Ana Smokrović: Čitav proces je u mojim rukama – od uzgoja presadnica, obrade zemlje do prodaje na tržnici

Ana Smokrović rođena je Kostrenka koja živi i radi u Opatiji. Doktorica znanosti iz filozofije, vrtlarica i autorica nedavno objavljene knjige „Što jedeš? Mitovi, istine i stvarnost na tanjuru“.

Područje vašeg interesa već dugi niz godina je hrana – kako je tekao taj put?

Provela sam par godina vani na studiju i jasno, čim čovjek promjeni svoju okolinu, mijenjaju se okusi, hrana i navike vezane uz hranu. Počela sam se tako zanimati za pitanja hrane i uronivši u tu problematiku shvatila sam koliko je brutalan način na koji se hrana danas uzgaja i koliko se razlikuje od uobičajenih ideja koje ljudi uglavnom imaju. Suvremena industrijska proizvodna hrane je devastirajuća za planet i ljudsko zdravlje i otvara niz pitanja koja nadilaze samu hranu već se tiču etike, društvene moći i (ne)pravde, politike, industrije i profita. Vratila sam se u Rijeku na doktorat na kojem sam se odlučila baviti filozofijom hrane, no htjela sam ući i u praktičan svijet uzgoja hrane pa sam tako našla majstoricu u tom polju koja je tad imala preko 90 godina, imala je predivan vrt usred primorskog krša i uzela me za svog šegrta. Zaljubila sam se u rad na zemlji i prirodu koja ga okružuje. Tako sam paralelno na doktoratu zapravo učila i teoriju i praksu i na tom sam putu stvorila „Anino povrće“.

Hranom i ishranom bavite se na razne načine…

Kroz „Anino povrće“ bavim se hranom na nekoliko razina. U jednom krasnom dolcu uzgajam hranu po biodinamičkim principima. Čitav proces je u mojim rukama – od uzgoja presadnica, obrade zemlje, uzgoja, sve do prodaje na riječkoj tržnici. Također održavam predavanja i edukacije i kritički pišem o hrani i problemima u procesu uzgoja, distribucije i konzumacije hrane.

Što je zapravo biodinamički uzgoj hrane?

Biodinamički uzgoj hrane pripada pod organski/ekološki/biološki uzgoj hrane i riječ je o uzgoju hrane u kojem se ne koriste umjetna mineralna gnojiva, agrokemikalije u vidu pesticida niti sjeme manipuliranih gena. To je način uzgoja hrane koji surađuje s prirodom i temelji se na postulatima očuvanja tla, prirodnog svijeta i čovjekovog zdravlja. Za razliku od konvencionalnog, industrijskog uzgoja hrane koji je danas dominantan, no koji se pokazao kao potpuno neodrživ i devastirajući po prirodu i ljudsko zdravlje, organski način uzgoja hrane je alternativa. Taj način uzgoja hrane primjenjiv je na sve kontekste i parcele – može se prakticirati i u malim primorskim vrtovima, ali i na ogromnim imanjima veličine omanje države koja funkcioniraju primjerice u Australiji. Itekako je moguće uzgajati kvalitetnu hranu na etički i održiv način koji ne šteti prirodi niti ljudskom zdravlju.

Prije dvije godine Ana je stekla titulu doktorice znanosti na temu filozofije hrane, uz mentorstvo prof.dr.sc. Snježane Prijić- Samardžija. Svojom doktorskom disertacijom pod naslovom: Ecological Epistemology and Epistemic Justice – The Example of Food (hrv. Ekološka epistemologija i epistemička pravednost – primjer hrane) otvorila je novo polje unutar filozofije u kojem spaja epistemologiju ili spoznajnu teoriju s hranom.

Utemeljila sam ono što sam nazvala „ekološka epistemologija“ – koncept u kojem sam analizirala kako društvo utječe na formiranje vjerovanja o hrani na kolektivnoj i individualnoj razini te sam istražila koji se sve problemi u tom procesu javljaju. To je jedan novi pristup hrani. Iz te doktorske disertacije izrasla je knjiga koja je nedavno izašla, a koju sam  napisala jezikom koji je razumljiv i zanimljiv svima. Htjela sam da ta tema izađe iz okvira akademske zajednice jer se tiče svih nas. Imam odličnu izdavačku kuću i urednice tako da već planiram iduću knjigu.

Radi se o knjizi „Što jedeš? Mitovi, istine i stvarnost na tanjuru“, u izdanju Planetopije. Kako nam sama autorica objašnjava, u knjizi polazi od činjenice da je hrana goruće pitanje današnjice i suvremen, industrijski način uzgoja hrane je neodrživ i devastirajući po ljudsko zdravlje, planet i budućnost, no alternativa postoji, navodi Smokrović.

Naime, kompletno smo otuđeni od procesa proizvodnje hrane koja nas dočekuje zapakirana u plastični omot na polici supermarketa. Domaća proizvodnja hrane je nažalost kapitulirala pred globalnim lancima hrane koji su dugi i u njima se često otvaraju prostori za različite muljaže. Posljedično, ljudi su izgubili povjerenje i više ni sami ne znaju što im se prodaje i što jedu, od kud ta hrana dolazi i kakve je kvalitete. U knjizi sam istražila kako stvaramo prehrambene navike, koju ulogu u tome ima trendovi, mediji i društvene mreže. Analiziram mitove koje industrija hrane danas nameće pa tako pišem o problematičnom konceptu „domaće“ pod koji se danas prodaje sve i svašta. Pišem o teroru industrije hrane koja konstantno stvara nove trendove i „in“ namirnice pa tako govorimo o „superhrani“ koja uopće nema jasan normativan okvir, konstantno se neke namirnice i režimi prehrane dižu u nebesa, druge se demoniziraju. Pišem o snažnoj ideologiji „zdrave hrane“ koja ima snažan konzumeristički aspekt, bavim se i time kako kultura nameće „idealno“ tijelo i time utječe na naš odabir hrane. Pišem o mom divnom dolcu, placi koja je jedno genijalno mjesto, pišem o slasnim pomidorima s okusom djetinjstva, pišem o potrebi da se opet povežemo na ljudskoj razini. Promjene se neće dogoditi preko noći, no naše djelovanje, odluke i akcije kad se zbroje mogu promijeniti svijet na bolje, što nije mala stvar.

Živite u Opatiji, a na tom području je i zemlja koju obrađujete – kako to da ste odlučila uzgajati baš na opatijskom području?

Rođena sam i odrasla u Kostreni koju jako volim, ja sam s Martinšćice gdje je moja obiteljska kuća, moja obitelj živi u Kostreni, jedino sam ja utekla zbog ljubavi na drugi kraj zaljeva. Tako da danas živim u Opatiji i u neposrednoj blizini, iznad Opatije, a ispod Kastva se nalazi dolac u kojem uzgajam svoje čarolije. Ništa nisam planirala, zapravo se sve nekako posložilo samo od sebe – ljubav me odvela na zapadnu stranu gdje sam se ukorijenila i našla taj čarobni dolac u kojem rastu čuda. Učka je važan faktor zbog kojeg je mikroklima tog područja kompletno drugačija od kostrenske pa je tako i zemlja drugačija. Volim Opatiju i život na zapadnoj strani, no ono na što se niti nakon deset godina nisam naviknula jest to da ljeti tamo hlad pada već oko četiri popodne, dok je u Kostreni sunca dok je dana. To je primjerice, otežavajući faktor za popodnevno kupanje, ali snažan olakotni faktor u uzgoju hrane jer vrt sunce ne prži od jutra do mraka već je dobar dio dana u hladu pa biljke lakše podnose vrućine. Također, kao što svatko tko živi u Kostreni zna, bura je sastavni dio života skoro pa član obitelji dok kod mene u vrtu kad tuče vjetar, onda je to južina, nema bure kao što puše u Kostreni i na istočnim dijelovima. Sve to jako utječe na mikro-klimu i proces uzgoja hrane.

Kakva je zemlja našeg područja za uzgoj?

Velika je razlika u mikro-lokacijama, radila sam u vrtovima u Bribiru, Kostreni, Zametu i Kastvu  i svaki je kompletno drugačiji ima svoje specifičnosti, nešto odlično uspijeva, nešto ne i tome se treba prilagoditi. Tradicija i prošlost su važni i uvijek je dobro učiti od starih generacija i valja vidjeti što se tradicijski uzgajalo na određenom komadu zemlje. S obzirom na to da smo na Mediteranu, zaista bismo trebali biti prehrambeno suvereni kad je riječ o proizvodnji svježeg povrća i voća. Ja uzgajam sezonsko povrće i najviše volim uzgajati „zelenjake“ – blitvu, broskvu, mladi luk, različite vrste salata, dakle, svježe povrće hranjeno kvalitetnim kompostom i pogonjeno suncem koje završava u pjatima Riječana/ki, a dan ranije je bilo u zemlji. Jasno, ljeti su tu pomidori koji su kraljevi vrta. Civilizacijski smo ispali iz sezonskog uzgoja hrane pa tako i sezonske prehrane jer je sve na policama supermarketa dostupno čitavu godinu i dolazi s drugog kraja svijeta, što ostavlja velik CO2 otisak. A i za naše zdravlje, prehranu je dobro poravnati s godišnjim dobima. Zato je važno uzgoj hrane i prehranu ponovno vratiti u okvire lokalnosti i sezonalnosti, a mi stvarno imamo sve preduvjete za to.

Spomenuli ste da uzgojenu hranu prodajete na tržnici…

Domaća proizvodnja hrane je kompletno uništena i ovisimo o uvozu hrane često upitne kvalitete. Tržnice danas nažalost kapituliraju pred najezdom supermarketa, no supermarketi nikad neće moći zamijeniti tržnice jer su tržnice, kako je književnik Emile Zola rekao, trbuh grada. Obožavam tržnice jer su tržnice živa mjesta. Placa je mjesto pazarenja, susreta i ćakule. Tu je red rada i akcije, kave, vike i cike, galame i smijeha te slatkog umora na kraju. Placa je život u malom, to je jedno iskonsko mjesto koje nam u današnje vrijeme ekrana i kroničnog otuđenja dođe kao melem na dušu.

Naše čitatelje zanimat će kako izgleda jedan vaš dan?

Zapravo, moj se dan sastoji od vrta, zemlje i knjiga. Dane provodim radeći na zemlji, svaki dan sam u vrtu, to je fizički težak rad ali ga volim jer sam u prirodi i tišini i meni je rad na zemlji katarzičan. Koliko je teško, toliko zemlja liječi. U današnje vrijeme ekrana, društvenih mreža, instant-uspjeha i preopterećenosti informacijama, bivanje u vrtu i na zemlji ima snažan terapeutski učinak. Osim vrta, svaki dan čitam, pišem, uronjena sam u svijet knjiga i zemlje, to je moj svijet i tu sam doma. Moj vrt i moje knjige su moji prostori samoće, tišine, vječnog učenja, kompletno su isprepleteni. Odem na placu koja je jedan genijalan svijet, ponekad imam osjećaj kao da sam u epizodi „Mućki“, a placa me spaja s mojim divnim kupcima, s mnogima su tu već godine poznanstva i povjerenja. Tu su i radionice i predavanja kroz koje susrećem uvijek nove i zanimljive ljude. Moj posao je meni savršen omjer samoće i prirode s jedne strane te ljudi i svijeta s druge strane. Jasno, puno je tu izazova i rad na zemlji ne treba romantizirati, baš kao i svaki drugi posao, tako i ovaj ima svoje blagodati, ali i težine.

Kroz “Anino povrće” Ana se bavi i edukacijom gdje nesebično dijeli svoje znanje i iskustvo s ciljem da nas što više potakne na uzgoj svoje hrane. Navodi kako je od epidemije korone porastao i kontinuirano raste interes za radionicama i pitanja uzgoja hrane.

Radionice su jako posjećene i ekipa koja dokazi je zaista šarolika – od mladih ljudi koji su zabrinuti za svijet i budućnost oblikovanu klimatskim promjenama, do starije ekipe koja je radoznala i otvorena za nove spoznaje. Rekla bih da radionice najviše posjećuju žene koje imaju po prvi put komadić zemlje ispred kuće ili balkon koji također može postati mala tvornica hrane i žele naučiti kako uzgojiti hranu za sebe i svoju obitelj. Kroz radionice spajam staro i novo, tradiciju i neke nove pristupe. Jako cijenim tradicijsko znanje starih ljudi od kojih sam ja učila pa se tako kroz radionice trudim spojiti to vrijedno tradicijsko znanje o uzgoju hrane s novim spoznajama i pristupima koji nam pomažu uzgojiti hranu u ovako zahtjevnom klimatskom kontekstu unutar kojeg živimo.

Za kraj – koji bi bio vaš savjet nekome tko ima volju i želju, ali ne zna odakle krenuti s uzgojem svoje hrane? 

Moja je želja da se regeneriraju zarasli vrtovi i gredice. Moje malo srce je lokalpatriotsko i mi zaista živimo na predivnom komadiću planete. Pametnim dizajnom bio-vrtova na malim površinama se može uzgojiti nevjerojatna količina kvalitetne hrane. Uzgoj hrane nije rezerviran samo za sela, kvalitetnim pristupom na malim površinama unutar urbanih sredina itekako se može uzgojiti velika količina hrane i za sebe i za lokalnu zajednicu. U današnje vrijeme industrijskog uzgoja hrane, otuđenosti od procesa proizvodnje i činjenice da su supermarketi koji prodaju uvezenu hranu često upitne kvalitete postali prehrambena norma današnjice, uzgojiti kvalitetnu hranu za sebe i svoju obitelj zaista je supermoć. Svi jedemo hranu, nekoliko puta dnevno i čin jedenja je jedna od najvažnijih stvari koje u danu učinimo.

Novi ciklus Aninih radionica kreće u rujnu, u njenom vrtu, gdje vas poziva da joj se pridružite i garantira da ćete se zaljubiti u zemlju i hranu koju uzgojite svojim rukama. Sve informacije o radionicama možete pronaći na internet stranici Anino povrće te istoimenom Facebook profilu. Za sve zainteresirane vrijedi spomenuti da Ana jednom tjedno prodaje svoje uzgojeno povrće na riječkoj tržnici, obično subotom. A što će biti u ponudi i gdje se nalazi njen štand redovito za svoje kupce javlja putem svog Facebook profila.