ti daje kapacitet, ali mentalna snaga određuje koliko ćeš od toga stvarno iskoristiti. I često ta razlika napravi najveći pomak. Na kraju, tijelo može puno, ali glava je ta koja odlučuje hoće li to doći do izražaja.

Trčati za one koji zaboravljaju

Maraton je fizički izazov, ali i duboko emotivno putovanje. Postoji li trenutak tijekom utrke koji je ostao najdublje urezan u sjećanje?

– Bilo ih je nekoliko, ali jedan se posebno izdvaja. U Londonu su me pratili moji najbliži – obitelj i prijatelji. S obzirom na veličinu utrke, ogromnu gužvu, loš signal i realan kaos koji vlada uz stazu, unaprijed smo se dogovorili da me neće pokušavati “hvatati” tijekom utrke, nego da se vidimo na kraju. To je bio najrealniji scenarij. Ali dogodi se nešto što ne možeš planirati. Negdje oko 40. kilometra, kod Big Bena, oni su se našli točno u trenutku kad sam ja prolazila. I u toj buci, u tom moru ljudi, čujem glas svoje kćeri kako viče: Mama! Na sekundu sve stane – i umor, i tempo, i utrka. S druge strane, London je pun takvih priča. U jednom dijelu utrke vidjela sam ženu koja je trčala bez majice, samo u hlačicama, ponosno pokazujući ožiljke nakon borbe s rakom dojke. Nije to bio trenutak koji možeš ignorirati. To te podsjeti da svatko na toj stazi nosi nešto svoje – svoju borbu i svoj razlog zašto je tu. I zato, ovaj maraton svakako nije samo fizički izazov, nego prostor u kojem se susreću sve te različite životne priče i mi koji ih nosimo, sa zajedničkom mišlju – dosegnuti cilj, i onaj sportski, i onaj duboko osobni i emocionalni. U svakom slučaju posebno iskustvo i lijepo je bilo biti dijelom toga.

Je li bilo trenutaka kada si pomislila da nećeš izdržati i što te tada “poguralo” naprijed?

– Nije bilo trenutka da neću izdržati, ali je bilo trenutaka frustracije – zbog gužve, zbog ritma koji ne mogu uhvatiti kako želim. U takvim situacijama vraćam se na ono osnovno – dišem, smirim tempo i podsjetim se da sam spremna. I da ovo nije utrka koja se rješava u jednom kilometru, nego u strpljenju. Veliku sigurnost u tim trenucima daje i to što znam koliko sam kvalitetno odradila pripreme. Uvođenje treninga snage sa trenericom Nikolinom Prce tu je napravilo ključnu razliku. To je segment koji sam ranije zanemarivala, a sada vidim koliko je važan – tijelo je stabilnije, otpornije i puno spremnije podnijeti sve što maraton nosi. Uz to, puno znači i okruženje iz kojeg dolazim. Ekipa s kojom treniram daje kombinaciju podrške i onog dobrog pritiska koji te drži dosljednim i kad ti se ne da. Kad imaš takve ljude oko sebe, lakše je ostati u ritmu i vjerovati procesu. I tu je Silvija, s kojom sam prošla cijeli ovaj put. Imati nekoga uz sebe tko razumije sve faze – i dobre i loše – daje dodatnu stabilnost.

Trčala si s jasnom porukom. Jesu li ljudi uz stazu znali za što trčiš? Jesu li reagirali kada su shvatili?

– Dio ljudi uz stazu znao je, dio nije – ali ono što je meni bilo posebno je osjećaj da nisi sam u toj priči. Postoji cijela zajednica ljudi koji trče za Alzheimer’s Research UK. S mnogima sam se susrela još prije same utrke, a onda i tijekom nje. Svatko ima svoju priču i svoj razlog zašto je tu. Neki trče za roditelje, neki za partnere, neki za prijatelje. Iako se nikad prije niste vidjeli, ne osjećate se nepoznato, dapače, povezno trenutkom. Alzheimer je bolest koja tiho ulazi u živote ljudi, ali kad ju jednom prepoznaš u svojoj okolini, vidiš koliko je zapravo prisutna. I baš zato ta zajednica ima dodatnu težinu. Na kraju, nisam imala osjećaj da trčim samo svoju utrku. Imala sam osjećaj da sam dio nečega većeg, dio povezane zajednice ljudi koji pokušavaju napraviti razliku na svoj način.

Sport kao prenositelj važnih priča

 Što si željela poručiti svima onima koji su čuli za tvoj pothvat?

– Prije svega, da o teškim temama ne moramo šutjeti. Alzheimer je bolest o kojoj se često govori tiho, u krugu obitelji, kao nešto što se događa “negdje drugdje”, dok zapravo dotiče puno više ljudi nego što mislimo. Htjela sam pokazati da je u redu to iznijeti van, bez dramatiziranja, ali i bez skrivanja. Drugo, da sport može biti puno više od natjecanja i rezultata. Naravno da je i rezultat važan jer svi treniramo da bismo bili bolji. Ali ako već ulažeš vrijeme, energiju i disciplinu u nešto tako zahtjevno kao što je maraton, ima smisla dati tome i širi kontekst. Iskoristiti tu platformu da skreneš pažnju na nešto što je stvarno važno. Poruka je zapravo jednostavna – svatko od nas može napraviti nešto, u okviru onoga što već radi. Ne mora to biti ništa spektakularno. Nekad je dovoljno samo otvoriti temu, podijeliti iskustvo ili povezati ljude. Ako je ovaj moj maraton barem nekoga potaknuo da drugačije pogleda na Alzheimer ili da se netko osjeti manje sam u tome, onda sve ovo ima stvarnu vrijednost.

Jesi li nakon maratona dobila reakcije koje su ti potvrdile da je tvoja poruka stigla do ljudi?

– Jesam, i to u stvarno velikoj mjeri. Dobila sam puno čestitki i poruka podrške, na čemu sam iskreno zahvalna. Lijepo je vidjeti da ljudi prate i prepoznaju trud koji stoji iza svega. Ali ono što mi je možda još važnije – dobila sam jako puno poruka od ljudi koji su rekli da ih je moj maraton inspirirao. Bilo je i osobnih poruka, ljudi koji su podijelili svoje priče vezane uz Alzheimer, ili jednostavno rekli da im je drago da netko o tome govori otvoreno. To su trenuci kada shvatiš da je poruka stvarno došla do ljudi.

Koliko te ovo iskustvo promijenilo – ne samo kao trkačicu, nego i kao osobu?

– Ne bih rekla da me promijenio jedan maraton koliko samo trčanje kroz vrijeme. Ovo iskustvo u Londonu je bila potvrda svega što sam gradila zadnjih godinu dana – discipline, kontinuiteta i ozbiljnijeg pristupa. Stvarna promjena dogodila se u tom procesu, ne na cilju. Trčanje te nauči nekim vrlo konkretnim stvarima. Nauči te da rezultat ne dolazi brzo i da nema prečaca. Nauči te da moraš biti dosljedan i kad nemaš motivaciju i da je upravo to ono što na kraju čini razliku. I možda najvažnije – nauči te da možeš više nego što misliš, ali samo ako si spreman raditi dugoročno i uporno. To je ono što mijenja perspektivu i u sportu i u životu. Počneš drugačije gledati na prepreke. Manje kao problem, više kao dio puta. I shvatiš da napredak nije linearan, ali je moguć ako ostaneš u procesu. Sve to me promijenilo- ne trenutak, nego dani koji su me do njega doveli.

Što si naučila o sebi kroz ova 42 kilometra?

– Da sam najjača kad sam dosljedna. Ne kad sam motivirana, nego kad radim i onda kad mi se ne da. I da napredak dolazi iz kontinuiteta, ne iz savršenstva. Ovo nije bila samo potvrda fizičke spremnosti, nego i potvrda načina na koji pristupam stvarima. A to je ono što nosim dalje.

Što bi poručila onima koji sanjaju o maratonu, ali se još nisu odvažili?

– Ne čekajte savršen trenutak jer on ne postoji. Počnite nespremni, nesigurni, ali počnite. Sve ostalo dolazi kroz proces.

A onima koji se svakodnevno bore s Alzheimerovom bolešću, bilo osobno ili kroz obitelj – koju bi im poruku uputila?

– Iskreno, nemam univerzalnu poruku koja može utješiti. Jer svaka obitelj ima svoju priču i svoju borbu i nijedan oblik Alzheimera nije isti. Ono što jedna obitelj prolazi, druga neće na isti način razumjeti. Moj način je ovaj, kroz ovo što radim, kroz trčanje, kroz pokušaj da barem nešto pokrenem i dam smisao toj situaciji. Ali istovremeno sam svjesna one tihe, neizgovorene istine, da to možda neće imati stvaran utjecaj na moju obitelj. I to nije lako prihvatiti. Unatoč tome, imam potrebu nešto napraviti. Ne čekati. Ne stajati sa strane. Kao majka dvije djevojčice, najviše me vodi upravo to – njihova budućnost. Taj strah postoji, ali ga pokušavam pretvoriti u djelovanje. U nešto konkretno, koliko god to možda malo bilo u širem kontekstu. I možda je to jedino što mogu reći – svatko od nas traži svoj način kako se nositi u određenim situacijama. Nema ispravnog, samo individualnog puta. Ali ako možeš pronaći nešto što ti daje osjećaj da barem malo sudjeluješ, da barem nešto radiš – to ima vrijednost.

Želiš li se kome osobito zahvaliti?

– Kroz ovaj proces sam shvatila da trčanje možda izgleda kao individualni sport, ali u stvarnosti nije tako. Iza svakog mog kilometra stoji krug ljudi koji je to sve izdržao sa mnom – moje promjene raspoloženja, stalno “još samo ovaj trening”, planiranja dana oko trčanja i analize kako je nešto išlo ili nije išlo. Najzanimljivije je što se s vremenom svi nekako uključe u taj proces – čak i oni koji nikad nisu trčali. Tako da ako moram nekome zahvaliti, onda je to cijeli taj mali krug ljudi koji je sve to pratio iz prve ruke i koji je, svatko na svoj način, bio dio ove priče. Jer na kraju, maraton možda otrčiš sam, ali do njega stvarno ne dolaziš sam.