Marica Njegovan – ustrajnost koja ruši predrasude

Od Boke i Dubrovnika do Rijeke i Kostrene – kažu da Marica ima kostrensku adresu, ali bolje je reći da ima pravo kostrensko srce: ono koje voli more i koje je snagom mora pobijedilo sve prepreke, one poslovne i one životne. Iako u mirovini, Marica Njegovan jednako odlučno promiče povezanost s morem i pomorstvom kao u vrijeme kad je maturirala u Pomorskoj školi u Bakru, položila poručnički ispit, plovila i postala časnica palube.

Iako postoji vremenski odmak i danas živimo u modernom dobu, čini se da i dalje postoji određena fascinacija ženama u tzv. muškim poslovima. Kako se Vama dogodio takav odabir karijere?

Fascinacija ženama u pomorstvu postojat će dok bude mora i brodova. Nitko ne pita žene s Murtera zašto su se otisnule na more, zašto love ribu i kako znaju veslati. Jednostavni odgovor je – muževi su otišli na brod. Danas su i one fascinacija. Mene je slučaj odveo prvo u Pomorsku školu u Bakru, a zatim je logičan korak bio da odem na brod. Doduše, prije toga uz oca sam naučila veslati, ribariti i prkositi moru.

Nekako je i dalje poznata ona uzrečica o ženama na brodu i nesreći – što mislite zašto se to tako povezivalo?

U doba jedrenjaka zasigurno je bilo teško ploviti, možda su havarije bile učestalije kad su bile ukrcane žene. Imala sam priliku biti putnica (supruga člana posade) na brodu „Sušak“ do Amerike i natrag. Bilo nas je više žena i prošli smo lišo bez nevremena, a bez nas su se više puta topili.

Je li nekada bilo teže ploviti ili je to danas?

Danas je život i rad na brodu zbog određenih razloga lakši, ali zbog nekih drugih, možda još i teži. Prije svega, danas je puno manje članova posade na brodu pa manji broj ljudi odrađuje još veći opseg posla. Korona je posebna priča. Pomorske sile planiraju brodove bez posade iako mislim da to neće biti tako brzo unatoč nekim primjerima koji već tako plove.

Kako je izgledao jedan Vaš dan na brodu?

Dani na brodu razlikuju se s obzirom na posao koji radite. Ukrcala sam se kao kadet – jedina u svojoj generaciji. Moji školski kolege svi su bili već treći. Oni nisu morali piketati, prati kuvertu i farbati. Iz tog je vremena anegdota da su me tijekom kružnog putovanja za Maltu putnici u razgledavanju broda zatekli kako metem garažu. Jedna mi je putnica rekla: „Dijete, dođi k meni u ured, ja ću ti dati da „heštaš“ papire.“ Kad smo se sreli na mostu, barba Zlatko Krasojević objasnio im je da ću jednom biti kapetan broda pa mi se putnica ispričavala.

Kao časnica održavala sam svoju gvardiju (na mostu „vozila“ brod), rješavala papirologiju vezano za ukrcaj/iskrcaj članova posade i sve ostalo što obavljaju časnici. Bila sam III. i II. časnik.

I nakon mora – more, kroz rad u Jadroliniji, ali i nepresušnom željom za očuvanjem pomoračke tradicije. Kako vidite Kostrenu u tom kontekstu?

Kad sam završila Pomorsku školu u Bakru, poslala sam svim tadašnjim brodarima (14 poduzeća) molbu za ukrcaj. Samo je Jadrolinija prihvatila moju molbu, zato sam joj ostala vjerna cijeli radni staž. Uvijek sam cijenila pomorski život i rad. Trudila sam se kao povjerenica podružnice Sindikata pomoraca Hrvatske da bude bolji i bolje plaćen. Posebno je bolno bilo razdoblje Domovinskog rata kad su pomorci Jadrolinije odradili silan posao koji ničim nije nagrađen. Poginulo je 13 pomoraca: dio kao posada brodova, a dio kao dragovoljci na ratištima. Petero ih je bilo teško ranjeno. Žao mi je što se to zaboravlja.

Iz jednog zaduženja Sindikata pomoraca Hrvatske (SPH) postala sam tajnica Apostolata mora Riječke nadbiskupije i to radim više od 20 godina. Početkom devedesetih inicijativom pomoraca Jugolinije, Jadrolinije i Lošinjske plovidbe od 1991. godine Dan pomoraca postao je 6. prosinca, na blagdan svetog Nikole, zaštitnika pomoraca, putnika, ribara i djece. Već krajem osamdesetih blagdan sv. Nikole obilježavao se procesijom i svečanom misom u Kapucinskoj crkvi. Kasnije  se obilježavanje proširilo na hodočašće najstarijem svetištu sv. Nikole, u Kraljevicu, koje je specifično po tome što hodočasnici u Kraljevicu dolaze brodovima koji iz Riječke luke isplovljavaju u konvoju (specifičnost pomorstva). U povratku iz Kraljevice konvoj se zaustavlja u lučici Podurinj u Kostreni kao kolijevci pomoraca. Na sam blagdan 6. prosinca na više se načina obilježava blagdan zaštitnika pa tako i spuštanjem vijenca u more za sve stradale na moru.

Jadrolinija kao slatka torta koju je napravila Marica Njegovan

Krajem devedesetih počela sam surađivati s Danilom Prestintom i Gradimirom Radivojevićem oko prokupljanja podataka o stradalima na moru. Tako je 2007. godine nastala knjiga „Nezaboravni brodolomi“ u kojoj je navedeno da je od 1850. do 2007. godine nastradalo najmanje 2.389 pomoraca. Samo ovdje, na moru ispred nas, nastradali su brodovi: „Ljubljana“, „Srbin“, „Igrane“ te „A. Cesarec“. Osim navedih među najvećim pomorskim tragedijama (nesrećama) ističu se brodovi s našim posadama: „P. Zoranić“, „Šabac“, „Tisa“, „Kaprije“ , „Makedonija“ i „Dunav“. Prošle i ove godine obilježili smo tužne godišnjice: 61 godine požara na brodu „P. Zoranić“, 41 godina od nestanka broda „Dunav“ i 50 godina od požara na brodu „A. Cesarec“.

Rijeka je nekad bila puno značajnija luka, nego što je danas; kako vidite pomorstvo u Hrvatskoj, gdje zapinjemo? Što bismo mogli bolje?

Ono što najviše zamjeram gradu Rijeci kao najvećoj luci i gradu bogate pomorske povijesti jest da ne postoji spomenik tim pomorcima i bogatoj pomorskoj tradiciji, stoga se veselim Kući kostrenskih pomoraca. Četrdeset godina živim u Kostreni. Zavoljela sam ju i sa suprugom sagradila naš dom. Danas u kući živim, nažalost, sama. Možda često na Facebooku njurgam i ukazujem na ono što mislim da bi moglo biti bolje. Znam da je naša kuća sagrađena na noninoj gromači i da je tako nestalo puno gromača, ali treba reći dosta devastaciji i betonizaciji Kostrene.

Čime se danas najviše bavite, čujem da ste meštrica od kolača?

Moj život nisu samo brodovi. Nekad djeca i obitelj, danas unuci – moje su bogatstvo! Tako sam prije 14 godina počela raditi torte koje su maštovite, ali nisu samo dječje. Ima tu svega za drage ljude. Volim razveseliti prijatelje slatkim željama.