KaféZanimljivosti

Koliko para, toliko muzike

Tko štedi, ima! – tako su nas barem nekada učili, ali svašta se promijenilo od vremena kad smo svi imali kasice-prasice u formi globusa. Upravljanje novcem u obveznom je školskom programu, baš kao i pojam štednje, ali omiljene kasice-prasice sve se rjeđe vide na policama naše djece.

Već mirišu uredno složena drva sretnika koji su ih na vrijeme nabavili. Nikad skuplja, cijena se metra drva kreće od 480 kn, ovisno o vrsti, količini i duljini piljenih i cijepanih drva. Bez obzira na visoku cijenu, čini se da će to i dalje biti najjeftinija opcija grijanja. Nedavno su poštom stigla zamršena objašnjenja o novom obračunu potrošnje plina, a struja je već ionako dovoljno skupa. Inflacija, globalna financijska kriza, prelazak na euro, COVID-19, poskupljenja, rat u Ukrajini i kontinuirana nesposobnost vlade da značajno smanji javni dug – čini se da ćemo ove zime svi imati zmije u novčanicima.

Kad banke ne primaju novac

Možda spada u rubriku Vjerovali ili ne, ali u našem gradu neke banke baš i nisu sretne kad im se pojave roditelji s djetetom u čijim se rukama ponosno i pažljivo nalazi kasica-prasica. Naime, donedavno je jedna banka (nećemo imenovati jer ako banke nemaju novac za tužbe, nema nitko) u svojem predvorju imala jedan od onih uređaja koji nalikuju na bankomat, ali se na njemu mogu na račun uplatiti kovanice. Kovinomat ili uređaj za uplatu kovanog novca –  potrebno je samo da imate račun u toj banci i nije bilo potrebno prethodno razvrstavati ili preborjavati kovanice. Doduše, svi smo uvijek kod kuće brojili zbog urođena (ne)povjerenja u bankarski sustav.

Kad se onaj kovinomat iz predvorja pokvario, ubrzo je i nestao, a gospođa koja radi na šalteru samo je frknula da ne vjeruje da će ga popravljati te savjetovala djetetu da mu se ne isplati skupljati kovanice. A ako baš želi, može ih razvrstati pa zamijeniti u FINA-i.

Svatko svojim financijama upravlja kako zna i umije, ali da službenica koje banke kaže djetetu da se ne isplati štedjeti kovanice, to ne može biti normalno. Možda društvo jest zaglavilo u pogrešnim vrijednostima, možda banke smatraju da svi, pa i djeca, trebaju štedjeti samo novčanice s najmanje tri znamenke, ali djecu se i dalje treba učiti kako se štedi, poticati na upravljanje novcem, a ne podcjenjivački odmahnuti rukom na punu dječju kasicu-prasicu.

Naravno, banke imaju svoju računicu pa ako imate dječju štednju, na šalteru se može izvršiti uplata kovanica bez naknade, a ako nemate dječju štednju, tada možete iznos veći od sto kuna dnevno uplatiti na svoj račun uz naknadu u iznosu 10 % cjelokupne uplate u kovanicama. Zašto bi to bilo besplatno kad banka mora zaraditi na svojim korisnicima? Nema veze što se plaća mjesečna naknada za vođenje računa, naknade za svaku transakciju, pa i onu unutar te iste banke, naknade za netbanking, mbanking, SMS obavijesti i sve drugo što nam već banke mogu prodati.

Dobar sluga, a loš gospodar

Zrno po zrno – pogača, kamen po kamen – palača. Novčić po novčić – razvrstaj, idi na šalter i plati naknadu, a pritom zaradiš i besplatno kolutanje očima i uzdah. Čini se da naše lipice uopće ne vrijede, a pitanje je i što će biti s kovanicama od 1, 2 ili 5 centa. Svi malo stariji sjećaju se vremena u kojem su prodavačice umjesto ostatka davale žvakaće ili lizalice.

Davno, davno, prije gotovo četvrt stoljeća jedan je globalan lanac brze hrane u Rijeci imao sljedeću foru: pri prebrojavanju blagajne nisu se brojale kovanice od 10 lipa te one manje vrijednosti. Tako bi nastao manjak koji bi pokrivao djelatnik na blagajni, a taj nevažeći metal uredno bi ostao u uredu. Kad bi sljedeći dan došlo dijete s punom šakom kovanica prikupljenom za omiljeni sladoled, blagajnici, uglavnom studenti, uvijek bi poslužili taj kornet – nas su ipak učili da je svaki novčić vrijedan.

Porijeklo kasice-prasice

Prvi spremnici za novac bile su jednostavne glinene ili drvene posude s poklopcem. U Europi su se prvo javile među Grcima u 2. stoljeću pr. Kr., a postojale su i među mnogim narodima Azije. Naziv kasica-prasica potječe iz engleskog jezika: u 15. st. glinene u se posude zvale pygg i kako je riječ slična onoj za svinju (pig), tako se uskoro počelo miješati te pojmove. Kad je nepoznati lončar izradio posudu u obliku svinjice, dizajn je postao popularan, a tek će u 20. st. kasice-prasice dobiti i poklopac – dotad su se kasice morale razbiti ako se željelo doći do sadržaja.

Ne znam kako će drugi, ali u našoj će familiji i dalje kasica-prasica imati svoje mjesto na polici. To jest mala, gotovo nikakva ušteda novca, ali kaže stara poslovica da je novac dobar sluga, a loš gospodar, a tradicija kasice-prasice lijepa je i ima veliku odgojnu vrijednost.