Novinarstvo, ljudi i Kostrena – tri stalne točke Barbare Čalušić

Kad se sjeća svojih studentskih dana, s osmijehom govori o trenutku koji joj je odredio životni put. Barbara Čalušić bila je na početku druge godine studija na Filozofskom fakultetu u Rijeci kada je profesorica Silvana Vranić otkrila da dolazi iz Kostrene. Kod kuće je, pretpostavlja, profesorica čula poznatu rečenicu svog supruga, sportskog novinara i urednika Igora Vranića: „Nema tekstova, nema novinara…“ ,  vječnu mantru novinarskih redakcija.

Nedugo zatim, profesorica joj je postavila jednostavno pitanje – bi li htjela pokušati pisati za općinsko glasilo Naša Kostrena. Odgovor je bio potvrdan, i time je sve počelo.

Prvi tekstovi bili su dio studentskog posla, ali vrlo brzo pisanje je postalo više od usputne obaveze.

Na razgovor za posao došla sam na svoj rođendan, 3. kolovoza 2004. godine i od tada traje moja veza s Novim listom i novinarstvom. U ta prošla vremena u pravilu se dugo radilo bez stalnog ugovora s jednakim obavezama kao i stalno zaposleni novinari, a stalno sam zaposlena postala četiri godine kasnije. Iskreno, nikad prije nisam sebe zamišljala u novinarstvu, ali vrlo brzo ta me profesija privukla i zaintrigirala. Kad ste mladi, a posebno u ta, sada već daleka vremena kad je branša još uvijek držala svoj renome i kriteriji su bili stroži, to je bio izrazito izazovan i kreativan posao u kojem se puno uči, ako se želi. A onda, da toga niste ni svjesni, nastane i svojevrsna ljubav kojoj sam vjerna i danas.

Novinarstvo je profesija koja nosi puno dinamike, istraživanja i susreta, ali i oblikuje javno mnijenje. Upitali smo je što je u svemu tome najviše ispunjava.

Pa, sve od navedenog. Nisam baš sigurna da nešto konkretno oblikujem niti bih si uzimala zasluge za mijenjanje javnog mnijenja, ali istraživanje tema uvijek je učenje, a susreti s ljudima bit su novinarstva. Bez ljudi, bez njihovih kapaciteta, snova i postignuća, praktički ne postoji niti jedna profesija, a tako ni novinarstvo. Uvijek se iskreno radujem susretima s ljudima u svojem poslu, ističe.

Kostrena kroz osobnu prizmu

Povezanost s Kostrenom utkala se u sve dijelove njezina života, pa tako i u novinarski rad. Na pitanje kako doživljava Kostrenu danas, odgovara promišljeno i s dozom odgovornosti:

Mislim da se Kostrena u ovom trenutku treba okrenuti upravo prema onome što je svima posebno drago. Razvoj je neupitan – Kostrena raste u brojnim segmentima važnima za život stanovnika. No istodobno, moramo očuvati ono što u njoj svi volimo. Posebne izazove vidim u ekološkim prijetnjama kostrenske industrije i posvemašnjoj izgradnji. Ne bih voljela svjedočiti Kostreni sa zagađenim zrakom, prirodom, uništenim plažama i morem, a nikako mi se ne sviđa ni ideja betonizirane Kostrene koju ni dobra postojeća infrastruktura više ne može pratiti. Pored toga, Kostrena treba očuvati svoj identitet, bilo da je riječ o kostrenskoj čakavštini, tradiciji, lokalnoj povijesti pa čak i onom specifičnom mentalitetu  Kostrenjana. Bez toga, bit ćemo samo lijepa i poželjna lokacija.

Kao novinarka koja godinama pokriva regionalnu politiku, upravu i zdravstvo, Kostrenu vidi i kao neiscrpan izvor priča.

Inspiracije u Kostreni ne nedostaje. Kao ni svakodnevnih susreta. Puno je priča koje kod mene čekaju neka bolja vremena jer osim Kostrene, moje su područje svakodnevnog rada regionalna uprava, lokalna politika i prvenstveno – zdravstvo i medicina. Ali da, uz rad na zdravstvenim temama, moj drugi favorit je svakako rad na pričama iz Kostrene. Srećom, iz Kostrene često dolaze dobre i pozitivne priče.

Između strasti i svakodnevice

Ljubav prema novinarstvu i snažna povezanost s rodnim mjestom obilježile su profesionalni put Barbare Čalušić, ali i njezinu svakodnevicu. Iza priča koje svakodnevno donosi stoji mnogo energije, predanosti i fleksibilnosti. Novinarstvo, po prirodi svog ritma, teško staje u okvire klasičnog radnog vremena – večeri, vikendi i blagdani često su radni dani, a privatni život zahtijeva razumijevanje okoline i dobru organizaciju.

Barbara to zna iz prve ruke:

Mislim da svaki posao, pod uvjetom da se dobro i posvećeno radi, zahtijeva puno energije i predanosti. Novinarstvo nije iznimka, osim što je po prirodi svojeg ritma malo drugačije od nekih poslova. Novinari, urednici, ukratko, svi koji rade u novinarstvu, nemaju klasično radno vrijeme. Za nas je uobičajeno da radimo navečer, vikendima, blagdanima, po potrebi… I da kasnimo na kazališne predstave, ponekad dolazimo tek na desert na rođendanima i obiteljskim okupljanjima, vadimo laptop za nedjeljnim ručkom i ne odgovaramo odmah na pozive. Zahvalna sam na velikom razumijevanju i toleranciji svojih bližnjih, kao i dragih kolega; uvijek si uzajamno pomažemo i zahvaljujući njima pronalazim vrijeme za privatan život koji mi je izuzetno važan i svoje hobije, priznaje.

Unatoč dinamičnom ritmu, Kostrena ostaje mjesto gdje uvijek pronalazi mir i pripadnost. Na pitanje kako bi svoje rodno mjesto predstavila nekome tko ga nikada nije posjetio, Barbara ne dvoji:

Nikad nisam pomišljala živjeti negdje drugdje od mjesta u kojem sam rođena. Volim putovanja i velike gradove, ali nezamislivo mi je da se ne mogu vratiti doma, u Kostrenu. I u tome nisam iznimka, nego pravilo. Jako sam ponosna na to.

Kako razgovor polako privodimo kraju, dotaknuli smo se i Mjeseca hrvatske knjige, koji traje od 15. listopada do 15. studenoga. S obzirom na to da je čitanje usko povezano s novinarstvom, pitamo je što bi preporučila mještanima. Barbara se odlučila ne izdvajati konkretne naslove, nego poslati jednostavnu, ali snažnu poruku:

Reći ću samo – čitajte. I kad niste raspoloženi, kad znate da ćete zauvijek stati na nekoj stranici, kad vam je štivo zamorno, svejedno – čitajte. Ako i postoje knjige koje vas mogu osiromašiti, učiniti manje dobrom i pametnom osobom, one su vjerojatno vrlo rijetke i ja ih nisam čitala.

Barbara Čalušić svojim primjerom pokazuje da novinarstvo nije samo profesija, već način života koji se gradi na ljudima, mjestu kojem pripadamo i ljubavi koja ne prolazi – baš onako kako je Barbara pronašla sebe u novinarstvu i ostala vjerna Kostreni.