Ne brinite, iskomunicirati ćemo sve!
Je li vas zaboljela duša dok ste čitali naslov? Trebala je jer se u naslovu krije čemer hrvatske političke jezične prakse.
Brinuti se povratni je glagol pa je i zamjenica obavezna. Glagol iskomunicirati u ustima je svakog ambicioznog političara, a posljednjih godinu dana strelimice se proširio Lijepom Našom. Nećemo iskomunicirati, nego ćemo se lijepo dogovoriti ili ćemo raspraviti o kojem važnom pitanju. Biti ćemo, omogućiti ćemo i sl. samo su pogrešna uporaba futura prvog jer smo davno u petom razredu naučili da je ispravno bit ćemo i omogućit ćemo.
O jeziku i nacionalizmu
Voljeti domovinu znači i voljeti jezik. Svi dijalekti hrvatskih narječja i svaki mjesni govor blago je koje treba čuvati.
Naša dva kostrenska govora njeguju se kroz aktivnosti Katedre Čakavskog sabora Kostrena te potiču u vrtiću i školi, ali temelj očuvanja govora jest obitelj. Dok se u obitelji bude rabila barbaranska i lucijanska čakavština, ona će i postojati.
Naši susjedi s Grobnika dobro znaju vrijednost čakavskog narječja (a možemo reći i jezika) pa je grobnička čakavština uvrštena u registar zaštićene nematerijalne kulturne baštine. Međutim, donedavno najpoznatija Grobnišćica Kolinda Grabar Kitarović u javnosti nije govorila po domaći jer to ne bi bilo primjereno. Naime, u Republici Hrvatskoj u službenoj je uporabi hrvatski jezik, ovaj standardni, književni, koji se uči u školi. Uz himnu, zastavu i grb, jezik i pismo simboli su naše domovine. Mnogi vole hrvatski jezik samo deklarativno, primjerice, dok se busaju o hrvatska prsa dokazujući svoju nacionalnost i krvna zrnca, a ispod praznoga iskaza krije se neznanje.
Voljeti u sebi podrazumijeva i vrijeme i trud, a zasigurno je lakše (i nepotrebno) staviti ruku na srce falširajući himnu te bojiti kvadratiće bijelom i crvenom bojom, nego učiti i pravilno rabiti jezik.
Političari, koliko ste vi imali iz Hrvatskog jezika u školi?
Budući da je jezik poput živoga bića, organizma koji se mijenja ovisno o vremenu i potrebama govornika, važno je pratiti jezične mijene. To bi u praksi značilo da se trebaju rabiti priručnici: pravopis, gramatika, rječnik i jezični savjetnik.
Da naši vrli ministri i predstavnici u Hrvatskom saboru to baš i ne znaju, svjedoče i njihovi statusi na društvenim mrežama.
Najviše bode u oči nepravilan futur prvi: umjesto „poduzeti ćemo“ treba pisati „poduzet ćemo“, a u prvom licu množine glagol biti glasi: „bismo“ (sigurno će g. Aladrović iskomunicirati sa svojim savjetnicima bolja jezična rješenja)
Velikim se slovima VIČE i to već mališani znaju
Ignorirajući nespretnost izraza (dajući, tvrdeći), svi znamo da „s“ postaje „sa“ samo ispred s, š, z, ž, ps, pč, mn, ks, ali opraštamo g. Bačiću jer nam njegove govorničke vještine uljepšavaju dane
Nije u Saboru, ali i dalje politički mudro stavlja pogrešku pod navodnike pa može proći („Osmi mart“), ali ipak nedostaje bjelina između rednog broja i mjeseca
Mojim – svojim, ali zasigurno ne Gradonačelnik jer je to opća imenica (ali napisano zasigurno manje smeta od govornog uličnog jezika kojim g. Miletić nastoji pridobiti mlade)
Ima takvih jezičnih sramota, a to jesu ili bi barem trebale biti sramote, na pretek u Lijepoj Našoj. Bez obzira na to jesu li sami političari autori ili to umjesto njih čine osobe zadužene za odnose s javnošću, ipak je potrebno pokazati malo više ljubavi (pažnje, truda, vremena, osjećaja) prema našem hrvatskom jeziku.
Fotografije su preuzete s Facebook stranica.