Marica Njegovan: „Uvijek se pitam što još mogu dati društvu, a mislim da mogu unatoč godinama.“
Često znamo čuti kako ljudi govore da će se odmoriti tek kada odu u mirovinu. Naša današnja gošća je tijekom cijelog života razbijala stereotipe pa je tako odlučila razbiti i ovaj. Upoznajte Maricu Njegovan – bivšu prvu časnicu palube, umirovljenicu, aktualnu predsjednicu dviju udruga za umirovljenike…
Povodom otvorenja novog prostora za umirovljenike udruge „Penko“ posjetili smo predsjednicu Udruge gospođu Maricu Njegovan te popričali o planovima udruge, životu umirovljenika te se dotakli njene osobne životne priče.
Novi prostor je lijepo uređen i vjerujem da novi ambijent inspirira i potiče na nove ideje i planove Udruge. Postoje li planovi za budućnost (projekti, manifestacije, putovanja, ispunjavanje slobodnog vremena umirovljenika)?
– Pred nama je Međunarodni dan starijih osoba koji će se održati 1. listopada, a zadnjih godina organiziramo ga u suradnji s Općinom Kostrena. S budžetom kojim raspolažemo teško možemo puno planirati ali nastavit ćemo unutar tih mogućnosti sa svim što je „Penko“ do sada radio. Jedan od osnovnih problema je obavještavanje članova i simpatizera.
Gospođa Njegovan smatra da na području Kostrene postoji niz oglasnih ploča, ali nedovoljno da svi ili barem velika većina mještana pravovremeno dobiju informacije. Udruga također namjerava iskoristiti društvene mreže kao medij za oglašavanje i obavijesti te najavljuju otvaranje Facebook stranice.
Gospođa Marica se u udrugu „Penko“ uključila 2018. godine na inicijativu susjede jer je prepoznala mogućnost druženja s mještanima Kostrene kojeg joj je, kaže, nedostajalo naročito od kad se umirovila.
– Unatoč tome što u Kostreni stanujem 40 godina, od listopada 1983., nisam se koristila javnim prijevozom pa nisam imala puno prilike upoznati više mještana i družiti se s njima osim uskog kruga mojih susjeda.
Od 2016. godine kada je otišla u mirovinu također djeluje kao predsjednica Kluba umirovljenika Jadrolinije što posebno ističe jer nije lak zadatak uskladiti rad dviju udruga.
Rad Udruge „Penko“ nažalost je zastao za vrijeme pandemije, a osnovni razlog je bio što je ured Udruge bio u zgradi Doma zdravlja te se moralo prolaziti kroz čekaonicu, odnosno uz pacijente. Tada se rodila ideja tadašnjeg vodstva Udruge zatražiti Općinu Kostrena prostor koji će biti dostupniji članovima. Nakon što se pandemija primirila, Njegovan govori kako je došlo vrijeme da se ponovno krene dovršavati i raditi na planovima i projektima koji su prije pandemije bili aktualni. Nerado se prisjeća kako se Udruga suočila s nizom problema i bojazni do te mjere da joj je prijetilo gašenje.
Kako je to obnašati vodeću funkciju i biti u ulozi lidera tokom cijelog života? Prvo treća pa prva časnica palube, sada predsjednica Udruge… Gdje i kako pronalazite energiju i volju s obzirom da je to odgovoran posao u kojem je prvenstveno naglasak na radu s umirovljenicima?
– Sebe ne smatram liderom mada je lider vođa neke skupine. Nisam politički aktivna i ne želim se aktivirati, ali uvijek se pitam što još mogu dati društvu, a mislim da mogu unatoč godinama. Kad liderstvo povezujete s brodom onda mogu reći da nisam stigla do zapovjednika pa nisam naučila da me se sluša, ali ne mogu šutjeti i moram reći svoj stav pa makar bilo „glavom kroz zid“. Biti predsjednik Udruge umirovljenika i starijih osoba za mene je odgovorna dužnost, posebno zato što je to rad sa starijim osobama i umirovljenicima. Umirovljenici su često sami, ne želim reći da su napušteni od djece i društva, ali ima i tih primjera. Za mene rad „Penka“ nije samo organizacija izleta na koje će otići 10-tak članova i mada mi mnogi spočitavaju da to nije „sindikat“ ipak pripadamo Matici umirovljenika Hrvatske, a na tom polju ima puno, puno neriješenih, diskriminirajućih i nepravednih rješenja.
Znatan broj mladih ljudi danas ima drugačiji pogled na raspodjelu muških i ženskih poslova. Naime, takva raspodjela u većini slučajeva više nema pozitivne konotacije te se podjela poslova nastoji neutralizirati. Gledaju li osobe starije dobi drugačije na tu muško žensku raspodjelu i jesu li mišljenja ostala ista ili su se ona s dolaskom novijih vremena promijenila? Naša gošća smatra kako i dalje postoji očigledna podjela te da se za ravnopravnost treba boriti još dugo vremena. Svoj odgovor argumentira na slijedeći način:
– Svakog ponedjeljka i četvrtka čekam autobus kod dječjeg vrtića u ulici J.P. Kamova. Vrlo često djecu dovoze mame. Znači da su djeca još uvijek mamina. U dućanima većinom špežu kupuju žene, a nažalost kad u kupnji sudjeluju oba spola često ima povišenih tonova na to koliko je „ona“ potrošila. Ja se sjećam filmova u kojima je mama upisivala večernju školu kako bi mogla doći do bolje plaćenog posla. Nažalost, početkom devedesetih kad je počela velika transformacija društva, žene se prve dobile otkaze. Danas žene mahom rade u uslužnim djelatnostima na niže plaćenim poslovima. Samim tim plaće su niže, a onda i mirovine na koje sam posebno alergična. Napredovanje žena u struci je sporije nego kod muških kolega. Na šalterima u banci većinom rade žene, a koliko žena je na čelu banke?!
Gospođa Njegovan za kraj još poručuje:
– Ja nisam krenula u pomorstvo zato što sam se borila za ravnopravnost nego zato što sam voljela život na moru i nisam se bojala tog izazova. Nepravda prema ženama provlači se kroz sustav društva. Smatram da živimo u nepravednom svijetu podijeljenom na puno malih kutija. Ni mladima ni starijima nije lako, ali vrijedi se boriti za bolje i nikada u toj borbi posustati.