Roditeljski kutak

Dijabetes 2: Prava i „normalan“ život malih dijabetičara

Nakon što se otkrilo da Danijel ima dijabetes, obuzele su me prilično crne misli o budućnosti i briga kako će sam, kako će završiti školu, pronaći posao, obitelj… A zatim sam, nepuna dva mjeseca nakon otkrivanja, upoznala mladu ekipu i osnivače udruge Mellitus i doslovno mi je kamen pao sa srca.

S obzirom na to da su upute o pravima dijabetičara, koje dobivamo u bolnici šture i nepotpune, a ostvarenje nekih varira od grada do grada i od službenika do službenika; dobra priprema i podrška olakšat će život roditeljima malih dijabetičara.

U vrtiću

Sve se može uz malo dobre volje

Vrtić po zakonu nije obavezan. Odgojiteljice po zakonu nisu obavezne mjeriti glukozu i davati inzulin. Ta dva detalja prilično kompliciraju život. Utješno je da ipak postoji velik broj vrtića i odgojiteljica sa srcem koje će zbrinuti djecu s dijabetesom. Nije lako i odgovornost je velika, ali uz suradnju i realna očekivanja roditelja te dobru volju vrtića, a uz pomoć senzora i mobitela, većina djece uspješno se integrira u kolektiv. Roditelju tu igraju važnu ulogu i moraju biti iskreni, ali ne prezahtjevni; ne smiju zastrašiti, ali trebaju pripremiti odgojitelje i stručne suradnike u vrtiću. Najbolje je pripremiti tablicu postupaka:

          • AKO je šećer 5 i pada…
          • AKO je šećer 4 i pada…
          • AKO je šećer 15 i raste…

Mnogo je tih AKO, ali uz puno dobre volje sve to dođe na svoje u relativno kratkom vremenskom periodu.

Školska iskustva

Danijel je dijabetes dobio u prvom razredu. Njegove su učiteljice bile divne i suradljive, a malac je bio od prvog trena vrlo samostalan tako da je sve odrađivao sam i zvao me samo kad je bilo potrebno. Prvih 14 dana dolazila sam svaki dan u školu na ručak (išao je u produženi boravak) da vidim kakva je hrana, kako je pripremljena i što mogu očekivati. Nakon toga su kuharica i učiteljica slale jelovnik za 2 tjedna, a ja bih napisala koliko čega da mu odvažu i koliko je to inzulina i to je funkcioniralo besprijekorno. Danijel bi me nazvao: – Mama, šećerko mi je 7,2. Koliko da si dam?  Ponovila bih ono što piše na papiru ili pak dodala korekciju ako je bilo potrebno, on si je sam dao inzulin, pojeo i otrčao dalje. Imali smo sreće da smo imali izvrsnu suradnju u našoj školi i da sa šećerom nikada nije bilo problema.

Dominik je dijabetes dobio tijekom ljeta nakon završenog 7. razreda i u 8. razred krenuo je kao da ga ima već cijeli život.

Moram naglasiti da dječaci nikada nisu propustili nijedan izlet, školu u prirodi ili putovanje zbog dijabetesa.

Uz samo malo više pažnje i razumijevanja, ali prvenstveno uz samostalnost djeteta, prepreka nema. Momci su danas učenici Prirodoslovne gimnazije i u njihovom novom razredu četvero je slatke djece. Iako sam ja sa školom odradila pripremni razgovor i ponudila predavanje od strane udruge Mellitus za učenike i profesore, ti su mladi ljudi to u potpunosti sami odradili. Njih četvero održali su dvosatnu edukaciju potpuno sami i bez konzultacija s nama roditeljima. I dok sam ja nepotrebno brinula, Dominik mi je rekao: – Mama, pa od nas 24 u razredu s nas četvero išlo je po nekoliko njih u osnovnu školu, dakle barem 20 ljudi u razredu već zna sve o dijabetesu. Zašto se ti brineš?

Osnovni su simptomi po kojima možete posumnjati i vrlo lako u minuti provjeriti i otkloniti sumnju u dijabetes: povećana žeđ, noćno mokrenje, gubitak kilaže (Dijete jede, jede čak puno više nego prije, a ne dobiva na kilaži ili je gubi. Gubitak je rapidan i u nekoliko tjedana kilogrami se topea a zimi pod odjećom to se teže zamjeti), pojačan umor i tzv acetonski zadah – ako osjetite neobičan miris, to je definitivno znak za uzbunu jer se miris javlja zbog stvaranja ketona, a povećani ketoni po život su opasno stanje.

Djeca s dijabetesom mogu sve – obitelj Marović

Udruga Mellitus

Izmjeriti glukozu u krvi lako je i brzo, bolje provjeriti bez razloga, nego zanemariti ijedan mogući simptom. Ako ikad zatrebate pomoć u tom polju, samo ukucajte udrugu Mellitus. Kada sam ih upoznala, otprilike dva tjedna nakon otkrića da Danijel ima dijabetes, činjenica da je riječ o odraslim ljudima, koji su završili školu, zaposlili se, imaju obitelj, djecu i žive ispunjen i sretan život – donijela mi je neopisiv osjećaj olakšanja. Zato uvijek novootkrivenima preporučujem da se pridruže udruzi, upoznaju obitelji ili pojedince s istim životnim izazovima jer podijeliti brigu donosi olakšanje, a nitko vas nikada neće razumjeti kao oni, koji tu istu brigu brinu svaki dan. Danas sam i sama aktivna članica udruge i svojim iskustvom želim pomoći svima u sličnoj situaciji. Najbolja stvar koju nam je dijabetes donio, jesu novi prijatelji i nova slatka obitelj po cijeloj Hrvatskoj i svijetu.  Kamo god da krenemo, netko s osmjehom čeka i spreman je pomoći ako zatreba, a vjerujte: kad se najmanje nadate, zatreba. Djeca putuju na izlete, kampove, maturalce; a nova prijateljstva stečena na dijabetičkim kampovima, sportskim igrama i kongresima zapravo su prijateljstva za cijeli život.