Emisija Kostrenska naselja – Urinj

Prvi zapisi o imenu Urinja datiraju s kraja 18. stoljeća. Na pomorskim se kartama iz 1778. godine koristi naziv „Urrin“, da bi se kasnije drugo slovo „r“ izgubilo. Naknadno se spominje i naziv Marrochino (vjerojatno po jednom od lokalnih zemljovlasnika), te konačno Urinj.

Povijest piše svoje priče. Kostrenjani su oduvijek slovili za vrsne moreplovce, a svojevrsna nepisana podjela vodi se iz davnina. Urinj i čitavo područje sv. Barbare nepisano je nazivano „finom Kostrenom“ jer su ovdje uglavnom obitavali i svoje domove gradili kapitani, dok je Kostrena sv. Lucije ili „gruba Kostrena“ uglavnom bila naseljena nižom posadom i strojarima. O, kako se vremena mijenjaju.

A da su Urinj nastanjivala gospoda, vidljivo je od prvog kućnog broja i objekta na adresi Urinj 1, pa sve do zadnjeg kućnog broja Urinj 95. Adresu Urinj 1 nose kuća i pripadajuće zemljište u vlasništvu obitelji znamenitog nam sumještana g. Igora Stipanovića. Upravo je g. Stipanović u svojim knjigama pokušao od zaborava spasiti brojne detalje vezane uz Kostrenu i siguran sam da ćemo se još dugo vraćati njegovim zapisima prilikom bilo kakvog prisjećanja starih vremena. Nije teško zamisliti kako su baš na ovom području brojne imućne obitelji željele izgraditi svoje obiteljske kuće. Ukazuje na to i zadnja u nizu kuća, ona na najvišem kućnom broju, čija okućnica plijeni brojnim krasnim detaljima među koje spada i mala kapelica.

Nažalost, druga polovica dvadesetog stoljeća donosi industrijalizaciju. Veliki riječki pogon rafinerije nafte se mora proširiti, a ni sama pozicija u blizini centra grada više nije odgovarajuća, pa se ekspanzija proizvodnje seli na urinjski poluotok. S radovima se započinje 1963. godine, a već 1965. godine pušten je u rad prvi dio urinjskog pogona rafinerije.

Svima nam poznati urinjski kružni tok izgrađen je 1980. godine, jedan je od i danas rijetkih rotora sa šest priključaka. Danas su kružni tokovi popularno rješenje, ali manje je poznata činjenica da se radi o prvom kružnom toku izgrađenom na području Primorsko-goranske županije.

Malo je poznata i činjenica da je i prije industrijalizacije ovaj dio Kostrene imao svoju organiziranu proizvodnju. Naime, samo na području sv. Barbare uzgajalo se više od tri tisuće stabala maslina. U tu je svrhu u Urinju postojao i mlin za preradu maslina nazivan Toš. Mlina za preradu više nema, a rijetke masline koje se danas uzgajaju nose se čak u uljaru Punat na otoku Krku.

Industrijalizacija je u mnogočemu izmijenila životne tokove. Iz starog se dimnjaka termoelektrane više ne dižu stupovi dima ali i dalje neprirodno strši među jarbolima brodica privezanih u lučici Podurinj.

Izgradnjom termoelektrane i rafinerije nafte nestala su neka manja naselja na tom području. U prvoj priči o kostrenskim naseljima dotakli smo se Šoića, koji su djelomično nestali pod naletom industrije, a sličnu nam priču priča i Urinj. Ipak, život u oba ova naselja nije nestao. Loša kvaliteta zraka i buka iz obližnjih pogona uvjeti su na koje je stotinjak mještana već dugo naučeno. Zatvaranje posljednje male lokalne trgovine pa nedavno i lokalnog kafića na kružnom toku, te zagađenje mora kojem svakodnevno svjedočimo svakako ne motiviraju na proširenje populacije, ali pustimo vremenu da donese odgovore na ove izazove.

Kameni gat lučice Podurinj izgrađen je 1877. godine, a na njegov kraj postavljena je lanterna, rijedak detalj u manjim pristaništima. Svojim je svjetlom pomogao tadašnjim stanovnicima. Možda i u ovo današnje vrijeme osvane neko novo svjetlo koje će pomoći u rješavanju problema koje industrija postavlja pred današnje stanovnike Urinja. Nadam se samo da to svjetlo neće opet biti na vrhu nekog dimnjaka.

Koliko god da je dobrog ostvareno industrijalizacijom, veliki dimnjak termoelektrane i njegova rafinerijska rodbina bacili su tamnu sjenu nad Urinj.

Ne mogu dovršiti ovaj kratki članak o Urinju bez da spomenem detalj koji mi uvijek izmami osmjeh. Dopustit ćete mi da povučem poveznicu između Urinja i jednog od najvećih rock sastava današnjice, grupe Pink Floyd. Kritičkim osvrtom Gilmour, Waters, Mason i ostali opisali su socijalnu izolaciju koju industrijalizacija nosi sa sobom u svojem možda najpoznatijem djelu – „The Wall“. Upravo mi je fantastična poveznica koja je i danas vidljiva pored ceste kojom se s urinjskog kružnog toka spušta prema lučici Podurinj. Nepoznati je autor na ostatku kamenog zida napisao – „The Wall“. Duhovit, ali kirurški precizan osvrt na život u sjeni industrijskog dimnjaka, jednako vrijedan u ono doba kada je nastao u Engleskoj kao i danas u Kostreni.