Kućni ljubimac – pas!

Pas je uvijek tu za nas, u dobru i zlu iako mi ljudi često ne dajemo jednako natrag. Pas nije igračka i ako se odlučimo imati ga, treba ga prihvatiti kao člana obitelji i biti svjestan obaveze u trajanju  10 – 15 godina. Davno su prošla vremena kada su psi živjeli na lancu u dvorištu uz jednu kost na dan. I hvala Bogu da su prošla!

Pas i obitelj

Nekoliko je osnovnih scenarija u životu, neki su divni, neki  i nisu. Ako se dijete rodi u obitelji koja već ima psa, odrastat će uz najboljeg prijatelja i nositi tu ljubav za cijeli život. Tu problema nema. Problem nastaje ako ljudi odjednom zaključe da malo dijete i pas ne idu zajedno i odbace svojeg krznenog ljubimca kao potrošnu stvar. Ta ljubav nije bila prava, a ako ga iole vole, potrudit će se barem da ga uzme neka dobra osoba kako ne bi završio u azilu ili na cesti. Jer i psi imaju srce i ono prima ožiljke.

Grozna je okolnost i kada vlasnik nenadano premine ili se razboli i ne može više skrbiti o svom psu. Ako je ikako moguće, najbolje je da ga preuzme obitelj, ako nije, traži mu se prikladan dom, no vrlo često starije pse nitko ne želi. Međutim, i oni mogu pružiti još puno ljubavi i veselja.

Priča većinom ipak najčešće počinje s onom poznatom: „Mama, mama, ja bih psa!“  Morate biti svjesni da je pas velika obaveza i briga oko njega nije samo igranje i maženje. Malo dijete ne može preuzeti takvu obavezu, ali može se učiti brinuti o psu. Većina obaveza ipak će spasti na roditelje. Čak i starija djeca rijetko preuzimaju tu obavezu u cijelosti, dakle ako uzmete psa, budite svjesni da ste dobili još jedno biće koje će biti vama na brigu.

Kako odabrati psa

Štene je beba u punom smislu i traži prvih nekoliko mjeseci intenzivnu brigu, izvođenje svakih par sati i treba vremena da usvoji pravila i obavljanje nužde vani. Mladom psu rastu zubići, gricka i ono što treba i ono što ne treba. Na vama je da ga naučite što se smije i zabavite igračkama. Nije to uvijek lak zadatak, no ljutiti se na štene i odbaciti ga jer „piški i gricka“ nije u redu, zato dobro razmislite jeste li spremni na taj period odrastanja i odgoja.

Gotovo da niste vidjeli reklamu za auto, usisivač, pokrivač i sl. u kojoj nema sretne obitelji s dječakom, djevojčicom i  zlatnim retriverom. To je model savršenstva koje nam prikazuju. Iako zlatni retriveri zaista jesu predivni obiteljski psi, nježni i pouzdani, i drugi psi pružaju jednako puno ljubavi. Kako odabrati pravog psa, ovisi o navikama  i životnom ritmu, a među stotinama pasmina, svatko će pronaći nekoga za sebe. No nikako nemojte zaboraviti da su i mješanci savršeni psi, najčešće zdraviji i izdržljiviji od čistokrvnih, a često možete iz azila uzeti psića koji je već i prošao one osnovne baby probleme pa time dobijete gotovog psa.

Pas i putovanja

Danas postoje i hoteli za pse pa je i to lakše, no pas je često tužan kada ga se tako ostavi jer on ne shvaća pojam vremena i kada ćete se vi vratiti. Postoje apartmani i hoteli koji primaju pse, no iako je situacija puno bolja, ipak još uvijek nisu dobrodošli svuda i definitivno je lakše ako psa može netko pričuvati. Kao vlasnik turističkih smještaja, mogu reći da obitelji koje putuju sa psima zaista te pse tretiraju kao članove obitelji: paze i maze te ostave za sobom urednije od ljudi bez pasa.  Možda zato što još uvijek postoje ljudi koji odbijaju pse, kao da se dodatno trude pokazati da to zaista nije problem.

Po Dona u Zagreb

Kroz moj život prošlo je šest pasa. Prvog psa donijela mi je mama u kartonskoj vrećici, kupljenog za 10 dinara od dječaka u pothodniku kod Riječke tržnice. Mokar kao mali mišić, tresao se i mama mu nije mogla odoljeti. Nazvali smo ju Meda. Meda je bila mješanac sa šarplanincem i kako sam ja imala samo pet godina, a za Medu se očekivalo da živi u dvorištu, što ju je činilo tužnom pa je noćima plakala, uskoro smo je odnijeli kod bake i djeda i tamo je na selu imala ljepši i sretniji život.

No moja ljubav prema psima je ostala i ja sam silno željela škotskog ovčara (poznati Lesi). Sama sam za njega zaradila novce, tadašnjih 500 maraka pa smo mama i ja otišle vlakom u Zagreb po njega. Imala sam 12 godina i mislim da je to dob kad su djeca spremna za barem dio obaveza. Kada smo odlazile, tata je ljutito rekao: – Ako donesete tog psa doma, zapamtite dan kada ste izgubile oca i muža! Kada smo se vratile, tata se spustio pored njega i ljubav se rodila: – Maaaliiii, kako si slaaadaaak!

Taj je Lesi pod imenom Don proputovao s nama mnoge zemlje, ljetovao na jedrilici, a bilo je i trenutaka kada smo izgledali kao Robinson family: na jedrilici usred ničega, pas, zec, velika papiga i nas troje.

Godine su prolazile… Kako kažu da „par para nađe“ i moj momak, današnji muž,  imao je psa, njemačkog ovčara koji je uginuo kada su naši dječaci imali godinu dana te smo narednih deset godina proveli bez psa, ali ljubav je ostala.  Kada su  dječaci malo narasli, naravno da se čulo očekivano pitanje i želja za psom, no ja sam odolijevala sve dok nismo ostvarili uvjet da psa ipak netko može pričuvati kad putujemo jer sam iz iskustva znala kolika je to briga i obaveza.

Došao je dan kada je na Facebooku objavljen post jednog azila kako mala Bruna traži svoj novi dom. Mala i pufasta, s crvenom leptir-mašnicom trenutno je ukrala naša srca i vratili smo se s putovanja ranije da bismo ju preuzeli. Mala vragolanka donijela je puno ljubavi i briga, no nažalost,  nenadano nas je i brzo napustila.

Ben, Magy i Simba

Odlazak svakog psa velik je stres i gubitak člana obitelji iako to mnogi ne razumiju. Pretražili smo sve azile, no još jedne iste  Brune nigdje nije bilo i krenuli smo u Zagreb po nešto sasvim suprotno, mirno i nježno: zlatnog retrivera Bena. On je bio pravi melem na ranu: miran, nježan, najbolji pas na svijetu. U tom trenu trebala sam ugasiti Facebook!

Naime, dvije godine kasnije Veterinarska stanica Biograd na Moru objavila je da traži dom mladoj labrador retriverici koju je netko ozlijeđenu i s dvostrukim prijelomom bedrene kosti, ostavio pred vratima. Oni su ju operirali i sada joj traže dom. Te oči! Moje oči i pogled mog muža koji kaže: – A ne, nemoj me gledati… Ostalo je povijest. Šefica Magy doselila je u Kostrenu. Isti taj moj muž, koji voli pse koliko i ja, ali je veliki ljubitelj njemačkih ovčara, uporno me zafrkavao da su ovi moji samo plišane igračke i da to nisu pravi psi. A kad je godinu i pol nakon toga na Facebooku osvanuo post jednog azila u kojem traže domove mladim njemačkim ovčarima, istovremeno smo se međusobno tagirali  iako u tom trenutku nismo bili na istom mjestu. I tako je mali Simba postao treći član naše bande.

Svaki je pas individua, baš kao i čovjek

Iz iskustva nakon svega i svih tih pasa, mogu odgovorno reći da karakter ne ovisi o vrsti kako mnogi misle. Psi su individue kao i mi ljudi, svaki ima nešto samo svoje čime ti  se uvuče pod kožu i definitivno ih se ne može suditi samo prema vrsti, kao ni ljude samo prema horoskopu.

Još sam jednu lekciju naučila, nemojte imate istovremeno tri psa. Dva su maksimum da možete izaći u šetnju s njima, tri su previše. No tri moje ljubavi tu su i to neću  mijenjati, no ponešto sam naučila. Da me pitate koju vrstu uzeti,  isto nemam jednoznačni odgovor, dakle, imala sam dva mješanca i dva čistokrvna te dva križanca plus još tri muževljeva njemačka ovčara koji, osim nazivom međusobno uopće nisu sličili karakterom.

Nakon svega, rekla bih da je pravi pas za vas onaj s kojim kliknete, onaj koji vam priđe, onaj koji osvoji vaše srce okicama ili onim nečim. Nemojte se bojati, pas može vaš život samo obogatiti i unijeti mu jednu novu dimenziju. Više ćete se kretati, sretati nove ljude i, kako je moja prijateljica rekla nedavno nakon što je nabavila psa: – Odjednom svi pričaju sa mnom, ljudi se druže, psi se druže. Nismo masoni, ali smo pasoni i to je tako divno!

Postanite i  vi pason, neće vam biti žao!