Marin Bogdan: Osvajanje Kilimandžara – “Mt. Everesta svakog čovjeka”

Ovim putem, ispitali smo Marina sve o njihovu putu na Kilimandžaro, ideji i inspiraciji, teškoćama i izazovima u usponu, ali i ljepotama Afrike i ispunjenju snova.

Whiskey ruta

Smješten na sjeveroistoku Tanzanije, jedne od najsiromašnijih zemalja Afrike, Kilimandžaro sa svojih 5895 metara slovi za najvišu samostojeću planinu svijeta te je smatran najlakšim za osvojiti od ostalih sedam svjetskih vrhova[1].

Na pitanje o tome kako su došli na ideju da odaberu baš „Bijelu planinu“[2] za svoju destinaciju, Marin kaže: „Aleksandra je bila ta koja je to predložila premda sam ja razmišljao o tome još i prije, ali nikad ne bih bio išao sam. Prvotno smo namjeravali ići godinu dana prije samoga puta da imamo vremena pripremiti se, ali na kraju smo odlučili ići u lipnju jer je Aleksandra imala još starog godišnjeg koji je morala iskoristiti do kraja lipnja. I tako je i bilo.“

Nisu dugo čekali te su uskoro bukirali svoj let i rutu preko jedne od agencija u Osijeku koje organiziraju takve penjačke rute. Letom preko Dohe i dolaskom u grad Moshi u Tanzaniji, podno stratovulkanskog diva, počeo se obistinjavati njihov san.

Slika rute sa kampovima gdje se spavalo

„Naša ruta je trajala ukupno 7 dana, skupa sa spuštanjem. Postoje različite rute kojima se može uspeti na Kilimandžaro, a mi smo išli Machame rutom, među vodičima zvanom i „Whiskey“ rutom.[3] Naša ruta bila je za jedan dan duža od drugih što nam je omogućilo lakšu aklimatizaciju na visinske razlike, stoga se lakše i popesti. Prvi dan kreće se iz džungle gdje prevladava vlaga i kiša te se penjemo na 1500-2000 m gdje ulazimo u nekakvu izmjenu kišne sezone i suhog, vrućeg ljeta. Međutim, kiša je stala već taj prvi dan te nam je vodič rekao da smo zbilja sretnici jer to često nije slučaj. Zatim se dolazi do Machame kampa na 3000 m gdje se vidi taj prijelaz iz džungle u nižu šumu i raslinje, a ovdje smo zbog veće visine osjetili brži puls, malo i glavobolju… Tu se već osjete nekakve jače fiziološke promjene. Sigurno je ovo bilo duplo od najvišeg vrha koji sam dosad pohodio, a to je bio Vaganski vrh na Velebitu, na „samo“ 1757 m”, prisjeća se Marin.

Aleksandra i Marin uz tabelu s kilometrima i satima na početku rute

Tjelesne reakcije na promjenu visine

„Nažalost, nisam dobro spavao tu prvu noć, a niti drugu, malo me i let iz Dohe bio iscrpio pa se sve to nakupilo. Djevojke su pak bile mudre pa su uzele tablete za spavanje. Drugi dan rute hodalo se također usponom, premda nešto lakšim, ali svejedno se osjeti ta nekakva sporost…

Tu drugu noć spavamo u Shira kampu na 3800m, što je već dosta visoko i ovdje sam odlučio „drmnuti“ jednu tabletu za spavanje, što je bila dobra odluka jer sam uspio odspavati i idući dan bilo mi je bolje. Međutim, do ovog momenta, na tolikoj visini, svatko od nas već je osjetio određene promjene u tijelu i razne tegobe pa je idućeg dana uspon na Lava Tower na 4600 m bio zbilja izazovan za sve, generalno smo svi bili omamljeni i osjećali se loše, jedna je djevojka i povraćala… Na Lava Toweru proveli smo pola dana, nismo ostali prespavati, već smo se spuštali za 600 m niže u Karanga camp, dakle nešto niža visina od 4000 m, i čim smo se počeli spuštati, osjećali smo se kao novi.“, opisuje Marin.

Prvi dan kroz prašumu, praćeni vlagom, maglom i kišom

Međutim, visinske razlike i neispavanost učinile su svoje po Marinov imunitet i, nažalost, utjecale na ostatak njegova uspona: „Tu sam tu već dobio upalu grla i uhvatio me gadan kašalj, toliko mi se grlo stisnulo da nisam mogao piti vodu, a voda je nužnost. Tu noć je baš bilo gadno, kašlješ i kašlješ, a ne iskašljavaš ništa. Možda neke male životinjice (smijeh).”

Aleksandra i Marin prilikom uspona uz tzv. „kissing rock“

Teška odluka

Marinov kašalj i dalje nije popuštao unatoč antibioticima: „Stiskalo me u plućima toliko da sam osjetio i u leđima, nikad dosad nisam imao takav kašalj. To jutro nešto me „prelomilo“, nije bilo lako donijeti tu odluku, ali odlučio sam ne nastaviti rutu s ekipom do Kosovo kampa od kojeg se kasnije ide prema vrhu. Pet dana na planini počelo je uzimati svoj danak“, sa žaljenjem tvrdi Marin.

„Meni je tek trećeg dana uzimanja antibiotika bilo nešto bolje, kada smo otišli na safari nakon spuštanja s planine. Ali kašalj nije popustio čak ni pri povratku kući. I dan-danas ne znam što sam pokupio“, čudi se Marin. „Međutim, sama ruta je takva da puno ljudi odustane, sve ovisi kako koga pogodi, ali u tih 4-5 dana zbilja se prođe puno i vidi se sve što se može vidjeti pa i sam vrh. Možda mi je malo ego povrijeđen jer se eto, nisam popeo na sam vrh, ali sve sam vidio u tih 5 dana i ne žalim ni najmanje zbog odluke koju sam donio. Čak i neki manji vrhovi i vidici su ostavili veći dojam od samog vrha Kilimandžara, barem od onakvog kakvog vidimo na razglednicama i slikama“, zaključuje Marin.

U kakvom su stanju došle djevojke s ostatka rute, Marin se sa smijehom prisjeća: „Jedan je vodič  ostao sa mnom te sam ih pričekao još taj jedan dan da dovrše rutu. One su s Kosovo kampa krenule u ponoć gore na vrh, sam uspon traje nekih 7 sati i dođe se taman kad sunce izlazi. Bilo im je teško, svaka je imala neku svoju tegobu… Aleksandra je, primjerice, nabila nokat nožnog palca kod spuštanja s vrha. Ma sve su polumrtve i polusvjesne došle s vrha…”, smije se Marin.

Prema Karanga kampu, u pozadini je vrh, Uhuru Peak

Romantične zaruke s Hakuna matata narukvicama

Međutim, u pozadini Marinova odgovora o inspiraciji stoji još jedan ljepši, romantičniji detalj, a to je njegova ideja da zaprosi Aleksandru baš na vrhu Kilimandžara: „Ideja mi je bila zaprositi ju na vrhu, međutim kako mi nije uspio prvotni plan, s obzirom na to da je ispalo kako je ispalo (smijeh), iznenadio sam ju prosidbom u bungalovu nakon silaska s planine. Bila je zatečena, naravno, super je to ispalo i rekla je „da“. Međutim, nije bilo zaručničkog prstena, već smo razmijenili zaručničke narukvice, izrađene i kupljene u Tanzaniji, na kojima piše „Hakuna matata“, što u prijevodu znači „sve će biti u redu“. Lokalni ljudi to dosta često govore“, prisjeća se Marin. Pravi zaručnički prsten, kaže, odlučili su napraviti od tanzanita, poludragog kamena nativnog Tanzaniji, što će im također predstavljati još jednu prekrasnu uspomenu na zajednički ostvaren san.

Vijest o zarukama uskoro se proširila i među njihovim lokalnim vodičima s kojima su išli na Kilimandžaro te ih je prilikom safarija u Ngorongoro rezervatu pleme Maasai iznenadilo svojim vjenčanim obredom: „Kad su čuli da smo se zaručili, uhvatili su mene i Aleksandru za ruku, odveli u šatore, presvukli nas u tradicionalnu odjeću te nas poveli u ples ukrug… Tako da smo mi već vjenčani pred bogovima baobaba, po Maasai tradiciji.“

Aleksandra i Marin, vjenčani tradicionalnim obredom pred bogovima baobaba, prema vjerovanju plemena Maasai

Prije svega dobra priprema

Na pitanje o tome kakve su im bile pripreme za uspon na Kilimandžaro, Marin odgovara: „Pa manje-više svaki vikend išli smo nekamo penjati se ili na hiking, od siječnja otprilike. Dakle, četiri-pet mjeseci unaprijed. Oboje smo sportski tipovi, Aleks više voli trčanje i bavila se penjanjem prije, a ja sam bivši profesionalni sportaš, s medaljom sa Svjetskog prvenstva u veslanju, stoga znam što znači biti u dobroj fizičkoj spremi“, iskreno i bez trunke arogancije tvrdi Marin. Napomene radi, Marin je bio član VK Jadran iz Rijeke te je kao član reprezentativnog četverca bez kormilara osvojio brončanu medalju na Svjetskom prvenstvu u veslanju do 23 godine u Brandenburgu.

U prilog tvrdnji da fizička sprema možda i nije najvažnija stavka u pohodu na Kilimandžaro ide i činjenica da je njihova planinarska ekipa bila doista šarolika: „U našoj ekipi bilo je šest žena i ja, blažen među njima. Puno ljudi ide na Kilimandžaro jer za njega nije potrebno toliko alpinističkog iskustva za popesti se, ma ni opreme toliko, ni osiguranja za litice, ništa od onoga što, na primjer, treba za K2 ili Mt. Everest… Čovjek bez prethodnog iskustva to može ispenjat’. Aleks i ja prethodno smo planinarili po svakakvim vremenskim uvjetima po otocima, Gorskom kotaru, Paklenici, Učki… Testirali smo svu našu opremu već dotad i imamo iskustva.

Međutim, u našoj ekipi bilo je žena koje uopće nemaju planinarskog iskustva. Jedna planinarka iz naše grupe imala je nešto manje penjačkog iskustva, ali zadnji dan rute popela se na vrh i savladala ga zbilja vrhunski. Njena je prijateljica jače fizičke spreme jer trenira i ima vlastitu teretanu u Splitu. Zatim jedna cura s Raba, također planinarka, isto je bila dobro pripremljena. Druga planinarka iz Zagreba je toliko dobro pripremljena da mislim da je mogla još dodatnih 2000 m otpenjati. Zadnja je djevojka koja se bavi motocross utrkama, fizički je bila najpripremljenija od svih nas, ona je onaj tip sportaša koji pretrči Učku od Medveje do vrha za 2 sata. Zbilja šarolik profil grupe“, tvrdi Marin.

Večera u šatoru i ekipa na okupu

Na stranu s fizičkim izazovima i pripremama, one mentalne svakako su nešto što treba „izoštriti“: „Nije bitna toliko fizička spremnost, koliko priprema na dugotrajno hodanje. Svaki dan smo na Kilimandžaru hodali jako dugo i jako sporo, oko 7-8 sati u prosjeku, koji put i 10, a koji put 4 sata, ovisno o ruti, zahtjevnosti rute i nadmorskoj visini. Što je visina veća, samim time je i teže, te dulje traje. Kako to vodiči tamo kažu: ‘pole, pole’ (eng. slowly, slowly, u prijevodu samo polako)“, govori Marin.

Važno je prilagoditi očekivanja

Što se tiče samog iskustva osjećaja penjanja, Marin tvrdi: „Prođeš svakakve klimatske uvjete, od džungle do golog kamena i pijeska, barem četiri različite klime. Mi smo imali izuzetnu sreću po pitanju kiše, vjetar može biti brutalan i nosi pijesak u oči, teško je uopće disati, a i visinska bolest uzme svoj danak… To je jedna velika kombinacija svih mogućih faktora koji utječu na uspješnost samog uspona, odnosno koliko si fizički i mentalno spreman na to da sve pođe krivo ili barem suprotno od tvojih očekivanja“, kaže Marin.

Tu su i svakodnevne ljudske potrebe koje nije moguće ispuniti na jednak način kao u „civilizaciji“: „Spava se u šatorima, u vrećama za spavanje, na tlu. Tople vode ima samo toliko da se ujutro možemo malo umiti i oprati, ali nema nekog temeljitog tuširanja (smijeh). Još je veći izazov obavljanje nužde jer su sanitarni čvorovi u lošem stanju, puno ljudi ih koristi…Imali smo mi kemijski wc u sklopu opreme koju smo iznajmili, ali nije baš poslužio. A nema više ni šume da se sakriješ obaviti što moraš obaviti (smijeh). No bilo je zanimljivo, u svakom slučaju“, otvoreno kaže.

Baka-nona servis vrijedi zlata

Izuzev penjanja na „Mt. Everest svakog čovjeka“, kako glasi nadimak Kilimandžara, još jedan, daleko veći izazov bio je pustiti dijete na čuvanje bakama i nonama tih 14 dana: „Svakako su nam pomogle baka-nona servisi (smijeh). Viktorija je imala godinu i pol kada smo išli na put, ona je već naviknuta na tete čuvalice, bake i none pogotovo… Zapravo je to veći stres bio Aleksandri, koja dosad nije od malene bila odvojena dulje od dan-dva dok je meni znalo proći i po dva tjedna da malenu ne vidim i to zbog naravi mog posla.”

“Svi su se čudili, „a gdje ćete s djetetom“ i to je svima bilo toliko neobično pa je Aleks dobila osjećaj grižnje savjesti, to joj je svakako teško palo… Bilo je i trenutaka kada u Tanzaniji, a pogotovo na samoj planini, jednostavno nema signala i ne možeš se čuti s obitelji i barem na video-poziv vidjeti svoje dijete“, kaže Marin i objašnjava: „Mišljenje je današnje okoline da se ti kao roditelj ne možeš nigdje maknuti, što je po meni totalno pogrešno jer ljudi koji to žele, idu s djetetom svuda. Ali to je razlika od čovjeka do čovjeka – ako želiš ići, ti ćeš ići. Neće ti dijete biti izlika. Ako to stvarno želiš, ti ćeš to i napraviti“, zaključuje.

Planina te iskušava na svaki mogući način

Kada bi morao dati savjet ostalim „smrtnicima“ koji se odvaže na sličan pothvat, Marin kaže sljedeće: „Samo kreni. Vrijeme brzo prolazi i to vidiš i inače, ali kad dobiješ dijete, ono ide još i brže. Uvijek svi nešto čekamo, da imamo stan, da imamo auto… Mi smo, doduše, ovim novcima mogli kupiti novi auto, no umjesto toga odlučili smo otići negdje i upoznati taj drugi svijet. Vidjeli smo Afriku i to je nešto što ti ostaje za cijeli život, nešto što te nauči nekim stvarima jer vidiš kako drugi ljudi žive pa onda to usporediš s time kako mi ovdje živimo. I to je ta nekakva razlika koju možeš naučiti na tim putovanjima, što te može oplemeniti.“

Povrh fizičke spreme, mentalnih izazova, emocionalnih previranja i svega između, tu su i financijski izdaci. Sam put, kaže Marin, koštao ih je oko 3000 američkih dolara, odnosno oko 20.000 kn po osobi. Međutim, u cijenu je uključeno gotovo sve što im je bilo potrebno: „Što se tiče cijene, najskuplja je dozvola za penjanje, oko 2000 dolara. Ostalo je bilo manje-više cjenovno u redu. Let je bio oko 3500-4000 kn. Oko 200 dolara se plaća vodičima. Cijena uključuje torbu za svakog od nas, s osnovnim stvarima, vodom, robom za presvući se, mini čokoladicama… Vodiči su nosili velike torbe s vrećama za spavanje, hranom, šatorima i sličnim većim stvarima koje mi unajmljujemo na tih 7 dana. Na nas sedmero je išlo skoro 30 nosača. Oni nose sve što nam treba za tih sedam dana uspona i silaska. Imali su poseban šator gdje bismo svi jeli, a osnovni meni uključivao je piletinu, rižu, za doručak svako jutro puno voća, jaja, palačinke… Te palačinke i nekakve fritule su im valjda osnovno jelo jer ih svugdje imaju, i po hotelima… Zatim čaj od đumbira, nevjerojatno dobra juha od krastavaca, a kod svakog dolaska u novi kamp dočekao bi nas skuhan čaj i slane kokice za predah. Možeš jesti koliko želiš, bilo je i više nego dovoljno za sve. A i vodiči su bili vrlo ugodni i uvijek spremni na zabavu i pjesmu“, s osmijehom prepričava Marin.

Ekipa na putovanju koje ostaje u sjećanju cijeli život

Na pitanje o tome bi li se vraćao ponovno, Marin kratko kaže: „Ne, ne bih. Barem na Kilimandžaro ne, ali na neki novi safari svakako da. Nešto ležernije, u svakom slučaju“, kroz smijeh zaključuje Marin. „Idućih godinu dana da me se ništa ne pita, mogu ići samo na more ili jedrilicu. Aleksandra ima još za položiti specijalistički pa smo nakon toga mislili možda otići na Novi Zeland jer je to još i prije bio njezin plan i želja. A od manjih izazova, kampirati ili hodati po planinama u našoj okolici, zvuči sasvim u redu.”

[1] Vidi više na: https://www.adventureconsultants.com/expeditions/seven-summits/#:~:text=The%20’Seven%20Summits’%20are%20comprised,Mount%20Vinson%20and%20Carstensz%20Pyramid i https://www.ultimatekilimanjaro.com/12-interesting-kilimanjaro-facts/ (pristupljeno 02.08.2022.)

[2] Maasai pleme nazivaju Kilimandžaro “Oldoinyo Oibor”, što na engleskome znači ‘White Mountain’ (hrv. Bijela planina).

[3] Naziva ju se „Whiskey“ rutom jer je za razliku od drugih ruta nešto teža i zahtjevnija. Izvor: https://www.capturekenya.com/package/the-whiskey-climb-mt-kilimanjaro-machame-route-7-days/ (pristupljeno 02.08.2022.)