Nepokolebljiv duh Kostrenjana
19. travnja 1945. godine Kostrena je oslobođena od nacističkih zločinaca i njihovih ideoloških slugu. Dužnost nam je da se prisjetimo teških dana, patnje i stradanja, ali i da ponosno evociramo veličanstvenu borbu i pobjedu nad najvećim zlom u ljudskoj povijesti. Članovi kostrenske UABA-e s načelnikom Općine Draženom Vranićem, predsjednikom Općinskoga vijeća Draženom Soldanom i referenticom Matejom Matijašec položili su vijence i zapalili svijeće na osam kostrenskih spomenika.
Zahvala borcima
Dan oslobođenja ujedno je i prilika da zahvalimo još uvijek živućim borcima NOB-a i sudionicima NOP-a na nemjerljivu doprinosu u konačnoj pobjedi nad nacizmom i fašizmom te priključenju naših krajeva matici zemlji, koje su domaći izdajnici poklonili talijanskim fašistima i njemačkim nacistima. Nažalost, prilika je to i da se ispričamo što smo nekako dopustili da društvo zaglibi u lažnom domoljublju, što postoji više od tri tisuće porušenih spomenika NOB-a u Hrvatskoj, što su vaše mirovine i invalidnine sramotno male i što se sustavno prekraja povijest naše zemlje. Vaša nepokolebljivost tada i danas putokaz su i dokaz da su ideali za koje ste se borili vječni te da jedino ono omogućavaju siguran život i prosperitet.
Kostrenska veza nikad nije otkrivena
I u Kostreni su izvršena mnoga zlodjela: strijeljanja, odvođenja u logore, pljačke, palež kuća. Kako bi posijali strah među Kostrenjanima, fašisti su mnoga zlostavljanja i strijeljanja izvodili u samim naseljima. Ali ništa nije moglo uplašiti nepokolebljivi duh Kostrenjana, koji su već najesen 1941. imali spremnu grupu od tridesetak boraca za odlazak u partizane. Sveukupno je Kostrena od 1700 stanovnika od kojih je gotovo 300 bilo na moru, NOB-u dala 265 boraca. Većina ih je sudjelovala u savezničkim konvojima te pristupila ratnim mornaricama saveznika. Prvi brodovi bivših jugoslavenskih kompanija koji su na zastave stavljali crvenu petokraku, upravo su brodovi pod zapovjedništvom Kostrenjana Ante Matešića, Slavka Pezelja i drugih.
Kostrenski borci započeli su i s diverzantskim akcijama, ali je uskoro došla naredba da se u Kostreni aktivnosti moraju primiriti jer je Kostrena bila punkt za prebacivanje ljudstva, oružja, sanitetskog materijala, hrane i propagandnog materijala u partizane i Gorski kotar, a također i mjesto za liječenje i zbrinjavanje ranjenih partizana te skrivanje aktivista. Tako je prvi sastanak – konferencija mjesnih odbora KPH-a za Sušak i okolicu, održana u Kostreni 10. 10. 1941., a u rujnu je započela s radom partizanska tiskara. U sve četiri godine rata nijedna grupa koja je polazila iz Kostrene ili prolazila kroz Kostrenu; nijedan liječeni partizan ili aktivist, nijedna pošiljka raznog materijala nije provaljena! 126 Kostrenjana dalo je svoje živote u borbi protiv fašizma i nacizma i za oslobođenje svoje rodne grude. Hvala im i slava na slobodi koju su nam dali, a koju, čini se, društvo pomalo zaboravlja cijeniti.
Utočište za židove
Kostrena je listom bila u antifašističkom pokretu, brinula o svojim borcima te spasila 250 židova koje su kostrenski aktivisti noću barkama prebacivali iz Kraljevice u Kostrenu. Nakon nekoliko mjeseci zbrinjavanja u Kostreni, pomogli su im da se preko Sušaka i Italije sklone u Švicarsku.
Više o Kostreni u NOB-u može se pročitati u knjizi V. Bakašuna „Sjećanje na ratne godine u Kostreni 1941. – 1945.“ u izdanju Katedre Čakavskog sabora Kostrena.