Svjetski dan glazbe – razgovor s opernom pjevačicom Vanjom Zelčić

Možete li nam reći nešto o početcima Vaše karijere kao operne pjevačice? Kako ste otkrili svoju strast prema operi i što Vas je navelo da se njome bavite profesionalno? Što Vam je bila najveća motivacija?

– Moji rani počeci vežu se za Općinu Kostrena, te sam vrlo zahvalna i sretna na danom poticaju i usmjerenju. S nepunih 17 godina započela sam s pjevanjem u klapi Kostrena, a na nagovor voditelja klape Vinka Badjuka, koji je u meni vidio velik potencijal, krenula sam s naobrazbom. U Kostreni je u to vrijeme bilo puno tečajeva i Narodna čitaonica Kostrena je vrvjela od djece koja su pohađala besplatne tečajeve klavira, sintesajzera, gitare… Imali smo i folklor, klapu… Tako sam i ja krenula na tečaj klavira, a moj brat je odabrao tečaj sintesajzera. Uvjeti koje smo tada imali uvelike su utjecali na profesiju koju smo odabrali i brat i ja.

– Osim toga, općina je financirala privatnu školu gdje sam učila solo-pjevanje, kako bi čim bolje pjevala u klapi. Otprilike sam tada krenula u srednju glazbenu školu te na akademiju. Kroz gotovo cijelo to vrijeme pjevala sam, a kasnije i vodila klapu Kostrena, kao i dječju mješovitu klapu Vapor. Odabrala sam operu jer sam smatrala da je to vrhunac vokalne tehnike, što je bio velik izazov i strast. Trud koji sam uložila bio je enorman i moje školovanje je trajalo 10 godina.

Nikad ne znaš što te čeka na pozornici

Kako izgleda tijek pripreme za jedan koncert, od Vaše samostalne pripreme do suradnje s ostalim izvođačima, redateljem, dirigentom, itd.? Koliko vremena sve skupa obično zahtijeva i kako se pripremate za ulogu? Je li Vam nekada teško udubiti se u lik i oživjeti ga na pozornici?

– Ako govorimo o glavnoj ulozi potrebno je minimalno šest mjeseci muzičke pripreme kako bi uloga potpuno “sjela u grlo”. U razgovoru s režiserom dobiva se uputa kakav bi lik trebao biti, a pred sam kraj od dirigenta se dobiva uputa o interpretaciji. Naravno to nije sve, na ulogu i izvedbu utječe i kostim koji nosite, frizura, šminka, svijetlo, scena, rekviziti, partneri na sceni… Kad je vaše tijelo instrument, trenutno psihofizičko stanje je jako bitno, treba imati veliko samopouzdanje, dozu prkosa i jednostavno se prepustiti izvedbi. Uživam u glumi i u 17 godina rada na sceni nikada mi nije bilo teško uživjeti se u lik koji izvodim.

Koji su neki od izazova s kojima ste se suočavali za vrijeme izvedbe? Postoje li neke anegdote s pozornice koje su Vam posebno drage?

– Zanimljivo je u operi da nikad ne znaš što se može dogoditi na pozornici. Kad sam pjevala prvu solističku ulogu neposredno pred izlazak mi je peta upala otvor za rotaciju. Nasreću, kolega je to vidio i skinuo mi cipelu prije nego je rotacija krenula. Jednom je kolegica u sceni trebala nožem ubiti partnera, ali nije imala rekvizit pa je odlučila umjesto toga improvizirati davljenje. Bilo je slučajeva da padne reflektor, da netko padne u orkestar sa scene itd. Jednom sam čak prije Mozartovog „Rekvijema“ hodajući u krinolini slomila nogu i izašla sam na scenu otpjevati koncert s takvom nogom.

Kako se nosite s neočekivanim situacijama koje se mogu dogoditi tijekom nastupa uživo? Je li bez obzira na sve iskustvo ponekad i dalje prisutna trema? Ako jest, kako se nosite s njom?

– Treme više nema, važno je samo znati da sam dala svoj maksimum u danom trenutku. A greške su sastavni dio života i bilo bi dosadno da ih nema. To dolazi sa zrelošću, jer shvatiš da čovjek ima samo sadašnji trenutak za veseliti se i uživati u njemu.

Imate li neke izvedbe ili uloge koje su Vam posebno drage? Da imate priliku birati, u kojoj biste se ulozi najviše voljeli vidjeti? Postoje li određeni skladatelji ili glazbeni stilovi koji vam najviše odgovaraju?

– Inače volim komične opere, mjuzikle i operete i ludo me zabavlja izvoditi takva djela. Da mogu birati izvodila bih samo takav repertoar. Od klasičara izrazito volim Mozarta i mislim da mi leži, a osim programa za izvođenje u kazalištu, jako volim sakralni repertoar pa imam i dosta nastupa u crkvama.

Vanja Zelčić s bratom Ivanom Kruljcem

Odrastanje uz glazbu

Imate brata koji je također u pjevačkim vodama. Kako se međusobno podupirete i inspirirate u svojim karijerama, nalazite li inspiraciju/motivaciju u međusobnim nastupima?

– Brat i ja jako smo vezani cijeli život. On pjeva u kraljevskoj operi u Oslu i kad god imam priliku idem k njemu te poslušam neku operu jer su to ipak produkcije na zavidnom nivou. Jako sam ponosna na njegov uspjeh, prošao je dvije audicije i pored pedesetak kandidata dobio stalni posao kao jedini zaposleni Hrvat, što je velika čast, pogotovo u Oslu gdje je posjećenost u operi oko 98%. Odgajani smo uz glazbu i u kući se uvijek pjevalo, mislim da smo oboje naslijedili talent od mame i tate. Prvi smo u obitelji koji se profesionalno bave glazbom, iako je većina nadarena za glazbu i pjevanje.

Jeste li ikada imali priliku surađivati ili zajedno nastupiti na pozornici? Kakvo je bilo iskustvo, biste li ga voljeli ponoviti?

– S obzirom da brat i ja imamo vrlo slične glasove, kada zajedno pjevamo u duetu, bude odlično. Zajedno smo nastupili u operi „Rigoletto“ prije čini mi se 7 godina, ali prije nego se odselio smo koncertirali puno. Nismo već dugo zajedno nastupili i sad kad pitate, to je dobra zamisao.

Važno je mlade učiti i obrazovati kako bi znali cijeniti umjetnost

Kao izvođačica u kazalištu, kako gledate na vrijednost kazališta u današnjem društvu? Što se nadate prenijeti publici svojim nastupima?

– Treba uzeti u obzir vrijeme u kojem živimo, “tik tok” koncentraciju mladih, kao i prisustvo glazbe u takvoj mjeri da dolazi do pasivnog slušanja jer većina mladih sluša popularnu glazbu cijeli dan. Pitanje je ustvari što čuju i znaju li što je dobro. Kazalište je uvijek bilo i bit će hram kulture. Da bi taj hram opstao važno je mlade učiti i obrazovati kako bi postali kompetentna publika koja zna cijeniti umjetnost.

Smanjuje li se broj ljudi koji u slobodno vrijeme posjećuju kazalište?

– Ljudi u kazalište dolaze kad ih nešto zanima i kad čuju da je nešto vrijedno gledanja i slušanja. Naprosto treba repertoar prilagoditi vremenu u kojem živimo ako želimo da bude publike u kazalištima.

Osim svijeta klasike i opere, koje glazbene žanrove volite slušati u slobodno vrijeme? Imate li najdražeg pjevača ili glazbeni sastav?

– Glazbu dijelim na dobru i lošu, a slušam onu koja je za moj ukus dobra. Ne slušam samo jednog pjevača ili sastav ili strogo jedan stil. Kod mene se sluša od bluesa, soula, bossanove, rocka do countryja, sevdalinki, klapskih pjesama itd.

S pozornice u učionicu

Danas ste također profesorica glazbe. Kakav je bio prijelaz s pozornice u učionicu i kako ste se odlučili na to? U kojem radnom okruženju više uživate i zašto?

– Odlučila sam se na promjenu, jer smatram da sam još neko vrijeme mogla davati svoj maksimum, a tada bi krenula silazna putanja. Mišljenja sam da je obitelj najvažnija, a posao solistice u operi iziskuje puni angažman, koncentraciju i dvokratni rad kad krenu režijske probe, a pored svega toga malo vremena ostaje za obitelj. Kao učiteljica imam priliku svoje iskustvo i znanje o pjevanju i glazbi prenositi na mlade naraštaje i uživam u tome.

Nastupate li i dalje dok radite kao profesorica?

– Nastupam puno, pjevam koncerte i to me jako veseli jer sama kreiram repertoar i prilagođavam ga publici i prostoru u kojem nastupam.

Postoje li nadolazeći nastupi koji vas posebno vesele? Možete li podijeliti s nama što publika može očekivati ?

– Za mene ne postoje mali i veliki nastupi jer su svi jednako bitni, kao što je jednako bitna i svaka osoba u publici. Sretna sam kad imam priliku nastupati i ako barem jednoj osobi uljepšam dan, moja misija je ispunjena. Što se tiče nastupa, koncerte imam dogovorene do kraja godine. Sretna sam da mogu s mještanima Kostrene podijeliti par crtica iz svoga života, i sigurna sam da će biti prilike da me oni koji možda još nisu, čuju uživo u Kostreni.