Da se ne pozabi

In memoriam: kap. Marijan Mario Škoda (1935. – 2020.)

Pripala mi je vela čast i odgovornost da napišen par besed o našemu kapitanu Mariu Škodi, da se u ime „Naše Kostrene“ oprostin š njin i povejen Van malo o iznimnom čoviku koga s nami od ovoga leta, više ni.

Barba Mario je bil rođen 29. augusta 1935. leta, celi život bival je va Svetoj Barbare, va Urinju na kućnem broju 15. Srednju pomorsku školu, nautički smjer finil je 1955. leta va Bakru, Višu pomorsku školu 1962. leta v’ Rike. Navigal je ko ofičijal i zapovjednik, a do 1991. leta, kad je šal va penziju, delal je na kraju ko havarijski komesar i sudski vještak za pomorske havarije na teretimi. Iako je va ranoj mladosti zgubil rodtelje ni se predaval, nego je učil, kantal i sopal gitaru, bil veli poliglota i stručnjak va svome poslu, bavil se šahom, slikanjem i pisanjen poezije.

Za početak ću Van prenest kako je barba Mario povedal onput za „Našu Kostrenu“ kada smo na šterne va Urinju sedeli: „Mladost je svuda lipa, a stari vol z jednen zubon pod lipon ili pod stablon preživa i leži, a oko njega janjčići i jarčići se na treso skaču i mladi se mačić s klupkon igra. Se mlado se zabavi i se in je smešno, a vol je već umoran od života“.

Takove su bile njegove besede, čista umjetnost, od gušta ga je bilo slušat, tako je on videl svit i život, ma ni bil barba Mario umoran od života, upravo suprotno od toga, toliko talenta i znanja retko se viđa. Vavek bi rekal da je talent dobro došal, ali da se bez dela i učenja naprvo ne more poć.

Njegove štorije su vavek zračile optimizmom i imale notu humora pa nan je ovako povedal:

Jedanput smo vozili 12 konji lipicaneri za trke va Meriku, bil je vlasnik konji, njegova kćer i džokej, pa su povedali da 2000 konji imaju. Barba Vuković mi je zajedno posle rekal da se hitin na malu, pa da kakovoga konja zaslužin. Džokej je sako jutro konjon noge masiral i pojidal se za njih, bolje nego ča bi se za čovika pojidal. Ćapalo nas je strašno nevrime va Merike, huriken, pa smo morali izbjegavat, a ja san močil prst va usta da vidin s ke bande đira, da nan koga konja z kuverte ne pobere va more. Pazili smo kako navigamo i kapeđamo.

Ovako je Grcimi objasnil rotu od Kvarnera do Istanbula:

Jedanput san šal, ko inspektor, na jedan grčki brod ki se zval „Sofia“, a vlasnik je bil kapetan Georgis stari, oko njega su sedeli lipi ofičijali va salonu i pitaju oni mene, ako znan ja ča oni njihovi školji i arhipelag? Ja in govorin napamet: „Poznan saku grotu dole, moj kapetanu stari, pa ako partite s Kvarnera, pasate ovi naši kraji i Jadran plavi, pa dojdete dole na Fano, ča se na Vašen jeziku zove Othonoi, pa vozite naprvo do Paxosa i Antipaxosa i lanternu Dukato, pa okrećete levo, pa Van je desno jedan školjić bez lanterne ki se zove Atoko“, a sluša me on i si Gregi ofičijali oči oprli, a ja nastavin: „Onda, lipi moji, potežete prema Patrasu na Oksiju lanternu, pa grete Rion, Andirion, Drepanon i Mornos, pa ste već Colpos Korintiatos, va Korintskom zaljevu. Grete naprvo do lanterne Psaromita, pa Melangavi, pa pasate Korint i dohajate na jedan školj ča se zove Gajdaro nizi, a na Vašem jeziku Magarac, onda okrećete rotu va SE i dolazite na Makronisi kade Van je Galera kade ste zatočili najvećega Vašega sina!“, pitaju oni: „Koga sina?“ „Teodorakisa, ča Van je Decu Pireja napisal i Zorbu, ča to ne znate. Pa navigate naprvo i menjate rotu od SE va NE i potežete va Doro passage, onda oprez od NE jakoga egejskoga vetra, skrijete se levo va Karistos bay ako rabi, va lipu pojadu, pa su onda Psara i Antipsara, pomalo onda zgorun je Kumkale, a levo cape Helles, pa ste već Dardanele, pa grete naprvo Čanakale, pa je Galata, Monopoli na Turski ča se zove Zinđirbozan bank, pa Soraja na školjiću lanterna i evo Vas Istanbul – Konstantinopulos!“, a Gregi gledaju i govore: «Vražji čovik».

Pored toga ča je sedamnaest let navigal, a do penzije bil i delal na kraju ko havarijski komesar, za slobodno vrime ovako je  rekal:

Se manje gitaru sviran i kantan, ma san počel pisat poeziju i izdal jednu zbirku pjesama „Kostrena na kamiku i moru“. Šah volin, ta kombinatorika me oduševljava, mogućnosti, a samo šezdeset i četiri polja i šesnaest figur. Zadnje vrime samo slikarstvo, delan ulja na platnu, masline i brodi uglavnom, naši primorski motivi, opuštan se uz sliku i uživan. Tu pred kuću namestin štafelaj, piture na zidić i pomalo. Osnivač san kostrenskoga Veloga pinela, tu gore va staroj škole, ma više ne užan poć, gore na šufitu su sada viši interesi, a nekome je i va šufit udrilo.

O mlađarije je rekal:

Bili su onput dva suseda, Pere i Mate, pa Pere govori: „Ovi naši sini od kada su va autu nikad ih doma ni, ubit će se to blago po ceste“, govori mu ovaj drugi: „Pusti ih pusti, neka se ždrebci izritaju, umorit će se od toga umjetničkog života, doć će sami na slamu va štalu“.

Kako je postal lički general:

Ča vas zanima kako san postal lički general? Onput san na televizije gledal kako Dragosavac dava šajbe i plakete Baltiću, pa Baltić njemu va drugoj zgode vrati, pa se oni tako let i let kite i dele nekakovi dodaci uz to oredenje, ja san pomislel da zač i ja nebin sebe okitil kakovin činom, pa san postal i sebe avancal va ličkog generala, ki put san bil i lički sturmfeldmarschal, ako bi mi jugo va glavu udrilo.

Va vlast se ne pačan, ni va kralja ni va državu, si su mi lipi, pametni i ricasti, neka takovi i ostanu. Mogal san morda i ča drugo bit, kakov Ciceron ili Seneka kostrenski, ma mi je draže ovako cittadino libero z pinelićun va ruke, z ovo malo pjesničke duše ka me drži i s kun ki put letin.

Za post morten svome prijatelju Vitoru Pezelju ovako j’ napisal:

Prazan privrat je,
pust je gangulić,
pred ken smo
ur i ur sedeli,
i na sedeć smo
vavek sud navigali,
vijaji naši još
mi nisu zbledeli.

O sebe je rekal:

„Kako san sgdere bil, sega proval, milje pasal po ovoj našoj balote, vavek me vukal ovaj mići parapet i kamik na ken san se igral. Saki mi je tepal i drag i ča san stareji to me više sebe vuče“.

Sad je na mene da u ime „Naše Kostrene“ post morten barba Mariu napišen sa suzon va oku:

Pasali su dani od lokarini
tići, gardelci i vrzolini,
finili kanti od mladosti lipe
pod pjoveron gajba i kost od sipe.

Selo j’ pusto, bršljan i merine
pelin raste i vela ostruga,
črešnja j’ diva, a smokva suha
nigdere videt ni živoga duha.

Crtal je barba Mario rote i rote va životu, ke su nami, običnimi smrtnicimi, bile nedokučive i kako god bimo timun obrnuli po timi rotami ne bimo znali navigat. A on se sad smeje i grli svetu Barbaru negdere od zgora.

Iskrena sućut familje i prijateljimi.