Da se ne pozabi

In memoriam: Ivan Paškvan (1934. – 2020.)

Teško je prihvatiti činjenicu da je Ivo Paškvan otišao u naša dobra spominjanja.

Upravo je tim riječima on sam puno puta znao ispratiti neku dragu osobu, znanca, prijatelja.  A barba Ivo je mnogima bio baš to, draga osoba, prijatelj, sugovornik uz kojega se moglo puno naučiti, pogotovo o povijesti sporta, ali i o prošlosti ovoga kraja i njegovim ljudima. O Kostreni iznad svega, o Martinšćici koju je nazivao uvalom nezaborava svog života.

Otišao je s 86 godina, ali praktički do posljednjeg dana gotovo ničim nije pokazivao znakove starosti. Naprotiv, svakodnevno je bio u šetnji, bar do Trsata ili do grada, sastajao se s prijateljima, razgovarao, razmjenjivao mišljenja i – prebirao po uspomenama. Pogotovo po tome kako je razmišljao, kako je pamtio, koliko se podataka mogao sjetiti, djelovao je kao mladić, svatko tko ga je poznavao upravo je njega uzimao za autoritet i arbitra oko kojeg podatka iz bliže ili dalje prošlosti.

Kolekcionar bogate arhive i fototeke

Bio je nenadmašan znalac riječkog i svjetskog sporta, ponajviše nogometa, s pravom je mogao nositi status hodajuće sportske enciklopedije. O sportu je puno i pisao, surađivao je u izradi brojnih knjiga i sportskih monografija, a bio je neizostavan izvor fotografija jer je posjedovao pravu kućnu arhivu dokumenata vezanih uz sport, ali i svoju Martinšćicu i Kostrenu. U njegovoj kući je bogata kolekcija novinskih članaka i isječaka koje je desetljećima vrijedno skupljao i uredno arhivirao, teško je naći nekoga tko je imao više sportskih knjiga od njega, ne samo iz ovog kraja nego i puno šire. Osim toga, godinama je strastveno skupljao značke, opet najviše vezane uz sport, mijenjao ih s kolekcionarima iz čitavog svijeta.

Nogometom i sportom se zarazio još kao dječak u staroj Martinšćici, uz stariju braću koji su bili igrači kostrenskog Jadrana, a bio je najmlađe, 12. dijete u obitelji. Prema vlastitim riječima, odgledao je na tisuće utakmica, posjećivao je sva igrališta u Rijeci i okolici, najviše Žurkovo, odnosno Žuknicu, Kantridu, Omladinsko, naravno i Krimeju pokraj koje je živio otkad je zasnovao svoju obitelj, sa suprugom Mirandom dobio je sina Tomislava.

Nakon rata i sam je bio aktivan sportaš, inficiran nogometom, stao je na gol u srednjoj ekonomskoj školi, a od 1955. do 1960. godine branio je na šljaki Vele kave vrata Pomorca, svog jedinog kluba u karijeri, uz koji je ostao vezan kao simpatizer, ali i kroničar, jedan od najvažnijih autora na izradi buduće monografije.

Martinšćica u srcu

Uz sport, njegova druga ljubav izvan obitelji bila je Martinšćica u kojoj je živio sve dok u uvali njegovog djetinjstva i mladosti nisu počeli radovi na izgradnji brodogradilišta „Viktor Lenac“. Nikad nije prežalio tu devastaciju, tvrdeći da se tamo mogla napraviti rekreacijska zona umjesto industrije, prisjećajući se kako je dolje godinama vrvjelo od kulturnog, zabavnog i sportskog života. Posjedovao je mnoštvo fotografija i razglednica stare Martinšćice, o životu na plaži, rivi, uz more napisao je brojne tekstove.
– Sve je bilo puno života, djeca su učila plivati, veslati, svake godine održavale su se zabave. Sada je sve to derutno, danas kada onuda prolazim spustim glavu da ništa ne vidim – rekao je nedavno u razgovoru za Novi list, zauvijek razočaran onime što se dogodilo s Martinšćicom kojoj je pripadao dušom i srcem.

Uz pomoć Katedre Čakavskog sabora Kostrena uspio je ovjekovječiti svoju uvalu u knjizi „Martinšćica u srcu“, s podnaslovom „Naša stara Martinšćica i život u njoj“, koju je počeo pisati njegov stariji brat Rude, a on ju je završio. U njoj je ispričao povijest Martinšćice, njezinog Škvera i Lazareta, uz brojne vlastite uspomene, garnirane godinama skupljanim fotografijama, razglednicama i unikatnim dokumentima. U uvodu knjige zaziva slavnog filmskog velikana Sergija Leonea te se, kako kaže, usuđuje pomisliti da bi on, inspiriran sagom o događanjima u nezaboravnoj uvali, sigurno ostvario još jedno svoje remek-djelo: „Bilo jednom u Martinšćici…“.

Dugogodišnji suradnik Naše Kostrene

O Martinšćici i o povijesti Kostrene općenito redovito je pisao u Našoj Kostreni, čiji je neizostavni suradnik bio od prvog broja, punih 25 godina. Imao je svoje stalne rubrike: Korijeni, Život u Martinšćici između dva svjetska rata, Iz prošlosti kostrenskog nogometa, Kostrenski vremeplov. To su svjedočanstva s vrijednim tekstovima koji će ostati zauvijek zapisani za buduće generacije, s fotografijama kakve sasvim sigurno nitko nema tako pedantno sačuvane i u tolikom broju kao on. Kada je općinski časopis zamijenjen digitalnim oblikom, barba Ivo je odmah prihvatio promjenu govoreći kako se trebamo prilagoditi današnjim potrebama.

O povijesti Kostrene i sjećanju na Kostrenu kakva je nekad bila priredio je krajem 2013. godine u Narodnoj čitaonici u Sv. Luciji predivnu izložbu fotografija iz svoje arhive pod nazivom „Kostrena u vremenu“. Na svoj poseban način predstavio je javnosti na četrdesetak fotografija, sa samo njemu svojstvenim opisima, mjesta i događaje u Kostreni iz prve polovice 20. stoljeća. Da se ne pozabi…

Barba Ivo više nije s nama, ali pozabit ga neće nikada svi koji su ga poznavali, koji su imali sreću od njega čuti barem dio njegovih sjećanja. Priče i uspomene koje nam je ostavio, ostat će zapisane zauvijek.

Foto: arhiva “Novog lista”