Marina Kostelac – Umjetnost nas oplemenjuje i jača

Ljetni kamp u organizaciji glumačkog dramskog studija Max teatar iz Zaprešića održat će se od 23. do 28. kolovoza, a tim povodom razgovarali smo s Marinom Kostelac, voditeljicom kampa te osnivačicom Max teatra.

Kada ste se prvi put zaljubili u glumu i što vas je inspiriralo da krenete tim putem? Kako je tekla izgradnja tako raznolike i bogate glumačke karijere?

Odrasla sam u Rijeci, gdje sam pohađala glazbenu školu i išla na balet. U srednjoj školi sam se priključila Otvorenoj sceni Belveder gdje sam počela i glumiti. Scenu je vodio glumac riječkog HNK Ivana pl. Zajca – Bosnimir Ličanin Likota. On nam je mnogima pomogao da se odlučimo baviti profesionalno kazalištem, napunio nas samopouzdanjem, ljubavlju i snagom, tako da su iz njegovog dramsko pedagoškog rada u hrvatsko glumište izišli mnogi danas poznati hrvatski glumci.

Baletnu školu u tadašnjem Pionirskom kazalištu u Rijeci pohađala sam kod baletnog pedagoga, umirovljenog baletana Jože Komljenovića, koji je s nama djecom radio baletne predstave po principu djeca djeci. Zahvaljujući Likoti i Joži Komljenoviću zaljubila sam se u kazalište i danas sam sretna da se mogu time baviti. Svoju ljubav prenosim i na polaznike glumačkog dramskog studija Max teatra.

Veliki utjecaj na mene imala je i moja mama Mira Poklepović, koja je željela studirati slikarstvo, ali je roditelji u tome nisu podržavali, tako da je na kraju završila ekonomski fakultet i cijeli je život vezana za računovodstvo i papire. Brata i mene uvijek je usmjeravala prema umjetnosti tako da nam je usadila tu volju i želju za kreativnošću. Moja mama je sretna što živi u Kostreni, gdje je danas članica udruga Veli pinel i Vali, tako da se u slobodno vrijeme bavi i slikarstvom i izradom keramike.

Radili ste na filmu, televiziji i u kazalištu. Koja vam je platforma najizazovnija, a koja najdraža i zašto? Zahtijevaju li te uloge drukčiju pripremu?

Meni je gluma poziv i strast, uživam glumiti na televiziji, filmu, u kazalištu, radiju… S obzirom na to da sam imala više prilika glumiti u kazalištu, tu sam kao doma. U nogama imam preko 80 uloga odigranih u raznim kazalištima od lutkarskih, dječjih, večernjih… Osim glume, u kazalištu i režiram te produciram predstave i prema potrebi radim dramatizacije.

Osnivačica ste i voditeljica umjetničke organizacije Max teatar u Zaprešiću. Kada se prvi put pojavila ideja o osnivanju Max teatra? Što Vas je potaklo da započnete s time i kako je ta ideja postala stvarnost?

Moj diplomski ispit iz glume radila sam prema poeziji i prozi pjesnika Mate Balote. Taj projekt me zaokupio i inspirirao pa sam ga odlučila pripremiti kao kazališnu predstavu i tako je sve krenulo. Osnovala sam umjetničku organizaciju 2000. godine pod nazivom Max teatar. Ime je dobio po mom sinu Maxu, a u samom imenu umjetničke organizacije krije se i ime moje kćerke Tee. Sjedište je prvo bilo u Zagrebu gdje smo tada živjeli, a od 2019. godine smo sjedište zbog potrebe rada dramskog studija prebacili u Zaprešić, gdje danas i živimo.

Razlog za pokretanje vlastite organizacije je i to što mi se ne sviđa činjenica da, kada si glumica, ovisiš o tome hoće li te netko odabrati za projekt, hoće li te se neko sjetiti, ili ono još najgore da se moraš nuditi za posao, nazivati redatelje, casting menadžere, moliti kolege da ti otkriju kad su audicije itd. Nekako mi je to ispod časti, a s obzirom na to da smo malo tržište i honorari su skromni, ne možeš naći nekoga da to radi za tebe, da bude tvoj menadžer. Zbog toga sam, uvijek kada sam imala pauzu između nekog posla, sama radila svoje predstave, dramatizirala komade, režirala i smišljala projekte. Kod mene uvijek ima posla, i previše!

Osim toga, djelujete i u sklopu Zagrebačkog kazališta lutaka. Koje su najveće radosti i izazovi u glumi unutar kazališta za djecu i mlade? Jesu li predstave namijenjene isključivo djeci ili privlače različite dobne skupine?

Zaposlena sam glumica Zagrebačkog kazališta lutaka gdje igram u mnogim predstavama. Uvijek uživam raditi predstave za djecu kao i glumiti u njima. Djeca su sjajna, iskrena publika, a dječje predstave se za razliku od nekih večernjih igraju jako jako puno i to godinama. Lutkarstvo je fantastičan medij, a u svijetu su popularne i lutkarske predstave za odrasle koje nažalost kod nas još nisu zaživjele.

U kazalištu lutaka upravo smo na koncu sezone imali premijeru Era s onoga svijeta. Spoj lutkarstva i opere je čudesan. Ero s onoga svijeta i recimo naša Čarobna frula, koje je obje režirao Krešimir Dolenčić, predstave su koje oduševljavaju sve generacije.

Je li se u zadnje vrijeme, ponajprije zbog digitalizacije i manjka slobodnog vremena, smanjio broj djece i roditelja koji dolaze na kazališne predstave?

Naša dječja kazališta su još uvijek puna, ali u radu s umjetničkom organizacijom teže je doprijeti do publike s večernjim predstavama koje imaju klasičan kazališni izraz.  Tu primjećujem da smo izgubili pravu kazališnu publiku. Ali svakako, istina je da se osjeti štetan utjecaj raznih društvenih mreža na dječju zainteresiranost, često primjećujemo kako roditelji dovedu dijete na predstavu i tijekom predstave čačkaju cijelo vrijeme po mobitelu. To je baš nepristojno i uvredljivo za nas glumce koji na sceni dajemo sve od sebe.

Također ste posudili glas brojnim likovima u crtićima. Kakav je osjećaj kada vidite konačnu verziju i čujete Vaš glas koji daje život liku? Koliko je zahtjevniji glumački izričaj kada se koristi samo glas? Je li teže dočarati emocije?

Obožavam sinkronizacije i kad imam vremena puno sinkroniziram. Nema tu velike razlike, isto se morate uživjeti u lik, a jako je korisno jer kako mijenjate puno uloga, pronađete neke nove zanimljive glasovne mogućnosti i karaktere koji se pak kasnije mogu dobro iskoristiti u lutkarskim predstavama.

Vaša karijera vrlo je sveobuhvatna, kako to da ste se ipak najviše fokusirali na rad s djecom i stvaranje umjetnosti za djecu?

Dugo sam razmišljala o tome što najviše volim, jer radim na sve strane, ali danas definitivno znam da ono gdje se najbolje osjećam jest u društvu djece. Volim raditi predstave za djecu i volim raditi s djecom. U svijetu odraslih previše je problema. Odrasli ljudi često nose svoje ranjene duše iz djetinjstva, a teško je te rane zacijeliti, pa rade probleme. Kod djece imamo šansu neku ranu zacijeliti i pomoći djeci da postanu sutra bolji ljudi čime god da se bavili.

Već treću godinu u Kostreni se provodi glumački ljetni kamp u organizaciji Max teatra. Kako to da ste odlučili organizirati ovaj kamp upravo u Kostreni?

Volim reći da sam iz Kostrene, jer sam tu živjela s roditeljima i bratom prije odlaska na studij glume. Općina Kostrena ima sluha za umjetnost, moja mama godinama je članica udruga Veli pinel i Vali, gdje ima priliku s profesionalnim voditeljima slikati, izrađivati keramiku – razvijati se u onome što je oduvijek najviše voljela.

Prije Kostrene s djecom sam pet godina odlazila u Stari Grad na Hvaru kod mog kolege Kristijana Ugrine na festival Mali grad Faros, ali kada je došla korona nisam se više usudila voditi djecu tako daleko. Našim polaznicima glumačkog dramskog studija ipak je nedostajao ljetni kamp na moru, stoga sam se okrenula Kostreni i evo iza nas su već dvije godine uspješno odrađenih kampova.

Kakav se program i aktivnosti nude djeci i mladima tijekom glumačkog kampa? Kako izgleda tipičan dan za polaznike, koja sve znanja i vještine mogu naučiti?

Dolazim u timu kolegice Nikoline Bakmaz koja je završila postdiplomski studij dramske pedagogije i s djecom radi zabavne dramske igre i predstave. Osim Nikoline s nama su i Ana Dora Bajto, diplomantica glume i lutkarstva i Max Kostelac, student filmske režije i produkcije.

Dolazimo s djecom iz Zaprešića koja su dugogodišnji polaznici glumačkog dramskog studija te cijelu godinu rade i igraju predstave. Kamp je osmišljen tako da radimo inkluziju s djecom iz Kostrene koja će tjedan dana imati priliku sudjelovati s nama u procesu proba i rada na predstavi.

Plan nam je u timovima raditi svaki dan dramske igre i improvizacije od 11 do 13 sati te napraviti završnu produkciju/predstavu. Prijavilo se mnogo djece iz Kostrene pa ćemo vidjeti kako ćemo ih uklopiti u naše predstave. Iz Zaprešića će djeca raditi na predstavama Petar Pan i Plašljivi tigrić u koje ćemo uključiti i djecu iz Kostrene. Izvedba Petra Pana bit će 27. kolovoza u 21 sat, a Plašljivog tigrića 28. kolovoza u 20 sati. Osim predstava, Max će sa starijim polaznicima raditi i kratke video filmove na temu kostrenskih motiva i pjesništva.

Imate li planove za proširenje programa ljetnog kampa u nadolazećim godinama?

Iznenadio nas je ovako veliki interes za naš kamp ove godine. Imamo jako puno prijava djece i mladih iz Kostrene, pa ćemo kada vidimo kako će ove godine proći razmisliti o tome postoji li interes za neki zimski kontinuitet. Ono što je meni već dugo ideja je da kamp preraste u međunarodni, profesionalno vođeni festival kazališta za djecu i mlade te da se spojimo s još dvije lokacije u bližoj okolici Kostrene kako bismo igrali više izvedbi naših predstava po principu djeca djeci.

Koji je Vaš savjet roditeljima kako bi podržali dječji interes za umjetnost i izražavanje?

Umjetnost nas oplemenjuje i jača. Na dramsku dolaze djeca koja se osjećaju drugačijima, koja su ponekad i neshvaćena, odbačena od vršnjaka. Kroz umjetnost i dobro vođene programe djeca, ali i mi odrasli možemo upoznati sebe, kanalizirati svoje osjećaje i izraziti se na svoj originalan način.

Što se tiče budućih projekata te novih uloga, možete li s nama podijeliti neke nadolazeće planove? Gdje bi Vas publika uskoro mogla gledati, slušati, ili na neki drugi način poduprijeti Vaš umjetnički rad?

Trenutno po cijeloj Hrvatskoj igram za Telemach Hrvatska dječju predstavu Tko to tamo prlja za vrtiće i škole. U Max teatru igram dječju predstavu Veseli Balogov cirkus i večernju predstavu Romanca o tri ljubavi. U Zagrebačkom kazalištu lutaka igram odličnu ulogu Dome u predstavi Ero s onoga svijeta i mnoge reprizne naslove.  Na jesen počinju probe u Max teatru za predstavu U potrazi za Ivanom koja govori o životu Ivane Brlić Mažuranić.

Dajem glas mnogim ulogama u crtićima najviše na Nickelodeon-u Hrvatska. Novih filmskih i televizijskih uloga baš i nemam, ali u reprizama me možete vidjeti u seriji Zabranjena ljubav kao Vesnu Kos, a na filmu me možete vidjeti u Dopunskoj nastavi. Osim toga, imam neku manju ulogu u novoj seriji Šutnja. Pred nama je i nova školska godina glumačkog dramskog studija gdje u listopadu imam četiri premijere profesionalno vođenih predstava za djecu i mlade u Zaprešiću.