Nataša Kovačević: Pedagog s misijom pretvaranja učionica u prostor smijeha, podrške i razvoja

Po majci Kostrenka, odrasla na Sušaku, Nataša Kovačević cijeli je svoj radni vijek posvetila djeci, obrazovanju i stvaralaštvu. Od prvih dana samostalnog djelovanja OŠ Kostrena, radi kao stručna suradnica – pedagog, s misijom, kako sama kaže, da učionice ne budu samo mjesta za ocjene, već i za smijeh, podršku i razvoj.

„Pedagogija za mene nije samo posao, to je način razmišljanja, svakodnevni izazov i neiscrpna inspiracija. A kad nisam u školi, onda sam u prirodi, uz knjigu, dobru glazbu ili u ugodnom društvu – jer i pedagog mora napuniti baterije da bi mogao širiti pozitivu!“

Razgovarali smo s gospođom Kovačević o njenom profesionalnom razvoju, pedagoškim pristupima, kao i o izazovima s kojima se današnje generacije suočavaju tijekom odrastanja.

Nedavno ste stekli zvanje izvrsne savjetnice na čemu Vam redakcija portala Naša Kostrena čestita. Možete li nam pojasniti što predstavlja to zvanje?

Prema hrvatskom zakonodavstvu, „izvrstan savjetnik“ u osnovnoj školi je najviše stručno zvanje koje učitelj, stručni suradnik, odgajatelj ili ravnatelj može postići. To je promocija u okviru sustava napredovanja u obrazovanju, koja označava „izuzetnu stručnost, dugogodišnji rad i doprinos unapređenju odgojno-obrazovnog sustava“.

Osobe s ovim zvanjem mentoriraju i educiraju druge,  učitelje i stručne suradnike  održavaju predavanja i radionice  na županijskoj i državnoj razini  u smislu prikaza primjera dobre prakse, sudjeluju u projektima i daju svoj doprinos stručnim publikacijama te aktivno doprinose unaprjeđenju školskog sustava. To je priznanje za izvrsnost, inovativnost i stručni doprinos u obrazovanju.

Ujedno ste druga izvrsna savjetnica pedagog u Primorsko- goranskoj županiji, što je zasigurno veliko priznanje i čast?

Ponosna sam i počašćena što je moj rad prepoznat i vrednovan te što sam stekla status izvrsne savjetnice, kao druga u cijeloj Primorsko-goranskoj županiji. Ovo priznanje doživljavam ne samo kao osobni uspjeh, već i kao potvrdu da se predanost, trud i ljubav prema radu s djecom ipak prepoznaju.

Svoje kolegice i kolege želim potaknuti da se odvaže zatražiti vrednovanje svog rada, jer sam uvjerena da među učiteljima, stručnim suradnicima, odgajateljima i ravnateljima ima mnogo vrijednih i marljivih ljudi koji zaslužuju ovo priznanje. Rad u školi ili drugoj odgojno-obrazovnoj ustanovi danas je veliki izazov i smatram da se taj trud nedovoljno ističe i vrednuje u društvu. No, upravo zato trebamo jedni druge podržavati i pokazati koliko je naš posao važan za buduće generacije.

Nataša Kovačević istaknula je kako svoje napredovanje ne doživljava samo kao osobno priznanje, već i kao priznanje svojoj obitelji kao najvećoj podršci u svemu što radi. Dodaje kako je ovo i priznanje cijelom kolektivu Osnovne škole Kostrena, jer „pedagog kao stručni suradnik ne djeluje sam – svaki naš uspjeh rezultat je timskog rada, sinergije i zajedničkog promišljanja. Svaka naša aktivnost zahtijeva mnogo koraka, planiranja i odgovornosti, jer sve što činimo izravno utječe na one zbog kojih smo ovdje – na djecu.“

Danas je teško biti dijete i roditelj, ali najizazovnije od svega – biti učitelj

Kao dugogodišnji pedagog u OŠ Kostrena, ispratili ste mnoge generacije učenika. Koje promjene, po vašem mišljenju, su najuočljivije kroz te generacije?

Istina, kroz godine sam ispratila brojne generacije učenika i svakodnevno, zajedno s kolegama, promišljam o njihovom ponašanju, odnosu prema obavezama i samom djetinjstvu. Ono što sve više primjećujemo jest snažna želja novih generacija da što brže odrastu.

Djeca danas svoje uzore ne traže prvenstveno u učiteljima, roditeljima ili neposrednoj okolini, već u onome što im serviraju nove tehnologije i mediji – a to je često iskrivljena slika stvarnog života. Vrijednosti se sve više pomiču prema onome imati umjesto biti, što ne bi smjelo biti temeljni životni postulat.

U školi stoga nastojimo naglasak staviti upravo na ono što dijete jest – na njegov karakter, vrijednosti i osobni razvoj. Potičemo ih da prepoznaju i razvijaju svoje talente, grade odnose temeljene na poštovanju i empatiji te da shvate kako je ono što nose u sebi važnije od bilo kakvog vanjskog sjaja. Jer, na kraju dana, znanje, dobrota i ljudskost su ono što ostaje i što čini razliku.

S kojim izazovima se najčešće suočavate u radu s djecom u školi?

Rekla bih da je danas teško biti dijete, teško biti roditelj, ali najizazovnije od svega – biti učitelj. I to ne zato što ne volimo svoj posao, već zato što se ponekad čini da cijelo društvo bolje zna kako bismo ga trebali raditi. Svi imaju mišljenje o tome kako postaviti pitanje, kako pristupiti djetetu, što mu reći – i, naravno, što mu nikako ne smijemo reći.

Danas se djeca više ne znaju ni kvalitetno posvađati – što bi nekad završilo kratkom razmjenom riječi u školskom hodniku, sada se pretvara u dugačku priču u kojoj roditelji, iako nisu bili na mjestu događaja, stvaraju vlastite verzije istine. Sve se analizira, secira, preispituje, kao da smo na suprotnim stranama, umjesto da zajedno radimo za dobrobit djeteta.

A dijete mora biti dijete. Mora naučiti nositi se s neuspjehom, s dosadom, s porazom. Ne možemo mu stvoriti umjetno zaštićeno okruženje u kojem nema padova, jer tada neće znati kako ustati. A život, htjeli mi to ili ne, donosi i padove. Naša je zadaća pomoći im da ih dožive, prebrode i izrastu u snažnije i spremnije ljude – jer upravo to je prava priprema za život.

Kako se vi, učitelji i školsko osoblje, prilagođavate izazovima koje donosi suvremeni digitalni svijet u odgoju i obrazovanju današnje djece?

Svaka generacija nosi svoje izazove, ali rekla bih da je s današnjim generacijama izazovnije nego nekada. Djeca odrastaju u potpuno drugačijem svijetu – digitalnom, užurbanom, ispunjenom informacijama, ali često bez dovoljno prostora za spontanu igru, dosadu i „pravu“ komunikaciju licem u lice. Nekada su se djeca igrala vani do mraka, učila kroz iskustvo, a danas često imaju raspored ispunjen aktivnostima, dok im je slobodno vrijeme rezervirano za ekrane.

Mi u školi se s time nosimo kombinacijom strpljenja, prilagodbe i malo (ili puno) pedagogije u hodu. Učimo ih kako graditi odnose, kako rješavati sukobe bez posredovanja ekrana, kako prihvatiti kritiku i neuspjeh. Ponekad smo i motivatori, i psiholozi, i treneri izdržljivosti. Nije uvijek lako, ali vjerujem da ako uložimo trud i ljubav, možemo im pomoći da izrastu u samostalne, odgovorne ljude.

A kako se mi, učitelji i školsko osoblje, nosimo s tim? Ponekad uz kavu i dobru kolegijalnu podršku, ponekad uz humor – jer bez toga, u ovoj profesiji, teško bi bilo preživjeti dan!

Izazov su i roditelji koji često postavljaju previsoka, ponekad čak i nerealna očekivanja pred svoju djecu?

Roditelji danas, u najboljoj namjeri, često pred djecu stavljaju visoka, ponekad i nerealna očekivanja – želeći im osigurati najbolje, zaborave da dijete ne mora biti najbolji, najpametniji, najuspješniji u svemu.

Moj savjet roditeljima bio bi: dopustite djetetu da bude dijete. Dopustite mu da pogriješi, da ne zna odmah sve, da mu bude dosadno – jer iz dosade se rađa kreativnost, a iz grešaka se uči. Ne mora svaka ocjena biti petica, ni svaki hobi završiti medaljom. Najvažnije je da dijete nauči kako učiti, kako se truditi i kako se nositi s izazovima.

Također, važno je da slušate svoje dijete – ne samo što govori, već i što ne govori. Je li sretno? Ima li vremena za igru? Spava li dovoljno? Ima li priliku biti ono što jest, a ne ono što vi želite da bude? Na kraju, zapamtite: djetinjstvo nije natjecanje, već putovanje. A najljepše uspomene iz djetinjstva nisu vezane uz ocjene ili nagrade, već uz osjećaj da smo bili voljeni i prihvaćeni takvi kakvi jesmo.

Naravno, nije sve crno u pogledu današnjih generacija – sigurno primjećujete i neke pozitivne promjene?

Naravno! Svaka generacija nosi svoje izazove, ali i svoje snage i prednosti, a današnja djeca u mnogočemu su posebna i inspirativna.

Ono što me posebno veseli jest njihova otvorenost i hrabrost – spremni su glasno reći što misle, postaviti pitanja i tražiti odgovore. Imaju snažan osjećaj za pravednost, brzo prepoznaju nepravdu i žele mijenjati svijet na bolje. Također, nevjerojatno su tehnološki vješti – dok se mi još snalazimo s novim aplikacijama, oni su već tri koraka ispred.

I ono najvažnije – kada ih potaknemo na prave stvari, kada im damo prostora za kreativnost, za timski rad i za izražavanje vlastitih mišljenja, oni mogu iznenaditi, oduševiti i pokazati nevjerojatnu snagu.

Zato, unatoč svim izazovima, vjerujem u ovu generaciju. Možda odrastaju u drugačijem svijetu nego mi nekad, ali uz pravu podrškom – itekako mogu postati ljudi koji će taj svijet učiniti boljim.