Čekate li još sirenu za kraj opasnosti?

Dugo se promišljalo o tome kako će cijela priča oko epidemije i mjera dugoročno imati negativne posljedice jer je jednostavno sve skupa predugo trajalo. Objašnjenje je dolazilo iz razumijevanja stresa i stresne reakcije koja nastaje kada se nađemo u ugrožavajućoj okolini. Stresna reakcija organizma kreirana je kroz evoluciju da nas čuva: izoštre nam se osjetila, poveća količina energije dostupna mišićima, misli su fokusiranije, probava se usporava. Vrlo često u situaciji opasnosti ovakve promjene u organizmu mogu nam spasiti život.

Problem je kada ovakva reakcija predugo traje. Kao i automobil, koji je stalno na visokim okretajima, s vremenom se počinje pregrijavati, a dijelovi otkazivati. A mi smo već dugo na visokim okretajima. Iz krize u krizu kroz medije i svuda oko nas servira nam se slika da smo u vrlo opasnoj i ugrožavajućoj okolini i da moramo biti na konstantnom oprezu (čak se dugo i naglašavalo: „Situacija je dobra, ali ne smijemo se opustiti!“). S druge strane, kada izađemo iz kuće oko nas je zapravo sve OK: posla ima, plaće uglavnom rastu, kupuje se, putuje se, ceste su krcate automobilima, rat je ipak toliko daleko da za nas (pokazalo se) nije opasan.

Da, cijene rastu, ali prema situaciji u supermarketima i u trgovačkim centrima ne čini se da je to zasad prevelik problem za većinu. Ali, dolazi kriza… Moglo bi biti rata… A to „moglo bi“ za naš mozak, vješt u mašti i zamišljanju, postaje realnost i izaziva potpuno istu reakciju u organizmu kao da se zaista događa. Zato treba izloženost medijima (i onima koji ih gledaju) jako oprezno dozirati i kombinirati sa stvarnim životom i doživljavanjem svijeta kroz svoja osjetila.

Sirena za prestanak opasnosti

Nedavno sam ponovno gledao emisiju u kojoj je gostovao stanični biolog i jedan od pionira epigenetike Bruce Lipton (kontroverzan, naravno, takve najviše volim!) i dao za ovo odličnu analogiju. Naime, pokušavao je objasniti kako stanice, pa i organizam kao cjelina, ne mogu istovremeno biti u stanju obrane i u stanju rasta, već mora biti ili jedno ili drugo. Dok se branimo, ne možemo rasti. Usporedio je to sa situacijom zračnog napada kada se oglase sirene i svi se sjurimo u skloništa. Tamo uz zalihe vode i hrane čekamo da se oglase sirene pa da možemo izaći iz skloništa, popraviti što je uništeno, uzgojiti i sakupiti nove zalihe do nove uzbune ako do nje dođe. A zamislite da do sirene za kraj zračne opasnosti nikad ne dođe. Koliko bismo izdržali u svojem skloništu? Samo dok se ne potroše zalihe, a onda bi u tom skloništu sigurno umrli. On tvrdi da je isto i za naše stanice i za cijeli naš organizam – ako smo u stalnom stanju obrane – umiremo!

Često mi se čini da danas nitko ne svira sirenu za prestanak opasnosti. Kad je epidemija počela, to je bilo stalno i na svim vijestima (kao što i treba). Ali kada je prestala (zapravo, samo pretpostavljamo da je prestala?), to nikad nije javno obznanjeno. Postupno su se ukidale mjere, ali nikad nije poslana poruka zbog koje bismo se mogli opustiti i izaći iz skloništa i posvetiti se tako nužnom rastu. A nove se opasnosti svakodnevno objavljuju. Rat, kriza, plin, struja, inflacija, euro, dizanje mora…

Ovo naročito pogađa one ljude koji se jako oslanjaju na „sustav“, na one koji bi trebali biti zaduženi da nam tumače realnost i kako se trebamo u skladu s njom ponašati. Oni, pak, koji vjeruju svojim očima i onome što sami doživljavaju i zaključuju (zanimljivo, čini se da su to obično oni s manje obrazovanja!?), odlučili su ne čekati da netko objavi da je gotovo, pomolili su ruku, pa nogu pa glavu i kad se ništa nije dogodilo, odlučili su živjeti i rasti bez obzira na ono što nam govore. Kad su ih vidjeli drugi, koji su bili oprezniji, usudili su se i oni pa sada većina živi prema unutrašnjem instinktu koji svi imamo, a koji nam govori da se ne možemo vječno samo braniti i štititi, da moramo rasti i živjeti kao da je svijet dobro i ipak pretežno sigurno mjesto. Ako budemo čekali u svom skloništu da svijet postane potpuno siguran, mogli bismo tu potrošiti najbolji dio života, a velika je vjerojatnost da to nećemo nikad dočekati.