Emisija Kostrenska naselja – Od uvala Sršćica do uvale Martinšćica

Teško je opisati Kostrenu i napisati nešto što još nije napisano, ali kao što je to slučaj sa svim ostalim naseljima, puno je detalja koji brže ili sporije tonu u zaborav. Na sreću, još ima onih koji nam mogu ispričati o starim uzancama i prisjetiti se kako je nekad bilo. Serijom kratkih crtica o kostrenskim naseljima pokušat ćemo se prisjetiti nekih manje poznatih ili zaboravljenih detalja.

Geografski Kostrena se proteže od uvale Martinšćica na zapadu do bakarskog zaljeva, odnosno dvaju uvala na istoku – Male i Vele Sršćice. Nisu česti stanovnici Kostrene koji će se sjetiti imena ovih dvaju istočnih uvala iz jednostavnog razloga što su one, kao i neka kostrenska naselja nestala u naletu industrijalizacije. Uvale Mala i Vela Sršćica oduvijek su bile strateški bitne. Ulaz u bakarski zaljev čuvan je nizom fortifikacija i utvrda, jedna od kojih je bila upravo u Sršćici. U Maloj se Sršćici nalazila i jedna u nizu tunera koje su okruživale čitavu bakarsku uvalu.

U kratku šetnju kostrenskim naseljima krenimo s istoka, odnosno sa zadnje ( ili prve ) stanice popularne nam „Desetke“, autobusne linije koja nam je svima mnogo značila. Krenimo, dakle, iz Šoića.

Nisu Šoići oduvijek bili krajnje istočno naselje Kostrene. Recimo samo da su oni opstali unatoč nastojanjima da se rafinerija nafte sa Mlake u potpunosti preseli u Kostrenu. Spomenute uvale Sršćice danas su granično područje kostrenske rafinerije. Da smo, u neko ranije doba, od uvala krenuli na istok put bi nas prvo naveo u zaseoke Mihletiće i Maruniće. Ta su naselja razrušena kao i dio Urinja i zaseoci Kalina i Krasina, a na njihovom mjestu danas stoje pogoni i dimnjaci rafinerije.

Inicijalnim su planom čitavi Šoići trebali dijeliti sudbinu nestalih zaselaka. Ulaganja u stare kuće i objekte u Šoićima nisu bila dozvoljena, a ljudi koji su tamo živjeli trebali su biti raseljeni na druga područja. Osnivanjem Općine Kostrena i izmjenom prostornog plana Šoiće se proglasilo radnom zonom, a obitelji koje su se zadržale na tom području ponovno su dobile dozvolu investiranja i obnavljanja svoje djedovine. Šoići su izbjegli sudbinu koja je zadesila ranije spomenute zaseoke.

Nekada su Šoići brojali 54 obiteljske kuće, toliko je barem bilo dodijeljenih kućnih brojeva, te oko 250 stanovnika. Stara pučka šterna izgrađena 1925. godine dijelila je Šoiće na istočni i zapadni dio. Područje od dvadesetak kuća istočno od šterne nazivalo se Krajina, od koje danas nije ostalo gotovo ništa. Na sreću, zapadno od šterne objekti su ostali donekle očuvani pa u Šoićima i danas možemo nabrojati dvadesetak starih primorskih kuća.

Šoići su uvijek bili svojevrsna poveznica istoka Kostrene i susjednih područja. Na nekoliko metara od mjesta na kojem je danas okretište „Desetke“, 12.7.1931. otvorena je željeznička postaja Šoići. Kao autor ovih redaka dopustit ću si svojevrsnu slobodu i iznijeti pretpostavku da nas nema mnogo koji smo ikada u životu bili na samom okretištu autobusa, iako smo se nebrojeno puta vozili upravo tom linijom. Dok autobusa još nije bilo tuda je prometovao vlak. Bio je poveznica s Bakrom s jedne, odnosno Škrljevom s druge strane. Uz samu željezničku postaju izgrađen je niz zgrada u kojima su uglavnom živjele upravo obitelji željezničara. Djeca su se školovala u obližnjoj školi u sv. Barbari, a stari zapisi daju nam do znanja da djece u tom području nije nedostajalo. Čitavo to područje do stare „Filove livade“ sigurno je odzvanjalo dječjim smijehom do kasno u noć.

U dva sata u noći 29.11.1984. došlo je do niza eksplozija i velikog požara na punilištu plina u vagon cisterne rafinerije. Većina stanovnika tog područja morala je biti evakuirana. Bio je to događaj koji je uvjetovao preseljenje većeg broja stanovnika i izgradnju naselja Paveki u koje je preseljena većina stanovnika.

Sasvim je sigurno da bi se od ovog početka Kostrene dala napraviti fantastična šetnica, čiji bi polazna točka mogla biti upravo u Šoićima. Pogled koji se prostire prema Krčkom mostu i Kvarneru je vrlo lijep, ali područje s koje bi šetnica kretala valjalo bi urediti. I naravno, ne smije vas biti strah bure, koja Šoićima nemilo puše. Da sa burom nije bilo šale ni u staro doba dokazuje i stari, danas ruzinavi rukohvat smješten na zidovima podvožnjaka, odnosno svojevrsnog portala prema sv. Barbari. Siguran sam da je mnogi đak, na svom putu iz Šoića prema školi u sv. Barbari, spas od bure pronašao upravo pridržavajući se za njega.

Prolaz kroz „portal“ prema sv. Barbari ostavljam za sljedeći članak, kada našu šetnju nastavljamo u Randićima. Do čitanja.