Kampiram, dakle postojim
2003. godine krenuli smo u avanturu zvanu kampiranje, a u petnaestak godina kampiranja proživjeli smo kvarove, bolesti, kišne dane, lutanja i prepirke, ali nikad, baš nikad nismo požalili što smo odabrali upravo takav vid odmora od svakodnevice
Svake godine birali smo novi kamp: uz jezero, rijeku ili potok; s bazenom ili bez, na ravnom, na padini, u hladu, na suncu. Prekrasno, mirisno zelenilo i svježina. Odmor za dušu i tijelo. U kamperu je sve skromno i minijaturno. Krevet je tvrđi nego kod kuće. Stolić se ljulja, sklopivi se stolci prevrću. Plastični su tanjuri preplitki za juhu. Ali sve nekako funkcionira. Hodanje, odmor, igra u travi i pijesku; močenje nožica u potoku, rafting, gradnja piramida od kamenja, šetnje, veslanje, badminton, trilja, boće, pantomima, asocijacije, priče za laku noć. Bez televizora.
Z morja v planine
Hrvatska ima velik broj sunčanih dana pa su i hrvatski kampovi vrlo posjećeni. S obzirom na to da živimo na moru i nauživamo ga se tijekom godine, nisu nam bili privlačni ti masivni i bučni jadranski kampovi. I dok su se naši prijatelji iz Kostrene i Hrvatske iznenadili što ljeti putujemo u planine, u slovenskim nas je kampovima također dočekalo čuđenje: – Vi ste z morja prišli k nam? Kako? Vsi gredo na morje, vi pa v planine? – bili su najčešći komentari. S vremenom nas je počelo zabavljati to što smo bili okruženi Nijemcima, Nizozemcima, Austrijancima, Dancima i Slovencima u strpljivom čekanju na red u zajedničkim kupaonicama, koritima za pranje posuđa, a katkad i za perilicu rublja. U kampu se lako uspostavlja kontakt sa “susjedima” bez obzira na to koliko to susjedstvo bilo privremeno.
Razbijanje predrasuda
Veseli mali Nizozemci rano ujutro bosonogi jure dok očevi pedaliraju do pekare po kruh za doručak uz mrmljanje “Morgen!”, kimanje i smiješak. Kad zahladi i padne kiša, Nizozemci hodaju u japankama, ali odijevaju tople džempere od flisa. S vremenom sam naučila da je lakše obrisati mokre noge, nego sušiti tenisice i čarape ako te zadesi nekoliko kišnih dana. Već ih razaznajem i po tomu kako peru posuđe. Ne ispiru, samo prebrišu. Sve u kampu promatramo otvorenih očiju, srca i uma.
Nizozemci su tihi. Mi se volimo i svađamo glasno. Talijani dolaze u konvojima i užasavaju se pomisli da moraju govoriti neki drugi jezik osim talijanskog. Koliko god se trudili izgledati opušteno, i dalje su ušminkani i popeglani. Volim kada dođu Talijani jer, ah, napokon nismo najglasniji u kampu. Iz godine u godinu rasplinuo se moj “punica, propuh, papuče” mentalitet. Razbijaju se predrasude. I moja su djeca opuštenija. Musava. Bosonoga. Sretna. Zaljubljena u krstarenje na kotačima. Kampiranje je odabir i stil života koji treba iskušati i doživjeti.
