Kako videoigre poboljšavaju ocjene iz Engleskog jezika
Igrice su nam postale svijet u kojem smo se opuštali, natjecali, izbacivali frustracije ili bijes; svijet kojem smo se rado vraćali i koji nas nije osuđivao.
Otkad znam za sebe, obožavala sam videoigre. Sve što se moglo igrati na PlayStationu 1 (a kasnije i na dvojci), kojeg god žanra bilo – bilo je moje i sve je bilo na engleskome.
Tinejdžeri traže interakciju, a nastava to nije omogućila
Neponovljivi su to gušti rane tinejdžerske dobi kada smo satima sjedili pred katodnim TV-om, davno nakon što je sva zadaća već napisana. Uključujući i zadaću iz Engleskog. Budući da sam u međuvremenu postala profesoricom engleskoga jezika, za pretpostaviti je da mi je išao jako dobro.
Međutim, sama nastava nije bila dovoljna za ono što je moj nemirni tinejdžerski mozak tražio. Tražio je interakciju, utjecaj, vidljiv rezultat upotrebe, neposrednost. Gotovo ništa od toga nije bilo moguće ostvariti unutar zidova učionice na satu Engleskog (a, budimo realni, poprilično je teško držati pod kontrolom grupni rad 25 – 30 učenika u vrlo striktnim, kontroliranim uvjetima). Također, standardizirani testovi s naglaskom na gramatiku, eseji fiksne strukture koji su tražili točno određeni vokabular te usmena ispitivanja bez mogućnosti izricanja vlastitog mišljenja, nisu bili izvorom inspiracije, stoga sam utjehu pronašla u videoigrama.
PlayStation kao dodatna nastava iz engleskog
„Igrice”, kako smo ih odmilja zvali, bile su totalno novi svijet. Svijet u kojem smo se opuštali, natjecali, izbacivali frustracije ili bijes; svijet kojem smo se rado vraćali, koji nas nije osuđivao i koji je uvijek nudio nešto novo, neistraženo, neosvojeno… A svaki od tih svjetova bio je – na engleskome.
Na nama novom stranom jeziku, tih davnih ranih dvijetisućitih. Još i prije prijelaza milenija bilo je jasno da će engleski jezik do kraja osvojiti naš svijet. Između ostalog, osvojio je informatiku, tehnologiju, inženjerstvo, međunarodne odnose, postanak i nastanak svemogućeg i sveprisutnog interneta.
Nastanak društvenih mreža kasnih dvijetisućitih otvorio je potpuno nove smjerove u kojima naša ljudska, neposredna interakcija biva premještena na neke nove stageve postojanja (eng. stage = level, razina) koji su primarno online, „tu negdje”. Otprilike 10 godina prije toga, igrice su bile ta razina postojanja gdje nam je bilo dozvoljeno biti u potpunosti svoji.
Biti kreativni, razulareni, nepromišljeni, pronicljivi, mudri i nerazumni. Naravno, engleski je trebalo dosta dobro razumjeti i rabiti kako bi Lara Croft uspjela riješiti zagonetke i pritom preživjeti, ili kako bi se Dodge Viper iz Gran Turisma još više „nabrijao” i pobijedio mega važnu utrku.
Aktivna i smislena upotreba kroz gaming
Sjećam se malog, žutog hrvatsko-engleskog rječnika pored joysticka koji mi je bio nadohvat ruke kad god bih naišla na neku novu riječ. Naravno, danas je bilo kojem gameru rječnik samo par klika udaljen (ako mu uopće i treba!). No, nije poanta ovdje rječnik – poanta je aktivno korištenje. Učestalo, ponavljajuće i smisleno korištenje riječi koje su nam bile iznimno bitne i hitne u datom momentu, riječi koje su tražile tvoju potpunu pozornost i jasnu upotrebu u pravom trenutku jer, ako krivo odabereš, sav trud ti pada u vodu i ponovno moraš cijeli level ispočetka. A to je, blago rečeno, frustrirajuće.
Svaka tvoja odluka, koja je mijenjala ishod u određenoj igrici, svodila se na poznavanje i upotrebu vokabulara, ali i na prepoznavanje određenih gramatičkih struktura. Primjerice, nije bilo isto ako bi lik iz igre rekao: “We are going to invade German territory.” (eng. Napast ćemo njemački teritorij – izricanje namjere za futur) ili: “We were going to invade German territory.” (eng. Namjeravali smo napasti njemački teritorij – izricanje prošle namjere koja se nije ostvarila), a čitava razlika je u doslovno jednoj riječi.
Gaming u službi popravljanja ocjene iz engleskog
Riječi su doista činile razliku. Riječi to i dalje čine, bilo u stvarnom ili video svijetu. Iz stvarnog svijeta imam nekoliko neposrednih iskustava u kojima sam svjedočila iznimno pozitivnim promjenama, kojima je kumovao gaming.
Navest ću primjer jednog učenika sa šireg područja Rijeke, kojeg sam upoznala na kraju prvog razreda srednje strukovne škole. Nazovimo ga Marko za potrebe članka i anonimnosti. Marko je u suštini gamer. Momak iznimnih kognitivnih sposobnosti, koji pati od depresije i ADHD-a, a hrani se humorom i meme-ovima s TikToka.
U dva tjedna uspjeli smo spasiti njegov engleski od popravnog ispita. Na upit njegove majke što da mu zada za zadaću tijekom ljeta, rekla sam joj: „Pustite ga da igra igrice, ali pazite da budu isključivo na engleskome! Zapravo, što god da radi – samo neka rabi engleski!”.
Sada, tri godine kasnije, Marko se počinje sa mnom pripremati za višu razinu mature (B razina mu je prelagana!), a u školi iz Engleskog niže sve same četvorke i petice. Unutar te tri godine, imali smo instrukcije ne više od 10 puta. Sve ostalo isključivo je njegova zasluga, njegov rad, trud i korištenje jezika na način koji je on vidio smislenim.
Klincima generacije Z iznimno je lako biti umreženima i povezanima s vršnjacima iz cijeloga svijeta. Njima je to jednostavno normalno. Međutim, zajednički nazivnik našeg Marka iz Rijeke i neke Lin iz Japana je, naravno, – engleski.
Upravo se u toj interakciji vidi sva ljepota i nužnost poznavanja engleskoga. Premda sam samo 15-ak godina starija od Marka, to je neki novi svijet koji ne razumijem više u potpunosti. Svijet koji rado prepuštam Marku i njegovim vršnjacima.