Emisija Kostrenska naselja – Randići

Baš kao i Šoići, prvo naselje koje smo obišli, i Randići su jako pogođeni industrijalizacijom odnosno dolaskom rafinerije nafte u Kostrenu. Od samih početaka rafinerije u Kostreni, stari su stanovnici ovog kraja znali reći da im je najbolji prijatelj – bura. Sjeverni je vjetar bio taj koji je tjerao plinove iz dimnjaka prema moru i omogućavao koliko-toliko čist zrak, barem u nekom prvom periodu rada rafinerije.

No, nije samo rafinerija ta koja je uvjetovala tempo života stanovnicima Randića. Godine 1975. s radom je započela druga nepogoda. Ova nije bila dugog vijeka, trajala je samo dva desetljeća, ali je svakako ostavila dubok trag kako u Randićima, tako i u svim obližnjim naseljima. U razgovoru s brojnim mještanima ovog kraja, a i brojnim Riječanima, prva misao vezana uz obližnji Bakar još i danas je bakarska koksara. Na najvišoj točki Randića, Ivanji, smještena su odlagališta koksa, pa su mještani ovog kraja s jugom trpili neugodne mirise rafinerije, a kada bi bura rastjerala smrad sa sobom bi donijela crnu prašinu koja bi prekrivala dvorišta.

Srećom, koksara više nije u funkciji, stari 205 metara visoki bakarski dimnjak je srušen i bura je ponovno dobrodošla pojava svakom stanovniku Randića.

Dala je Kostrena nebrojene moreplovce, uvijek smo bili na dobrom glasu upravo po tom pitanju. Najviše se to, možda, osjeti upravo u Randićima. Svaka kuća imala je barem jednog morskog vuka. Nisu rijetke obitelji čiji su članovi „batili more“ kroz nekoliko pokoljenja. Nije se tome čuditi jer najbliža je škola bila upravo Pomorska škola u Bakru. U šali se govorilo da je u Bakru bila škola za kuhare, svaka kuća u Randićima bi imala barem po jednog pekara. A koliko je težak život pomoraca svjedoči i priča o pomorskom kapetanu Radovanu Šepiću iz Randića koji se zaputio na brod i na istome ostao sljedećih deset godina prije povratka kući.

Službeno, prvi kućni brojevi u Randićima su oni u zaseoku Valentinovo. Imalo je Valentinovo i svoje mlekarice. Na kućnom broju 2 živjele su gđa. Marica i nakon nje njezina kćer gđa. Ružica koje su uzgajale krave, a mlijeko dobiveno od tih životinja nerijetko je bilo prva stvar na stolu brojnih žitelja Randića.

Prateći kućne brojeve, put nas vodi uskim prolazom ispod magistrale, do kućnog broja 4 u Podolčiću. U toj su starini nekada obitavali cestari koji su održavali prohodnost lokalnih prometnica. Iznad Podolčića, iz Glavice i Glavice male širi se fantastičan pogled na Kvarner. Još kad taj pogled ne bi ometali rafinerijski dimnjaci, ovo bi zaista bila fantastična lokacija. Stariji se stanovnici Randića domišljaju i sanjkališta kod Glavice. Dobro, stavimo stvari u odgovarajući kontekst, ne radi se ovdje o olimpijskoj sanjkališnoj stazi, ali gdje je bilo volje bilo je i prilike. Gospodin Čedo Sochor prepričao nam je anegdotu po kojoj su, prije nego bi pao snijeg, a pao bi redovno svake godine, on i najbolji mu prijatelji pripremili sanjkalište odnosno prolaz među gromačama i svake ga godine očistili od izraslog grmlja. Prikupile bi se daske i lamarini, te bi se od istih sastavile najbolje sanjke kojima su se čitav taj dan u godini kad je snijeg napadao u dovoljnoj količini, spuštali od pruge pa sve do donje ceste. Opet, objektivno sagledavajući ovu priču, nije se radilo o olimpijskoj stazi niti o modernim sanjkama, snijeg je rijetko potrajao duže od jednog dana, ali „staza“ je bila spremna svake godine. Današnjim bi klincima takav pothvat vjerojatno bio ravan znanstvenoj fantastici.

A klinaca u Randićima još uvijek ima. I ne samo to. Nije u Randićima vrijeme zaustavljeno, iako su se kazaljke sata na crkvi Sv. Barbare odavno zaustavile na 03:20 (ili 15:20, tko će ga znati). Vraćaju se u Randiće i neke mlade obitelji. Ne smeta im blizina pruge, rafinerije i ostalih izazova. Nije ih omela niti činjenica da je zatvorena i posljednja mala trgovina osnovnim potrepštinama, pa sad ovise isključivo o posjetama obližnjim trgovačkim centrima na Kukuljanovu ili pak u Rijeci.

U Randićima je živio i najbolji postolar Kostrene, g. Ive Škoda. Neupitno je da je bio najbolji već zbog činjenice da je bio jedini. Nedaleko njega živio je i pčelar, g. Vukoša, čijim su se medom rado osladila tadašnja djeca ovog kraja. Što se društvenog života tiče, nisu Randići nikad imali neki svoj „centar“, neko okupljalište. Razumljivo je to obzirom da je život stanovnika ovog kraja uglavnom bio vezan uz more. Stanovnici Randića često su svoje vrijeme provodili u Urinju i njegovim uvalama, a društvo se obično okupljalo upravo oko stare šterne u Urinju. Stari će se ljudi prisjetiti da je glavna godišnja proslava bila vezana uz proslavu Badnjaka kad se odlazilo u prostore čitaone u Sv. Luciji gdje se veselilo do ranih jutarnjih sati.

Kao što je zatvorena i posljednja trgovina u Randićima, svoja je vrata simbolično zatvorila i škola Sv. Barbare koju su polazila djeca ovog kraja. Učitelja i učiteljica ni u starim vremenima nije bilo mnogo, pa se nastava održavala nekom drugom dinamikom – mlađi razredi do podna, stariji poslijepodne. Nakon mnogo prenamjena prostora u staroj školi, od nedavno je u tom objektu otvorena Kuća kostrenskih pomoraca – fantastičan prostor kojim se odaje počast svim kostrenskim pomorcima i njihovim obiteljima te užancama nekih drugih vremena.

Svoju povezanost s morem možda se najbolje može vidjeti u zaseoku Plasa, krajnjem istočnom dijelu Randića koji graniči sa Šoićima, gdje se u dvorištima te uz cestu još mogu vidjeti sidra, a kuća na broju 24, osim svoje adrese označene brojem, ima i oznaku geografske širine i dužine kao i nadmorske visine na kojoj se nalazi. Pomorcima je sigurno lakše snaći se na taj način nego slijedeći neke nizove kućnih brojeva koji u Kostreni nisu baš uvijek slijedili neku logiku.

Svoj su konačni spokoj stanovnici Randića podijelili sa stanovnicima Šoića na starom groblju Sv. Barbare. Iako maleno, ovo je groblje poznato po svojim spomenicima, najstarijim takve vrste u čitavoj riječkoj okolici.