Bojan Grego: Jedrenje je uvijek igra vjetra, vala i mora

Bojan Grego, Kostrenjan s adresom u Omišlju i prebivalištem na Vežici, oženjen i otac dvoje djece, po struci inženjer brodogradnje i jedrar, bavi se jedrenjem od svoje sedme godine. Vlasnik je jedrarije u kojoj s bratom Vladom izrađuje jedra, aktivan je član Jedriličarskog kluba „Galeb“ u kojem je zadužen za sportski razvoj i rad s mlađim jedriličarima. Bojanu je jedrenje u krvi. Ljubav spram mora i jedrenja dana mu je od oca Antona, koji je svojedobno bio vrhunski jedriličar te nekoliko puta europski prvak i olimpijac (Mexico ‘68. i Njemačka ‘72.). Svoje cijelo djetinjstvo i život Bojan veže uz more i jedrenje, a u ovih 40 i nešto godina koliko se time bavi, prošao je kroz sve faze jedrenja. Vrijedi spomenuti da je bio dio reprezentacije Hrvatske i sudjelovao u mnogim europskim i svjetskim prvenstvima, sve pod zastavom našeg JK „Galeb“, kao i na Olimpijskim igrama u Barceloni 1992. godine.

Bojanov otac Anton Grego uz Simu Nikolića i Orfea Tićca na primanju kod predsjednika SFRJ Josipa Broza Tita

Kako kreće Vaša priča u jedrenju?

– Jedrio sam na raznim krstašima, u klasi Forty-niner, J24, sve su te nekakve jedrilice koje su nastavak olimpijskog jedrenja… Prošao sam sve te faze jedrenja u Optimistu, prešao u 420 (dvojac) i s Vanjom Fike postao europski i mediteranski prvak, zatim prešao u Leteći Holandez koja je svojedobno bila olimpijska klasa…

Jedrim dan-danas i uvijek sam se zadržao u tome, pretežito u klasi Šljuka, koja je nekad bila jedna od glavnih nacionalnih klasa 60-ih i 70-ih. Nekad su se radile od drveta i postojala je tradicija gradnje tih šljuka u Lovranu i nekad u Viktor Lencu, davno prije brodogradilišta… Tada je ta klasa bila vrlo popularna, međutim bila je “izumrla”, da tako kažem. Nakon te moje aktivne jedriličarske karijere, ranih 2000-ih godina s prijateljem sam kupio tu plastičnu Šljuku i opet smo pokrenuli tu klasu i mogu se pohvaliti time da nas ima 15-ak u Hrvatskoj i organiziramo državna prvenstva i to čak 8 u našem Galebu. Prošle godine održalo se europsko prvenstvo, tako da i dalje s bratom jedrim u Šljuci, 5 – 6 puta pobijedili smo na prvenstvu Hrvatske, uključujući zadnje dvije godine.

Zadnja regata koju smo odjedrili bila je u Monfalconeu, južnoeuropsko prvenstvo na kojem smo između 50-ak natjecatelja zauzeli 3. mjesto, tako da se i u ovim godinama još uvijek pokušavam aktivno baviti jedrenjem. Pored svih tih obaveza, nije to više onaj isti trening kao kad sam bio u olimpijskoj klasi. Jedrenje u krstašima je tu jako popularno kod nas, ima tih regata poput Fiumanke, Galiole, Grobničke regate i dosta ljudi jedri rekreativno i to je jedan vid jedrenja u kojem se žele natjecati pa makar i na lokalnoj razini. Tako da i mi često sudjelujemo na tim lokalnim regatama.

Odlazak 420-ice na trening

Možete li nam istaknuti jednu posebnu regatu koja Vam je ostala u sjećanju?

– Imao sam jedno lijepo iskustvo offshore regate. S jednom sam ekipom sudjelovao na Middle sea race 2017., to je jedna od najvećih i najznačajnijih regata na Mediteranu.  Kreće se s Malte, iz Vallette, kruži se oko Sicilije, ispod Lampeduse i vraća se natrag u Vallettu, što je ukupno oko 600 milja. Čisto usporedbe radi – u svakodnevnom jedrenju jedrimo 2 – 3 sata i gotovo, vratimo se. A ovo je bilo najznačajnije iskustvo offshore jedrenja i to na natjecanju koje ima tradiciju dulju od 50 godina. Bilo je zahtjevno, zapali su nas vjetar od 50 čvorova i veliki valovi, a od 100 jedrilica na startu, regatu je završilo samo 30. To su jedrilice 10 – 30 m veličine i mogu se pohvaliti da smo u svojoj kategoriji bili pobjednici, što nijedna hrvatska posada nije postigla na regati takvog obujma. Imao sam stvarno priliku i iskustvo jedriti na jednoj ozbiljnoj offshore regati, u ozbiljnim uvjetima, po cijeli dan i noć… nema stajanja. To je jedan segment jedrenja koji dotad nisam iskusio u takvom intenzitetu, ali sam sretan što sam i to prošao. Čovjek uči dok je živ!

Također, moram spomenuti i Barcolanu u Trstu, najmasovniju regatu na svijetu, koja je ove godine okupila oko 1600 sudionika i na kojoj sam sudjelovao s posadom Aquamaris na jedrilici Elan 45 osvojivši 139. mjesto, što je odličan rezultat. No rekao bih da je ta regata više poznata po brojnosti negoli po mjestu koje osvojiš. Jasno, ako si pobjednik, to je nešto fantastično, ali čim nisi pobjednik, nevažno je koje mjesto osvojiš. Ljudi na tu regatu idu s namjerom da sudjeluju i da jednostavno dožive taj fantastičan osjećaj u toj masi jedara na moru, pogotovo ako su uvjeti fantastični kao što su bili ovaj put.

Obiteljsko bavljenje jedrima

– Otac nam je bio vrhunski jedriličar, sudionik dviju olimpijada: u Meksiko ’68. i u Njemačkoj ’72., i premda se na toj Olimpijadi borio do posljednjeg dana, nažalost, završio je peti. Otac je bio taj koji je mene i brata uveo u svijet jedrenja. Aktivnu karijeru završio je 1972. nakon te Olimpijade i počeo s hobijem – izradom jedara. Po struci je inženjer brodogradnje i nakon što je završio jedriličarsku karijeru s više od 30 godina, “vuklo” ga je ostati prisutan u klubu i jedrenju. U ono vrijeme u Jugoslaviji nije bilo jedrara. Tada baš nije vladala poduzetnička klima, stoga naš otac nije ostavio svoj posao u Jugoliniji i 3. maju prije toga, a brat i ja smo se kasnije pridružili izradi jedara.

Ja nisam po struci jedrar. Završio sam Tehnički fakultet, inženjer sam brodogradnje i nešto manje od 10 godina radio sam u Viktor Lencu, a u doba Vrhovnika, kada je Lenac zapao u krizu, tada sam odlučio da je možda pravi trenutak napustiti Lenac i brodogradnju te sam se pridružio ocu i bratu u izradi jedara. To je bilo početkom 2000. godine i odonda izrađujem jedra.

Ono što je bitno napomenuti jest da kod nas ima dosta charter flota, jedrilica ima jako puno i našli smo neku svoju poziciju u svemu tome. Pretpostavljam da su nas ljudi ocijenili kao kvalitetne poslovne ljude, kao i kvalitetne jedrare. Ne mogu reći da smo posve uspjeli u tome, ali živimo od toga. Izrađujemo jedra i za naše ljude i za strance koji tu imaju jedrilice, a neka jedra šaljemo van Hrvatske. U tome smo 100 posto.

Kako biste opisali jedrenje i što točno znači sparing u jedrenju?

– Jedrenje je jedan kompleksan sport. Radi se o vještini hvatanja vjetra, upravljanja jedrilicom, pronalaženju prave brzine, tako da je potrebno imati jednog ili više sparing partnera. Naravno, na jednom višem nivou jedrenja to podrazumijeva da si našao sparing partnera po vlastitoj kvaliteti jedrenja, gdje učite jedan od drugoga i tu oboje imate koristi te se samim time može puno brže napredovati. Pogotovo je to bitno za Olimpijske igre gdje jedri vrlo mala flota jedrilica u odnosu na svjetska i europska prvenstva.

Što osoba mora imati u sebi da se okuša u jedrenju?

– Neću reći da se mora biti rođen na moru, ali jasno, čim odrastaš na moru, već imaš taj jedan element mora i vjetra. Počneš se kupati kao mali sa 2 ili 3 godine, more kao takvo nije ti stran pojam i to ti je već plus. A bitno je da počneš između 7. i 9. godine s jedrenjem, ne ni prerano da se ne prestrašiš, a ni prekasno jer već si u zaostacima za vršnjacima koji počnu na vrijeme. Premda ima slučajeva gdje su ljudi počeli jedriti sa 14 – 15 godina i došli do Olimpijade te postali vrhunski jedriličari.

Kad kreneš od malih nogu, s vremenom stječeš sigurnost kretanja. Vidiš da nije to baš tako nesigurno kao što izgleda i puno ti je lakše kad su neki zahtjevniji uvjeti i ne uspaničiš se. S vremenom se navikneš i onda ti to postane pravi gušt i strast.

Kako izgledaju početci jedrenja u klubu?

– Počinje se u klasi Optimist – to je mala jedrilica od 2.5 m i do dan-danas zadržala se kao najbolja jedrilica za početak jedrenja, odnosno ulazak u svijet jedrenja. Većina vrhunskih jedriličara stekla je prva iskustva u toj klasi. Zatim se prelazi na jednosjed, dvosjed, kasnije ima raznoraznih kategorija. Najzahtjevnije su olimpijske klase iz kojih kasnije izlaze pobjednici npr. America’s Cupa, koje je najprestižnije svjetsko natjecanje u jedrenju. Datira iz 1800-tih, a mnogo godina Amerikanci su držali primat u tome dok nisu došli Australci osamdesetih i uspjeli im „preoteti“ taj kup. Sljedeći kup održat će se u Barceloni, nama relativno blizu pa se nadam da će Europljani i svi ostali zaljubljenici imati priliku uživo pogledati te letjelice na moru.

Kako izgledaju klase u kojima se jedri te kakve sve jedrilice postoje?

– Najmanji su tzv. Optimisti, zatim 420 koji su klasa više, Leteći Holandez itd. Ima više kategorija: npr. do 17 godina muška, do 17 godina mješovita. Rangiraju se ovisno o uzrastu i spolu. Posljednjih se godina dosta potencira jedrenje mješovitih posada.

Jedrenje bih ja podijelio na neolimpijsko i olimpijsko. Postoji 7 – 8 olimpijskih klasa, ja sam bio na Olimpijadi ’92. godine u klasi Leteći Holandez, a nakon te Olimpijade ta klasa, u kojoj sam sudjelovao u Barceloni, više nije bila olimpijska klasa i tako je moja karijera u olimpijskoj klasi, nažalost, završila relativno rano. Nisam više imao mogućnosti da ostvarim značajniji rezultat u olimpijskoj klasi. Naša posada Fantela/Marinić, koji su zlato osvojili u Rio de Janeiru 2016., jedrili su 15 godina u istoj klasi (470), u olimpijskoj klasi, da bi mogli doći do nekog značajnog rezultata. Time želim reći da treba određeni staž i iskustvo da bi se uopće došlo u borbu za prvo, treće, peto mjesto… svakako moraš biti duže prisutan u istoj klasi. Mi smo imali peh da ta naša klasa nije više bila olimpijska, što nije neuobičajen postupak – neke olimpijske klase izlaze, neke dolaze, a mi smo imali nesreću da je otišla i više nismo mogli nastaviti biti olimpijski kandidati. Nismo, doduše, bili time jako pogođeni, nastavili smo jedriti i iza toga smo postizali sjajne rezultate i u neolimpijskim klasama.

Najveći izazovi i najveće dobrobiti jedrenja

– Za razliku od nekih drugih sportova kod jedrenja imate more, sunce i vjetar. Apsolutno zdravo i za tijelo i za um. Ne moraš biti vrhunski jedriličar da bi jednostavno uživao u moru, suncu, valovima… Uvijek je to neka igra vjetra, vala i prirode, što je svakako puno ljepše nego biti zatvoren u kakvoj dvorani, i to je taj veliki plus bavljenja jedrenjem.

Jedrenje te izgradi kao osobu. U Optimistu ti počinješ sam i neću reći da si prepušten moru, vjetru i valu, ali ipak se boriš i s vjetrom i s valom, sa svim tim uvjetima koje na moru doživiš. Ima lijepih trenutaka: mirni lagani vjetar sa suncem, a ima i zahtjevnih kada je veliki val, obilna kiša, jak vjetar…

Ja bih čak rekao da je jedrenje stil života, ne mora biti niti sportsko niti rekreativno, jednostavno živiš taj život uz more i na moru.

A sport kao i svaki drugi sport – malo te očeliči, naučiš gubiti, naučiš pobjeđivati, naučiš da nakon poraza opet trebaš ostati jak u glavi, nastaviti se boriti i težiti onome što ti je cilj: da budeš što bolji na natjecanju. Jedrenje je posebno kvalitetno zbog tih uvjeta koji su fantastični, čak i za rekreativce. Ima puno rekreativnih jedrilica, ljudi se ne natječu, već naprosto uživaju u sidrenju, moru, navigaciji…

Negativna strana jedrenja – financije

– Nažalost, jedenje je strahovito skup sport. Jedrilice su sve veće, tehnički sofisticiranije i skuplje, zatim sama ta putovanja, kombi, gumenjaci – sve je to popriličan financijski izdatak. Da ne govorim o tome ako se stupa u olimpijsku klasu: regate se održavaju u nama dalekim državama i gradovima kao što su Novi Zeland, Miami, Amerika, Australija… Jedrenje iziskuje strahovita novčana sredstva i jake sponzore da bi kvalitetan kandidat mogao uopće doći u priliku da se bori s najboljima i postigne kakav značajniji rezultat.

Prosječan čamac klase Optimist, koji predstavlja početak početka u jedrenju, košta između 3 i 4 tisuće eura. Olimpijske klase znaju biti i po 50 tisuća eura, a treba ih mijenjati svaki olimpijski ciklus od 4 godine, po 2 čamca otprilike. Čamac se troši, deformira, „pohaba“, a ako želiš bit konkurentan, moraš ga promijeniti. O jedrima da i ne govorim – u tijeku jedne sezone promijeni se 2 – 3 seta jedara, a jedra su motor i bez njih se ne može. Naravno, postoje i jeftinija jedra, od 15 – 20 tisuća eura, ali skuplja su potpuno karbonska te su građena na granici izdržljivosti da bi bila čim lakša, ali i čvrsta. Uvjeti mogu biti ekstremni i često zna doći do loma jedara i jarbola.

Kako biste opisali osjećaj jedrenja?

– Ja sam većinu svojeg života na moru, pretežito u jedrenju u sportskoj kategoriji. Nažalost, imam tu neku profesionalnu deformaciju (smijeh) da kad sam na jedrilici, imam osjećaj da sam na nekoj regati koju moram pobijediti. Sve je podređeno nekom kvalitetnom jedrenju, bez obzira radi li se o zahtjevnijoj regati ili jedrenju s prijateljima, rekreaciji, sudjelovanju u lokalnoj regati kao što su Fiumanka ili Grobnička regata. Taj me dio sputava da se malo više opustim u jedrenju kao takvom. S druge strane, kad počneš sa 7 – 8 godina jedriti, to jednostavno postane neizostavni dio tvojeg života. Ako već ne jedrim taj dan, onda malo pogledam van koji vjetar puše, kakvi su uvjeti, a već po moru se vidi kakav će biti dan. Bez obzira na sve i dan-danas veseli me odlazak na more, s prijateljima ili za natjecanje. Kad si na moru, zaboraviš i na obveze, poslovne ili dnevne. Nema mobitela, nema ničega, koncentriran si na jedrenje, da odjedriš najkvalitetnije što misliš da možeš ili da jednostavno uživaš u glisiranju jedrilicom po vjetru i valu.

Krajem 2010. pokrenuta je rekreativna sekcija jedrenja u klubu te se time vratila klasa Šljuka

Od svih vremenskih uvjeta, što biste odabrali kao najdraže?

– Sve! (smijeh) Bura ima svoje draži, ona znači dolazak lijepog vremena i po buri ima trenutaka i kad val nije tako velik pa se jedrilicom mogu raditi neke stvari koje inače ne bi mogli. Svaki vremenski i morski uvjet daje neki svoj poseban draž kod jedrenja. Nažalost, imamo više bure nego što imamo juga, stoga svaku priliku jedrenja po jugu više cijenimo i draže nam je nego po buri jer ono čega imaš manje, uvijek nekako više želiš.

Što je najbitnija stavka koju bi svatko tko ulazi u svijet jedrenja morao znati?

– Pa ja mislim da ne bi morao ništa posebno znati. Bitno je da imaš želju da budeš na moru. Što se tiče priprema, opet dolazimo do početaka, sa 7 ili 8 godina starosti. Kao i kod svakog drugog sporta – jednostavno ti se to mora sviđati. Poželjno je da se u tom prvom kontaktu s morem i jedrilicom ne prestrašiš. Rekao bih čak, poželjno je i da nemaš straha od mora, mada se s vremenom i taj strah prevlada… Nema nekih posebnih uvjeta koje netko mora zadovoljiti. Dapače, mislim da je to vrlo zdravo i ojačava te kao osobu, dobivaš nekakve nove spoznaje, tu je i kontakt s prirodom. U nekoj kasnijoj fazi svaka klasa jedrenja određuje koja je idealna težina te posade itd. To je onda vrhunski sport u kojem ti sebi ili nađeš ili ne nađeš mjesto. Glavni je uvjet da imaš jedrilicu ili barem prijatelja koji će ti ju rado posuditi (smijeh). Ali ima tih malih jedrilica od 4 do 5 m koje nisu skupe i pretpostavljam da ljudi koji žele jedriti nađu društvo, neovisno kupe li sami jedrilicu ili su dio posade na jedrilicama.

Postoji li „transfer“ te ljubavi spram jedrenja i na Vašu djecu?

– Nisam ni osoba ni roditelj koji smatra da ako sam ja jedrio, ako sam bio vrhunski sportaš, da moraju i oni. Ja sam im u svakom slučaju približio jedrenje, oni su prošli fazu upoznavanja s jedrenjem; dobili su osnove i iskustvo u Optimistima, ali, eto, jednostavno se nisu zadržali duže u jedrenju. Je li mi žao? Jest, ali nisam zbog toga nesretan. Bitno mi je da su naučili jedriti. Imali smo obiteljski krstaš s kojim smo dosta jedrili i mislim da su upoznali jedrenje i nadam se da će danas-sutra, kad budu htjeli i kad budu prepoznali trenutak, vratiti se  rekreativnom jedrenju ili krstarenje s prijateljima, s familijom…

Biste li rekli da imate poučavateljsku, mentorsku crtu u sebi?

– Nakon fakulteta ja sam u klubu i radio kao trener i to dođe nekako usput, trenera uvijek nedostaje kao i ljudi koji će pomoći klubu. 90-ih godina radio sam kao honorarni trener, a s bratom sam imao školu jedrenja na krstašu, privatno, gdje smo mi pretežito učili jedriti „odrasle“ polaznike, dakle od 20 godina naviše. Pričamo o devedesetim godinama kad nije bilo toga u našem području. Budući da smo brat i ja imali obiteljsku jedrilicu od 10 m, počeli smo se vikendom baviti tom školom jedrenja „za odrasle“ jer klub interesiraju samo klinci 8 – 10 godina starosti. Prilikom bavljenja školom jedrenja naučio sam poučavati jer jedno je imati znanje, a drugo je znati to znanje kvalitetno prenijeti. Tako da sam prošao i tu fazu kad sam trenirao i djecu i odrasle, ali u svakom slučaju pomažem i drago mi je izaći s klincima van (na more), pogotovo ako su zainteresirani i „grizu“, dati im to dodatno znanje koje nisu imali iskustva proživjeti. Nama u klubu jako je bitno da razvijamo svijest jedrenja, mora, vala… zadaća je kluba educirati buduće rekreativne ili profesionalne generacije jedriličara, a interesa svakako ima.

– Kao i svaki drugi sport, jedrenje iziskuje njegovanje i aktivno bavljenje da bi opstalo. Interesa doista ima, a tome u dokaz idu mnogobrojni pehari, trofeji i medalje u glavnoj sali Jedriličarskog kluba Galeb. Možda je najveći dokaz tome ljubav djece i mladeži koja se uz podršku roditelja i dalje aktivno bave jedrenjem ostvarujući rezultate koji skoro pa zrcale rezultate njihovih prethodnika u iznimnoj povijesti samoga Kluba. Kao i skoro svaki drugi sport, jedrenje obiluje svojim poteškoćama, od kojih su one financijske možda i najteže, ali svaka od tih poteškoća doslovno pada u vodu kada se ostvari rezultat. Taj rezultat ne mora biti uvijek srebrnog ili zlatnog sjaja. Ponekad je najveći i najbolji rezultat osjećaj spokoja u duši, ugašen nemir svakodnevice u glavi dok se naviga jedrilicom usred uzburkanog mora, nošen burom ili jugom. Nije to samo borba čovjeka i mora. To je borba čovjeka sa samim sobom – uslijed svih nedaća koje ga mogu snaći, da uspije uslijed svega ostati čvrst duhom i bistar umom te, u konačnici, uploviti u svoju sigurnu luku.