O ljubavi, gubitcima, modi i drugim važnim stvarima

Kada pričamo o ljubavi i gubitcima, moda nije ono što nam prvo padne na pamet. Kakve onda veze to dvoje ima s modom, pitate se. U kazališnoj predstavi pod nazivom “Ljubav, gubitci i moda”, pet različitih žena predstavlja pet različitih životnih priča. To su priče prepune raznih ljubavi: prvih, trajnih, vječnih i prolaznih, ali i priče isprepletene gubitcima. Zajednički je nazivnik – moda. Drugim riječima, odjeća i odjevni komadi koji “život znače”, komadi koji služe kao svojevrsni memento na trenutke koji su te živote obilježili, svaki na svoji način. Prema pričama američkih književnica Delie i Nore Ephron, a pod redateljskom palicom Nine Kleflin, pet velikih imena hrvatske glazbene i kazališno-filmske estrade utjelovljuju sasvim “obične”, ženske priče. Uživali smo razgovarajući s njima nakon predstave u sklopu manifestacije Jesen u Kostreni.

Pitali smo Mirnu Medaković Stepinac, hrvatsku kazališnu, filmsku i televizijsku glumicu, na koji način se ova predstava razlikuje od svih ostalih na kojima je radila: – Prvi put ovu predstavu radim sa Zdenkom, Karmelom i Sanjom. One su pjevačice, a to je sasvim drugačiji scenski nastup od onoga koji traži kazalište. Ali opet su naviknute na scenski nastup pa im to nije strano. Karmela je voditeljica, također je naviknuta na scenski nastup, ali ne u tom smislu na skroz kazališni svijet. Meni je bilo gušt gledati ih kako se snalaze i kako traže svoje puteve kroz predstavu, probijanje kroz tekst… bilo mi je zanimljivo raditi s osobama koje imaju scenskog iskustva, a nisu glumice.

Ova predstava posebna je ne samo po svojoj tematici već i po načinu izvođenja. Kako nam objašnjava novinarka i televizijska voditeljica Karmela Vukov-Colić: – To je fenomen, zapravo! Predstava u kojoj glumice sjede sat i pol na stolcima, a publika se s nama smije i plače. Predstava sama po sebi dozvoljava glumicama određenu slobodu ekspresije kroz tzv. storytelling (eng. pričanje priča, naracija), na što Karmela tvrdi: – Ja se rasplačem nekoliko puta na pozornici, ne zato  što sam ja to proživjela, nego zato što mogu razumjeti te neke situacije i točno vidim u njima sebe ili članove svoje obitelji. Ali mislim da se to događa svima u publici, svatko se nađe u nekoj od ovih priča i zato je ta priča tako pametno napisana i složena, da nas ljudi mogu gledati sat i pol, a da se mi nismo niti podigle sa ovih stolica. – zaključuje Karmela.

Sve je postalo prodajno – kaže Zdenka Kovačiček

Društvo pretvoreno u konzumerizam

Na pitanje je li predstavljao izazov poistovjetiti se s likom koji tumači u predstavi, Karmela nastavlja u vrckavom tonu: – Svatko od nas ima nekoliko likova, osim Zdenke koja ima samo jedan lik. Ova što se bori s viškom kilograma, tu sam se mogla naći u nekim malim segmentićima. – nasmijala se voditeljica i novinarka Karmela Vukov-Colić.

Što se problema s kilogramima tiče (bilo manjka ili viška), gotovo svaka žena se tu barem malo pronašla. No, kad smo već kod kilograma i zamišljenih „standarda ljepote“, pitali smo Zdenku Kovačiček, jednu od najeminentnijih pjevačica hrvatskog jazza i rocka, koliko se taj pojam standarda ljepote promijenio tijekom njezina života: – Moram reći da se tijekom ovih 60 i više godina jako promijenio. Već kad sam bila na turnejama po Europi sa svojih 18 godina, taj pojam sve se više pojačavao, a tome je bilo tako zato što se čitav svijet, čitavo društvo se pretvorilo u konzumerizam, u prodajnost. Sve mora biti prodajno, što u ono vrijeme nije bilo pojmljivo, prvenstveno nama koji se bavimo umjetnošću, i kazališnom i glazbenom. Uvijek je glazba imala više značenja. Da, bila je i za zabavu važna, uz nju su se ljudi opuštali i zabavljali, ali je ujedno morala biti i umjetnost. Ja sam išla tim težim putem, da tako kažem (smijeh). Uvijek sam tražila kvalitetne tekstove, za one malobrojnije i profinjenijeg uha. Međutim, taj pojam pretvaranja osobe koja je na sceni u nekog tko se želi pokazivati, postajao je sve očitiji. Te mlade djevojke koje su se sve više skidale i pokazivale svoje atribute, mada nisam ja protiv toga (smijeh), ali opet – umjereno. Razlog tome svemu jest taj što postoji hiperprodukcija svega u današnjem svijetu, pjevačice i glumice koje nisu formalno educirane ili im nije dovoljno stalo da se nadograđuju, da uče… Da bi se za njih čulo, one danas moraju praviti nekakve skandalčiće da bi dospjele na naslovnice… i meni ih je zapravo žao. – zaključuje Zdenka.

Standardi ljepote zapravo i nisu “standardi” kojih se čvrsto držimo, već je ljepota u očima promatrača i u onom što on(a) doživljava lijepim. Na isti način, moda je ovdje da služi ženi da pokaže svoje „ja“, da izrazi sebe i pokaže svoju hrabrost onda kada je na to spremna. U istom tonu, Matija Prskalo nam otvoreno kaže: – Nisam neki veliki ni ljubitelj ni poštovatelj trendova. Ja uvijek volim obući ono što meni paše i što meni odgovara u određenom raspoloženju, danu ili prigodi. Čak ni za prigodu se ne odjenem uvijek možda najprikladnije za tu prigodu, (smijeh) nekad odem na plac vrlo svečano odjevena, a s druge strane odem ponekad u kazalište tako, u trapericama i nekom sportskom izdanju.

Dajana Rakić u razgovoru s Matijom Prskalo

Treba ići dalje

Zašto mi žene (najčešće) dajemo značenje odjevnim predmetima, tj. zašto je to kod žena više izraženo, objašnjava televizijska voditeljica i nekadašnja pjevačica sastava „Novi fosili“ Sanja Doležal: – Žene vole krpice! Većina žena voli modu, netko manje, netko više, naravno. Nisam pretjerano modni ekspert te u mojim godinama praktičnost dolazi prije trendova i ljepote. Međutim, nekako se moda više veže uz žene, premda su i muškarci danas sve više modno osviješteni. Ono o čemu govori ova predstava, jest da su emocije te koje nas vrate u neki trenutak, emocije sjećanja na te odjevne komade, a te trenutke proživimo ponovno zahvaljujući njima – bio to prvi poljubac ili maturalna zabava… – sjetno odgovara Sanja. Zanimalo nas je i kako ona obilježava te posebne trenutke u životu te kaže: – Kroz odjeću svakako ne, ali imam neke poznate prijateljice koje zaista pamte te neke trenutke i što je tko imao na sebi (smijeh). Ja te važne trenutke zaista čuvam u srcu i sjećanju, više me može vratiti u emociju povratak na to mjesto, bila to putovanja ili mjesta gdje sam proživjela neke lijepe trenutke.

Svatko od nas proživljava određene momente drugačije te svatko ima drugačije iskustvo, ali opet – svaka od tih priča pomalo je nalik na onu drugu. Pitali smo Zdenku postoji li kakav zajednički nazivnik svim ženama kada su u pitanju ljubav i gubitci te nošenje s istima: – Ova naša predstava nosi taj naslov, ali to je zato što tu imamo pet različitih tipova žena i pet različitih životnih priča. Ja sam sigurna da u našoj publici svaka osoba ima svoju životnu priču, ali se isto tako u svakoj od naših može prepoznati. Upravo to je ono što čini ovu predstavu tako uspješnom, činjenica da se ljudi u njoj pronađu. Mnogi se smiju, neki se i rasplaču, a u nekim se scenama i ja rasplačem… Sigurno je svatko doživio nešto lijepo i nešto ružno, ali sigurna sam da ima ljudi koji pate cijeli svoj život zbog tih nekih teških doživljaja i gubitaka, ali mislim da uvijek treba stati na noge, treba ići dalje, treba opet naći neku ljepotu u životu. Ima puno lijepih stvari u životu. Treba prebroditi sve to. Ali za to treba biti jak. – mudro zaključuje.

Na pitanje prati li žena modu ili moda ženu, Mirna kaže: – Nažalost, mislim da žena prati modu i to me žalosti jer mislim da općenito stavljamo na sebe stvari koje su neudobne i stvari koje nas ne čine… ženstvenijima! Ja volim tu razliku između muškaraca i žena i smatram da su žene prekrasne, ali mi je žao kada ne nosimo komade koje nas čine ženstvenijima. Zato smatram da su Talijani u tome “maheri” (smijeh). S njom se slaže i Zdenka, tvrdeći: – Žene su uvijek pratile modu, bez obzira je li moda bila u trendu, je li bila važna… uvijek je moda bila prisutna. Igrom slučaja, te haljine koje ja tu pokazujem i o kojima pričam, podsjećaju me na to vrijeme. Danas je opet drugačije vrijeme. Drago mi je kad me na nešto podsjeća ta predstava. Na prošlost. Mi se uvijek rado prisjećamo lijepih stvari. Ali uz lijepe, dolaze i tužne.

Bogat je čovjek koji je osjetio ljubav

Rad na predstavi svakako je predstavljao izazov, i fizički i psihički, s obzirom na to da je predstava “rođena” u srcu pandemije i lockdowna 2020., o čemu nam više govori Sanja: – Predstava i tekst su, iako se možda zbog mode čine površnima, zapravo vrlo duboki, vrlo životni i trebalo je to iščupati iz sebe. Ima dosta situacija u kojima smo se nas pet prepoznale i onda kada prepoznaš neku svoju situaciju, onda to zna biti i bolno. Radile smo na predstavi usred lockdowna, u pandemiji, doslovno vježbale po kućama… Opet sam se morala suočiti s nekim trenucima u svom životu i nekad je to iscjeliteljski. Tako da se veselim svaki put predstavi, svaki put se iscjeljujem. – iskreno zaključuje. Na isto pitanje, Matija dodaje: – Neke od nas su se tamo upoznale i sprijateljile, neke cure su se već prije poznavale i družile… rodilo se iz tog lijepog druženja i jedno divno prijateljstvo tako da nam je zapravo vrlo drago igrati ovu predstavu jer se kroz nju događalo i puno drugih privatnih stvari koje su se tu umiješale… tako da doista ima nekih elemenata koji su nas dodirnuli i osobno.

Na pitanje čemu nas ljubav i gubitci uče, Matija zaključuje: – To je vrlo kompleksno pitanje. Vrlo je i individualno, svatko od nas to doživljava na drugačiji način. Mi smo različiti ljudi s različitim senzibilitetima, ali vjerujem da nas na koncu sva bol gubitka i sva ljepota koju može donijeti zapravo oplemene, bez obzira na ishod, je li ta ljubav završila sa sretnim završetkom ili gubitkom. Onaj tko ima sreću osjetiti ljubav, taj je bogat čovjek. Bez obzira je li ona vječna ili se samo dogodila ili je prošla ili ona koja je trajna… osjetiti ljubav znači osjetiti i dotaknuti nečiju dušu.

Tih pet žena oslobađaju svoje likove sjedeći ondje sat i pol u crnini, u boji koja karakteristično označava tugu i gubitak, žaljenje i korotu. Gubitci, ljubav, osjećaji i sjećanja – sve su to komadići u mozaiku života koji ga čine jedinstvenim. Svaka je priča priča za sebe; nijedna nije identična drugoj, a opet su sve slične. Upravo ih te nijanse čine prepoznatljivima, ali se u njima i sami prepoznajemo. Teško je ostati miran na izjavu lika u predstavi da je silovana kada je nosila minicu na čizme. Teško je ne osjetiti udarac na izjavu drugog lika da je nečije dijete od 18 mjeseci nenadano umrlo dok se ona prisjeća odjeće koju je nosilo. Iznimno je teško ne osjetiti ništa jer se ljudsko bivanje svodi na bol i trijumf nad istom.

Ovo je priča o potrebi za pripadanjem i nevidljivom prijateljstvu među ženama koje nas veže, bez obzira na kilograme, veličine, boju kože ili broj bivših muževa. Ovo je priča o pronalaženju sebe same, o gubljenju sebe, o njegovanju onih dijelova sebe koji su ranjeni te o nadilaženju boli koja kao korenat nosi i usmjerava naše živote dokle god joj dopuštamo. Ovo je priča o Ženi s velikim početnim slovom i njenoj boli, koju ona transformira u nešto iskreno, snažno, prekrasno i zaista vrijedno sjećanja. A čini li odjeća čini čovjeka (odnosno ženu), prepuštam vama na odluku.