Jugolinijine Kostrene
Iz tiskanog općinskog glasila Naša Kostrena br. 46 donosimo tekst pod naslovom „Jugolinijine Kostrene“ koji je napisao Orfeo Tićac, a nalazi se i u njegovoj knjizi „Da se ne pozabi“ – upravo s tom idejom da se ne pozabi naša baština, donosimo tekst u cijelosti, onako kako ga je g. Orfeo Tićac objavio u časopisu.
U ovom ćemo se tekstu osvrnuti na dva motorna broda Jugolinije, koji su ime Kostrene pronosili morima u drugoj polovici 20. stoljeća.
Linijski motorni brod Kostrena
Nakon dugo godina, kada je u Jugoliniji donesena odluka o mijenjanju dotadašnjih kriterija za dodjeljivanje imena brodovima te odlučeno da se novim brodovima daju imena poznatih i značajnih mjesta našeg kraja, na red je došla i Kostrena. Taj suvremeni brod trebao je širom svijeta ponosno nositi ime našega mjesta i prenositi tradiciju kostrenskih pomoraca. Moderni motorni brod izgrađen u Brodogradilištu 3. maj u Rijeci porinut je u more 16. lipnja 1962. godine, a Jugoliniji isporučen 27. srpnja 1963. godine. Kum broda bio je kapetan bojnog broda Slavko Ružić. Kostrena je bio brod iz vrlo ambicioznog programa Jugolinije za modernizaciju flote. Izgrađena je serija od četiri broda blizanca. Prvi je bio Trebinje, zatim Jesenice i Primorje, a četvrti Kostrena. Nešto kasnije izgrađen je još jedan brod istog tipa Trsat. Bili su to veliki, brzi i čvrsti brodovi, po trupu nalik poznatom američkom tipu Mariner, ali znatno moderniziranog nadgrađa. Imali su 9.435 BRT, 13.550 tona nosivosti, dugački 155, a široki 20 metara. Pokretani su snažnim Sulzer strojevima od 10.400 KS, a postizali brzinu od 18,5 čvorova. Imali su i veći broj putničkih kabina. Među pomorcima i danas se ti brodovi smatraju najljepšima među desecima modernih linijskih brodova tadašnje Jugolinije. Kostrena je plovila na linijama za Daleki Istok do Japana, Kine, Indije i drugih istočnih zemalja.
Kapetan Juraj Uršičić, zapovjednik “Kostrene” i njezin kum, kapetan Slavko Ružić
Prvi zapovjednik nove Kostrene bio je poznati kapetan Juraj Uršičić, koji je s prvim časnikom palube Milivojem Šodićem nadzirao završne radove u brodogradilištu neposredno pred isporuku broda. Na prvom putovanju još su bili ukrcani Kostrenjani: prvi časnik stroja Žarko Šoić, treći časnik palube Ante Rožmanić, administrator Mate Tićac, glavni konobar Vilim Smeraldo, mehaničari Vinko Šikić i Viktor Bubanj. Kasnijih godina veći broj kostrenskih pomoraca činili su posadu Kostrene, a među njima kapetan Slavko Pezelj, zapovjednik i Milivoj Šodić, još jednom prvi časnik palube.
Dok su ostali brodovi ovog tipa plovili na liniji za Sjevernu Ameriku, Kostrena je od prvog putovanja držala liniju za Daleki istok. Prvo putovanje izvršeno je od 27. srpnja 1963. do 12. veljače 1964. godine iz Rijeke, uz pristajanje u lukama Trst, Venezia, Rijeka, Bakar, Dugi rat, Ploče, Port Said, Aden, Karachi, Bombay, Madras, Singapur, Djakarta, Bangkok, Hong Kong, Kobe, Osaka, Nagoya, Yokohama, Hong Kong, Singapur, Tanjok Mani, Port Sweetenham, Penang, Djakarta, Belawan, Cochin, Aden, Port Said, Beirut, Lattakia, Rijeka, Venezia i konačno Rijeka, nakon gotovo sedam mjeseci plovidbe s 33 ticanja.
Porinuće linijskoga motornoga broda “Kostrena”
Na prvom putovanju pojava broda pobudila je veliko zanimanje i priznanje među pomorskim i poslovnim krugovima tih zemalja, a posebno u Japanu. Još danas, živi članovi posade sjećaju se nezaboravnog dočeka u Yokohami na čelu s gradonačelnikom, a u pratnji Miss Yokohame, lučkih, gradskih i poslovnih ljudi ne samo Yokohame već i Tokija i drugih japanskih gradova. Slično je bilo u Bombayu, Hong Kongu, Bangkoku, Djakarti i Singapuru.
Gotovo nakon dvadeset godina plovidbe brod Kostrena prodan je kompaniji Cosmos Shipping Company iz San Lorenza, koja brodu daje novo ime, u stvari samo skraćeno te pod imenom Rena biva predan rezalištu u Kaosiungu na Taiwanu 10. siječnja 1988. godine, gdje je kasiran.
Uz primopredaju Kostrene 27. srpnja 1963. godine vezana su još tri događaja koje je vrijedno spomenuti. Za vrijeme plovidbe broda Riječkim zaljevom stigla je vijest o katastrofalnom potresu u Skopju, a prilikom privezivanja uz putničku obalu začule su se prve eksplozije mina kojima je označen početak radova na remontnom brodogradilištu Viktor Lenac u Martinšćici. Također za pamćenje su ostale fotografije posade snimljene na brodu pred Urinjom, gdje se još ne vide dimnjaci i tankovi rafinerije, već samo zemljani radovi na pustoj obali kao povijesni momenti izgradnje Kostrene.
Brod za rasute terete Kostrena
Uskoro nakon prodaje linijskog motornog broda Kostrena, Jugolinija je u sastav flote uvrstila novu jedinicu, sada brod za prijevoz rasutih tereta – bulk carrier, kojem ponovo daje ime Kostrena.
Dana 21. travnja 1989. godine u brodogradilištu Hashihany Shipbuilding Co. u japanskom gradu Todatsu predstavnici Jugolinije preuzeli su novoizgrađeni brod od 60.000 tona nosivosti od tadašnjeg vlasnika Golden Ocean Ltd. Bio je to najveći brod u sastavu Jugolinije, dug 225, a širok 32,2 metra, s gazom od 13 metara. Pokretao ga je stroj B&W snagom od 8.426 KW, najvećom brzinom od 14,8 čvorova, a dimenzije broda omogućavale su prolaz Panamskim kanalom (Panama Max). Ovim brodom je Jugolinija, koja je imala u svom vlasništvu ili dugoročnom najmu 58 brodova, premašila magičnu brojku od milijun tona, točnije 1.000.015 tona nosivosti. Na svečanosti u Japanu brod je preuzela delegacija Jugolinije s kapetanom Milivojem Šodićem, tada nautičkim inspektorom, koji je bio i kum broda. Prvi zapovjednik bio je Kostrenjan, kapetan Josip Blokar.
Brod za rasute terete “Kostrena”
Prvo putovanje bilo je iz Japana za Brazil s teretom koksa, a zatim je dan u dugoročan najam. Stjecajem okolnosti, nikada nije uplovio u svoju matičnu luku Rijeku. Prvi i posljednji put stigao je u Jadran početkom prosinca 1996. godine, tada već u vlasništvu Croatia Linea, ali u Kopar, gdje ga je posjetila delegacija Općine Kostrena na čelu s načelnikom Miroslavom Uljanom i kumom broda Milivojem Šodićem. Bio je to jedini susret Kostrenjana s brodom koji je zadnji nosio ponosno ime Kostrene jer je uskoro prodan grčkom brodovlasniku Teo Shipping iz Atene te dalje plovi pod imenom Big Wave. Od tog vremena Kostrena nema broda koji bi nosio njeno ime.
Bio je to i tužan kraj svijetom poznate i cijenjene Jugolinije, odnosno Croatia Linea, kao i našeg brodarstva u cjelini, uz manje iznimke što se, nažalost, još i danas osjeća u našem pomoračkom životu. Treba se nadati da će se jednog dana i to prevazići, da će brodovi pod našom nacionalnom zastavom opet ploviti svjetskim morima, a da će neki od njih ponovo nositi ime Kostrena, podsjećajući na sve generacije kostrenskih pomoraca.
Tekst je prepisala Ksenija Vranić.