Kako sam ja žedan…
Možda ste čuli onaj legendarni vic o tati slonu, mami slonu i malom slonu koji idu pustinjom. Nakon nekog vremena mali slon se požali: „Kako sam ja žedan…“.
Roditelji sloniću kažu da se strpi jer će ubrzo stići do oaze i napiti se. No mali se slon ne prestaje žaliti i neprestano ponavlja: „A kako sam ja žedan, a kako sam ja žedan…“ dok njegovi roditelji polako ali sigurno gube živce i ne mogu dočekati da se dočepaju oaze i da to neprekidno žaljenje napokon prestane. I tako mali slon ponavlja: „A kako sam ja žedan…“ dok se napokon pred njima, na ogromno olakšanje već potpuno izluđenih roditelja ne pojavi oaza. Svi se napiju i odmore te krenu mirno dalje. Sve dok mali slon ne započne ponavljati: „A kako sam ja bio žedan…“.
A kako sam ja bio žedan…
O čovjeku i psu
Mi ljudi često smo takvi i to je nešto što nas razlikuje od životinja, ta sposobnost i navika da često ne živimo u sadašnjosti nego se vraćamo u prošlost ili zamišljamo budućnost.
To oslikava jedna druga priča. Priča o čovjeku koji je izašao prošetati psa i zalupio vrata dok je ključ bio s unutrašnje strane. Nije imao mobitel sa sobom, nije bilo susjeda, a vrijeme se pogoršalo: počela je kiša i zapuhao vjetar pa kad je supruga došla s posla, i jedan i drugi bili su mokri, umorni i promrzli. Ona ih je pustila unutra, presvukli su se, najeli, utoplili, ali čovjek je još satima prepričavao kako mu je bilo hladno, kako se uzrujao, kako je ljut na sebe što je to napravio, ljut na ženu koja je kasnila s posla… Kad je njoj dozlogrdilo, nazvao je nekoliko prijatelja i uzbuđeno im prepričavao što mu se dogodilo. Za to se vrijeme pas sklupčao blizu peći i potpuno mirno spavao.
Za razliku od životinja, ljudi imaju dvije jedinstvene sposobnosti: jezik i maštu. Pas ne bi mogao prepričati svojim prijateljima što mu se dogodilo, ali čovjek može i zato to često činimo. Često prepričavamo i tuđa iskustva (to je ono ozloglašeno ogovaranje) i na taj način rabimo jezik za nešto što druge životinje ne mogu – za učenje iz tuđih grešaka i iskustava! Možda niste nikad na taj način razmišljali, ali to je zaista nevjerojatna sposobnost koju imamo i zbog koje toliko dobro ovladavamo ovim složenim svijetom oko nas. Evo, čak i sada ja vama prepričavam iskustvo (izmišljenog?) čovjeka iz kojeg sam nešto naučio, a možda možete i vi. I dok onaj pas iz priče mirno spava kraj peći, čovjek rabi jezik da prenese svoje iskustvo supruzi i prijateljima preko telefona. Na taj način možda neće samo on naučiti da treba bolje paziti na to da uzmeš telefon i ključeve kada izvedeš psa, nego još niz drugih ljudi koji nisu imali to iskustvo.
Prepričavanjem doživljenoga u stanju smo ponovo proživjeti to iskustvo
Naše supermoći i mindfulness
Naravno, ova naša velika moć, kako i kod svakog superheroja, dolazi i s cijenom koju treba platiti, naročito ako tu moć ne znamo dobro kontrolirati. Naime, čovjek može zamisliti stvari kao da se zaista događaju. Tako možemo zamisliti i stvari koje se nikad nisu dogodile i pripremiti se na nešto što bi nam se tek moglo dogoditi. Zanimljivo je da smo, čak i kada prepričavamo ili se prisjećamo nečeg što se dogodilo u prošlosti, u stanju proživjeti sve aspekte tog sjećanja uključujući i emocije uz sve senzacije u tijelu koje ih prate. Iako je sada, dok prepričavamo, sve u redu, (nepotrebno?) patimo i loše se osjećamo zbog stvari koje su se već prije dogodile ili bi se mogle dogoditi u budućnosti.
Misli i sjećanja često nam se vraćaju bez naše volje i želje i često nam donose teške osjećaje i kvare sadašnji trenutak u kojem nam možda i ništa realno ne nedostaje. I tada možemo zavidjeti onom psu koji mirno spava kraj peći, a mi se nikako ne možemo smiriti nakon kakvog stresnog događaja i stalno ga ponovo proživljavamo.
Tako je sa svakom supermoći, moramo se naučiti njome ovladati, to jest naučiti kako se njome koristiti, kada i koliko nam treba i kako je „odložiti“ kada nam više nije korisna. To nikako nije lako jer kada si pokušamo reći: „Neću razmišljati o tome“, to u pravilu ne funkcionira. Kako je upravo to savjet koji nam drugi daju, mislimo da to drugima uspijeva pa još počnemo razmišljati da s nama nešto nije u redu, neki imaju osjećaj i da lude, kao da su upali u živi pijesak.
Tu nam mogu pomoći tehnike kojima vježbamo vraćanje fokusa i pažnje. Na istoku se to zovu meditacije, a kod nas se sad to obično zove mindfulness ili svjesnost. Jedna od najjednostavnijih vježbi sastoji se u tome da u neko opušteno doba dana pokušamo po nekoliko minuta pažnju usmjeriti na nešto što mi želimo. Obično se koristi usmjeravanje na vlastito disanje, ali može biti plamen svijeće ili bilo koja aktivnost kojom se bavimo poput kuhanja ili vožnje. Trudimo se da sva naša pozornost bude usmjerena baš na to što smo odabrali i ni na što drugo.
Mindfulness – usmjeravanje pažnje na poseban način: s namjerom, u sadašnjem trenutku, otvorena uma, sa znatiželjom i bez prosuđivanja
Kada to pokušamo, primijetit ćemo da će nam pažnja nakon samo nekoliko sekundi skliznuti u razmišljanja, zakačit će nas naše misli i vidjet ćemo da nismo usmjereni na ono što želimo. To je potpuno normalno i događa se svima i to treba samo mirno i radoznalo primijetiti i nježno vratiti pozornost na ono što smo mi odabrali.
Bitno je znati da cilj nije opustiti se, već naučiti primijetiti kada nam misli odvedu pažnju i vraćati ju na ono što mi odaberemo. S vremenom ćemo postati sve brži u ovome pa ćemo i u svakodnevnim situacijama vrlo brzo primijetiti da su nas misli odvele od „sada i ovdje“ i pažnju vratiti na ono što se sada događa. Kada u tome postanemo vještiji, moći ćemo u određenoj mjeri, bar na trenutak, osjetiti zadovoljstvo i mir koje proizlazi iz sadašnjeg trenutka u kojemu je često ipak sve u redu.