Da se ne pozabiKaféKostrena

Maškare, maškare – sjećanja i sličice u albumu

Subota jutro, zadnja pred Mesopust, slušan Radio Riku i domišljan se kako bi va ovo doba maškar, naš radio obavezno najavljival kamo na maškarani tanci. Ma toga već zadnje dve leta ni…

Puno let se već ne maškaran, ma ljubav za maškare je vavek ustala va mene i kad bin prve leta čula na radiju karnevalske pjesme, oko bi zaiskrilo, srce zaigralo i noga poskočila.. Ma ovo leto ni ni tanci, ni povorke, ni pjesam.

I počnu navirat sjećanja.

Kad san bila mića, ni jedna reduta ni pasala bez mene. Va decembru bi se sastal odbor, a to su bile moja mama i moja teta Mery, i donesal odluku va ča će me omaškarat za redutu va Čitaone.

To je bil jako ozbiljan posal aš rabi nacrtat, načinit na karte kroj, se dobro premerit, kupit robu i zašit. Mama je bila zadužena za kupnju robe (materijala), Mery je  šila, a za dodatnu opremu i rekviziti obično je bil zadužen moj kujin Žarko. Zahvaljujuć njemu, leptirić je dobil prekrasna ticala, a balerina je na nogah imela prave balerinke, a i pokrivala za glavu su često bila z njegoven potpison. Pa san ja bila leptirić, klizačica, balerina, lutrija, mađarica (to mi ni jasno zač) i ča ja znan ča još.

Kreativnost je bila na „maximum“ aš va butigah ni bilo za kupit jušto niš osim robe i ostaloga pribora za šivanje. Ako se dobro spamećivan, reduta je počimala na 3 ure zapolne, a „završni radovi“ su još bili u „tijeku“ oko ure zapolne. Tata me skoro nikad ni ni videl prvo leh san šla, aš kako se šilo do zadnjega časa, nikad nisan na redutu šla z domi, nego z Grmlja (čuveni toponim na početku Rožmanići).

Od 12 do 14 – 15 let za redutu san bila prevela, a na veli/pravi  tanci nisan još smela. Kuliko se domišljan, običaj je bil da divojke gredu na prvi tanci kad fine osnovnu školu i to obično za maškare pa san tako i ja svoji prvi tanci dočekala va prven razredu gimnazije. E, ma ne bilo kako, kako je tad naš nogometni klub „Pomorac“  organiziral maškarani tanci, saku subotu su članovi kluba bili dežurni na blagajne i držali red, mene se posrićilo da je jednu subotu tu dužnost imel moj kujin Jož (pok. Josip Vranić). I pal je dogovor između mame (ona je bila glavna za dozvole za izlazak) i Joža, ja ću poć š njin na tanci, a on preuzima odgovornost za me. Mery je skrojila i zašila kostim i tako san ja – paž, dočekala svoji prvi tanci. Ne moran ni spomenut da su svirali „Kristali“.

I ča načinit kad naviru sjećanja, leh pronać kakovu sličicu va albumu. Osim svojeh slik, med slikami mojeh roditelji, našla san slike od maškar od 1935. do 1937. leta, i to negder pu Rožmanić za vrime pohajanja okolo, a na jednoj slike piše i datum 25. 2. 1936… Subota jutro, zadnja pred Mesopust, slušan Radio Riku i domišljan se kako bi va ovo doba maškar, naš radio obavezno najavljival kamo na maškarani tanci.