Nasljednici Vile Stipanović iz Kolumbije u obilasku djedovine
U mjesecu ožujku 2019. na e-mail adresu općine Kostrena stigla je poruka koju je uputio Fidel Londoño Stipanović navodeći da bi potomci dr. Vjekoslava Stipanovića ove jeseni posjetili vilu u uvali Svežanj, koju je izgradio njihov djed. Riječ je o zgradi u kojoj je godinama bio klub Croatia line odnosno bivša Jugolinija.
Camila, Luis, Maria Ortega, Alberto, Erika, Fidel, Cecilia, načelnik Dražen Vranić, Vjekoslav Bakašun, Andres i Laura
Načelnik Općine Dražen Vranić tu je poruku proslijedio meni sa zamolbom da u ime Općine nastavim komunikaciju s pošiljateljem. Znao je da sam ja pisao o povijesti te vile (Dr. med. Vjekoslav Stipanović i njegova vila u uvali Svežanj u Kostreni. Zbornik Katedre Čakavskog sabora Kostrena, Kostrena, 2009., str. 71-82). Ovaj sam članak u Zborniku poslao gospodinu Fidelu u Bogotu koji ga je dao prevesti na španjolski i proslijedio ostalim članovima obitelji. Ja sam zamolbu gospodina načelnika rado prihvatio i tijekom sljedećih mjeseci u više sam se navrata dopisivao e-mailom s Fidelom, praunukom dr. Stipanovića. Dr. Stipanović imao je dva sina: Lorisa i Roberta. Po završetku Drugoga svjetskog rata Loris je ostao živjeti u Francuskoj, a Robert se preselio u Južnu Ameriku u Kolumbiju i nastanio u glavnom gradu Bogotá, gdje je osnovao obitelj. Robertovi sinovi, kćeri i unuci odlučili su posjetiti Kostrenu i razgledati djedovu vilu. Dogovor je pao: dolaze krajem listopada 2019.!
Neočekivani problemi
Ubrzo su iskrsnuli neočekivani pravni problemi. Zgrada vile u Svežnju u vlasništvu je države Hrvatske, kao slijednice pomorskog poduzeća Croatia line u stečaju i ulaz nije moguć bez njihove privole. Načelnik Vranić u ime Općine uspostavio je kontakte s odgovarajućim uredom u Zagrebu i dobio odobrenje za posjet te riješio problem. Devet članova obitelji Stipanović stiglo je avionom preko Pariza u Dubrovnik. Tu su uzeli u najam malo kombi vozilo i osim Dubrovnika posjetili Split, Trogir, Zadar pa Rijeku i u nastavku Plitvička jezera i Zagreb. U Rijeku su stigli u poslijepodnevnim satima 23. listopada.
Dr. Vjekoslav Stipanović (u bijelom odijelu) sa suprugom Elvirom i sinom Robertom 1939. godine
Čvrste obiteljske veze
Kostrenu su posjetili Robertovi sinovi Alberto (supruga: Camila Restrepo) i Luis (supruga: Maria Isabel Ortega) te Robertove kćeri Cecilia i Erica, a oni su unuci i unuke dr. Stipanovića. Došli su i Fidel Londoño i Andres Londoño, Cecilijini sinovi i praunuci dr. Stipanovića te Laura, Luisova kći i prapraunuka dr. Stipanovića. Svi potomci dr. Stipanovića nose prezime Stipanovic, a k tome svi potomci (kao i njihove supruge) imaju hrvatsko državljanstvo i hrvatske putovnice (čime mogu mnogo lakše putovati Europom).
Razočaranje
Po dolasku u Rijeku telefonski smo se dogovorili za susret pred zgradom vile u Svežnju. Imali smo veliku sreću. Pripadnik zaštitarske službe koja nadzire ovaj objekt upravo je tada pošao u obilazak objekta pa smo dobili dopuštenje za razgledavanje okoliša zgrade. Bio je to, sasvim sigurno, jedan veliki negativni utisak za potomke dr. Stipanovića. Nekad prekrasno uređen okoliš danas je obrastao travom i granjem, živice su desetljećima neobrezane, na puteljcima niču mladice stabala, čak su i beton probile, ograde zahrđale, vanjske drvene žaluzine gotovo u raspadanju… Sve u svemu težak i za njih, vjerojatno, tužan utisak. Mnogo su fotografirali, a prošetali smo se i dijelom Obalnog puta da zgradu vile vide s morske strane. Zatim sam ih poveo u obilazak Trsata gdje smo večerali u restoranu Trsatica, čime sam im nastojao barem malo ublažiti onaj gorak utisak nakon obilaska vile.
Ruševine, plijesan i vlaga
Slijedećega dana (24. listopada) u devet sati došli su predstavnici Općine Kostrena i dva predstavnika zaštitarske službe (od kojih je jedan vladao španjolskim jezikom pa je mogao zornije opisivati vilu (inače smo se sporazumijevali na engleskom). Ponovo smo prošli kroz dvorište i ušli u zgradu. Ono što su tamo vidjeli bila je tuga i žalost. Stolovi i stolice razbacani, sve puno prašine koju već valjda više od deset godina nitko nije pokupio, a fotelje s navlakom počele su pljesniviti. Krov prokišnjava i na nekim mjestima na katu ne smije se gaziti zbog opasnosti da se ne propadne. Prozorska su stakla godinama neoprana, na mnogim mjestima iz podnih obloga izbija plijesan, zrak je u zgradi težak, miriši na vlagu. Osim vanjskih zidova zgrade, čitava je unutrašnjost za rušenje. Od onog sjaja koji je ta vila imala u začetku, ostao je žalostan dojam propadanja. Svi smo nekako bez riječi obilazili unutrašnjost zgrade. Mogu samo zamisliti kako su se tužno osjećali ovi potomci dr. Stipanovića, koji su u djetinjstvu slušali o vrijednostima te vile.
Rastanak, a možda i sastanak
Na jesenskom suncu napravili smo skupnu fotografiju pod jednim zidom pred zgradom i naposljetku se zadovoljno rastali po lijepom sunčanom danu. Bili su zadovoljni što smo im omogućili posjet vili njihova djeda i pradjeda. U njihove utiske i osjećaje nisam mogao proniknuti, a još manje u njihove međusobne komentare koje su iznosili tijekom vožnje. Onako su, usput, na rastanku dodali – doviđenja!
