Glumačke radionice s profesionalcima – užitak za djecu i roditelje

Bio je to tjedan koji ćemo mi i naša djeca dugo pamtiti. Kod upisa nismo bili upoznati s traženom dobi djece pa smo se razveselili kad su obje naše kćeri, sa svojih 3,5 i 7,5 godina, primljene na radionicu.

Mentorice znaju što rade

Prvi dan čekali smo u dvorani čitaonice u Kostreni bez previše očekivanja. U jednom trenu čula se buka u hodniku. Nahrlila je grupa od tridesetero razigrane djece. Ekipa je u trenu razmaknula sve stolce, složila se u krug i igra je počela.

Bilo je divno gledati kako mentorice kroz zabavu uče djecu dramskoj umjetnosti. Na primjer, glasno su morali izgovoriti svoje ime, zatim ljutito, sramežljivo i tako redom.

Moje cure jedva su izgovarale svoje ime, bilo im je sve novo, hrpa nepoznatih lica koja gledaju u njih, sram i strah oduzeli su im moć govora.

Slijedile su ostale igre koje su bile nevjerojatno zabavne s tako velikom skupinom sudionika, a iza svake krila se taktika treniranja memorije, glume i razbijanja treme. Mentorice Max teatra posebno dobro barataju ovim metodama što me se dojmilo i oduševilo me. Drugog dana moje su kćeri bile opuštenije, trećeg još više, a četvrtog su već sudjelovale u kratkoj izvedbi koju su ekipe same smišljale.

Igre za zabavu, opuštanje i pripremu

Petoga dana počele su probe za predstavu Halugica prema djelu Vladimira Nazora. Mentorice Marina i Nikolina smireno i profesionalno davale su djeci naputke, a djeca su učila, vježbala, smijala se  i ludo zabavljala. Male Kostrenjanke dobile su uloge valova i ovčica. Sitna uloga, ali za njih prva i samim time ogromna! Ako ste upoznati s pričom, znate da je radnja prilično tužna i okrutna. Ali koliko je to ovoj djeci bilo bitno? Ma zadnja rupa na svirali! Njima je bilo važno zapamtiti tekst, pričati glasno, pratiti upute i dovesti predstavu do savršenstva.

Generalna proba i uspješna predstava

Način na koji ta djeca međusobno funkcioniraju i odrađuju svoje uloge prilično me zaprepastio. Na pozornici su se pretvorili u likove kojima sam se divila, ježila se njihovim izvedbama i iskreno uživala. Toliko su bili pažljivi i obzirni prema svojim malim gostima da su se malene Kostrenjanke potpuno opustile i svaka trema je nestala. Znale su sve poimence i kod kuće ponavljale tekstove s predstave. Jednu je večer mlađa toliko žustro vikala: Pitat će mlado i staro – Tko je ovo čedo donio na svijet!? – da sam pomislila da je gotovo zrela za pravu ulogu.

Na dan predstave generalna proba trajala je tri sata. Mnoge glumice i glumci ostali su bez glasa koliko su se srčano unijeli u svoj lik. Osmijeh na njihovim licima kod svake pohvale ne može se mjeriti novcem. To je ona mlada, iskrena ljubav prema onome što rade i kao takva, najljepši je poklon publici. Sat vremena prije predstave svi užurbano pripremaju svoje kostime i provjeravaju sve do zadnjeg detalja.

Sjedim na stolici i osjećam grč u želucu kao da ja moram stati na pozornicu. 15 minuta prije početka prilazi mi djevojka Angela i kaže da smo dogovorile da joj ispletem pletenice. Gotovo. Panika. Gledam na sat i uvjerena sam da ne mogu stići. Ruke mi se tresu. Mama djevojčice Ani svijetli mi mobitelom dok ja užurbano pokušavam napraviti pristojnu frizuru. Ono što napravim inače u dahu, trema je poljuljala i mislila sam da ću sve upropastiti u zadnji čas. I sva uzbuđena pitam djevojku je li uvijek ovakva trema prije nastupa? Ona je samo mirno, uz osmijeh odgovorila da nije. Tada shvatim da sam ja u panici i tremi, a njima je to samo još jedan dan na pozornici, još jedna zabava počinje. Tako treba, djeco!

Predstava je počela, sve se zamračilo i glazba je počela. Vidjeti djecu na pozornici s ovim divnim mladim ljudima bio je poseban doživljaj. Izveli su je bez greške. Usklađeno su pazili na naše djevojčice da odrade svoj dio ispravno. Ostalo vrijeme stajali su iza zastora i pazili da ih se ne vidi kako je naglasila osnivačica studija Marina. Tko bi rekao da čak i trogodišnje dijete može mirno stajati iza zastora! Sve je moguće uz ovu nevjerojatnu ekipu.

Predstavu su vježbali samo sedam dana, a iznijeli su je kao pravi profesionalci. Imali su šminke, kostime, koreografiju, scenografiju, glazbu i specijalne efekte vrijedne svake hvale.

Za uspomenu nam ostaju diplome koje su uz pljesak i glasnu viku podrške dobile ponosne mlade polaznice na pozornici. Posebno me se dojmilo kada su rekli da predaju diplomu njihovoj najmlađoj ikad polaznici, njihovom najslađem bombončiću – Zoli. Znate i sami takav osjećaj: moje je srce naraslo za koji broj!

Došao je kraj, čak su i suze pale na rastanku. Danima nakon tog događaja cure i dalje prepričavaju anegdote i detalje koji su ih se dojmili.

Nemojte se dvoumiti – pridružite se ljetnom glumačkom kampu

Moram naglasiti da je u ovoj predstavi sudjelovalo 27 djece od 8 do 14 godina, a s njima i tri hrabre Kostrenjanke – Ani, Bella i Zola. Uz njih bilo je i 11 studenata koji su izveli predstavu San Ivanjske noći u uvali Svežanj. I ključne karike, njihove nezamjenjive mentorice Marina Kostelac i Nikolina Bakmaz. O njihovom Max teatru možete pročitati na njihovoj web stranici i pratiti njihov rad.

Neizmjerno hvala Nikolini i Marini, hvala Max Teatru na ovako čudesnoj radionici, mladim glumicama i glumcima što su ovako srčano prihvatili našu djecu. Jedva čekamo vidjeti što ćete nam sljedeće pripremiti. Želim vam svu sreću u vašem radu, samo tako nastavite!

Max teatar – odlična ekipa stvara ljubav prema glumi i kazalištu

Želite li i vi naučiti igru Lupi stolac, Crna kraljica, Ponovi ime, Što radiš?, i ostale u posebnom izdanju ove glumačke ekipe? Uključite djecu iduće godine i doživite čaroliju kao i mi, nećete požaliti. Ovakvo iskustvo pomoći će im u školi, suzbiti svaki sram i strah koji ih čeka. Max Teatar, vidimo se dogodine!