Na nepoznatom terenu
Vjerojatno ste već negdje pročitali kako su psihički poremećaji i poteškoće u stalnom porastu. Već godinama broj depresivnih ljudi raste, a u zadnje vrijeme čini se da se povećava i broj onih koji imaju problema s anksioznošću.
Ako prije niste naišli na taj pojam, anksioznost se najtočnije na hrvatski prevodi kao tjeskoba, često se manifestira kao opća zabrinutost zbog nečega što bi se moglo dogoditi. Za razliku od straha koji je vezan za sadašnjost i neku prijetnju koja postoji sada i ovdje, anksioznost je vezana za budućnost, za nešto što bi se tek moglo dogoditi.
Osjećamo je često kao nemir, nervozu, treperenje u tijelu, plitko disanje, kaos u glavi, nemogućnost koncentracije, želju da se maknemo iz neke situacije. Zapravo, ako malo razmislite, osjećamo je gotovo svi većinu vremena, samo ne tražimo pomoć jer ipak uspijevamo normalno funkcionirati, nekad uz pomoć pivice ili čaše vina ili buljenja u videe, ali uspijevamo.
Ima mnogo objašnjenja zašto se tako osjećamo i zašto se tako osjeća sve više ljudi kroz sve duže periode, često toliko duge da je za mnoge to postalo normalno stanje. Jedno objašnjenje su stalne krize kojima smo izloženi. Naomi Klein je to nazvala doktrinom šoka, po njoj se radi čak o namjernoj strategiji da se stanovništvo uz kratke periode opuštanja stalno drži u napetosti, a u svrhu lakšeg upravljanja njihovim ponašanjem. Ja se ovako iz glave mogu sjetiti da je za mog života uvijek bila neka kriza: u Jugi je bila stabilizacija, pa su bile ozonske rupe, rat kod nas, Saddam, ISIS, terorizam, ebola, neke kuverte s nekim strašnim virusom, globalno zatopljenje (sada klimatske promjene), rat u Siriji, korona, potresi, Ukrajina, klimatske promjene… Je li u pitanju nečija namjera da nas lakše kontrolira ili je u pitanju to što smo preko medija povezani sa svijetom gdje je realno uvijek negdje neka kriza, ili pak nešto treće, sve ovo sigurno utječe na naš osjećaj stalne nesigurnosti i prijetnje.
No, nedavno sam naišao na još jedno dobro objašnjenje koje se i meni već motalo po glavi. Naročito nakon što se u zadnje vrijeme ne mogu načuditi što je ljudima sve normalno i što si sve dozvoljavaju: stvari koje su meni nepristojne, bezobrazne, sebične, neozbiljne, često i lude mnogima su postale normalne. Naime, trenutno zaista živimo u nekom prijelaznom periodu kada više ništa ne stoji, u cijelom svijetu, a naročito kod nas. Vrijednosti i vrline koje su se prije smatrale općeprihvaćenima sada su na jako labavim nogama, a promovira se maksimalna tolerancija zbog koje sve vrijednosti koje netko ima jesu i trebaju biti prihvatljive.
Nekad se skromnost smatrala vrlinom. Sada je mnogima to glupo, neki čak kažu da je pohlepa osnova kapitalizma i današnje ekonomije i napretka. Pomaganje drugima i solidarnost su se nekad cijenili. Danas je sasvim OK biti sebičan i smatrati da se svatko treba pobrinuti za sebe. Upornost i vrijedan rad se cijene, ali možeš biti i blesav ako se lomiš na poslu pa se više cijene snalažljivost, hrabrost i poduzetništvo pa čak i lijenost. Znanje i školovanje su OK, ali ne garantiraju ništa jer svatko može imati mišljenje koje treba jednako cijeniti i uvažavati.
Religija je nekad davala odgovore, svete knjige i svećenici. Sada su se i oni kompromitirali i puno je ljudi napustilo taj sustav vrijednosti. Ja sam odrastao u socijalizmu, bratstvu i jedinstvu, pionirskoj zakletvi, ideologiji koja je bila puna plemenitih vrijednosti i pravila pa su mi i to razorili kao nešto neuspješno i zapravo čak i zlo. Nakon toga sam se učio pravilima i vrijednostima kapitalizma samo da bih shvatio da i taj sustav sam sebe proždire i kao da je na zalasku. Znanost i znanstvenici su davali nadu da će nam reći kako svijet funkcionira i kako se u skladu s tim treba ponašati, ali čini se da su i oni još daleko od toga. Političarima već odavno nitko ne vjeruje.
I onda sada, kada više ne znamo na osnovu kojih principa donositi odluke, nije ni čudo da smo anksiozni, da se brinemo za svoju budućnost. Ako sam skroman mogu ispasti lijen i neambiciozan, ali ako sam gramziv neki me neće voljeti. Ako pomažem drugima mogu ispasti plemenit, ali možda će me netko iskoristiti. Ako vrijedno radim, možda dobro prođem, ali mogu ispasti glup kad se drugi provlače. I za sve je tako, za sve što napravim netko će me hvaliti kao odličnu osobu i reći „tako treba!“, a netko prozivati kao gada ili budalu, možda ću proći dobro, a možda ispasti glup.
Trenutno se nemamo za što uhvatiti, nema nekih općih vrijednosti koje bi nam mogle dati oslonac da će ako odlučimo u skladu s njima biti dobro. Uz stalne krize i nepredvidivu budućnost nije ni čudo da smo zabrinuti i anksiozni. Prepušteni smo sami sebi, nikome više ne možemo vjerovati i zaista je teško ići spavati miran oko odluka koje smo donijeli danas ili koje ćemo morati donijeti sutra.
Dabogda živio u zanimljiva vremena! Kao mlađi sam mislio da je to kineska dobra želja. Kasnije sam naučio da se radi o kineskoj kletvi. Svi težimo nekoj sigurnosti i miru, ali trenutno toga nema na vidiku. Zato, prigrlite svoju anskioznost, zahvalite joj što vam javlja da je vrijeme zeznuto. Zajedno s njom, s grčem u želucu, njokom u grlu, lupanjem u prsima, krenite u novi dan i nove odluke. Prihvatite da će neke od njih sigurno biti krive jer vozite po nepoznatom terenu bez mape i navigacije. I ne ljutite se na nas ostale koji vam izlijećemo s vremena na vrijeme pred nos jer svi mi nešto nabadamo i pravimo se da znamo kamo i kuda idemo, ali zapravo nemamo pojma.