Od uvale Žurkovo do Stare vode – put dug 45 godina
Molim Vas, cijenjena čitateljice ili čitatelju ovih redaka, Vašu vlastitu procjenu – koliko je okvirno vremena potrebno kako bi se od plaža sa zapadne strane uvale Žurkovo dospjelo do lučice Stara voda?
Ovo je priča upravo o tom putu i dugih 45 godina koliko je meni osobno bilo potrebno za proći tu udaljenost. Mislite da pretjerujem?
Ukrcajte se, priča upravo počinje.
Lenčevo igralište
Zapadna strana uvale Žurkovo nikad nije bila pretjerano popularna među redovnim posjetiteljima kostrenskih plaža. Činjenica je da tu i nema nekih plaža, te da je Lenčevo igralište, koje je smješteno u neposrednoj blizini, uvijek bilo zatvoreno za običan puk. Naravno da te činjenice djeci nikad nije bilo moguće objasniti.
Onih je dana Lenčevo igralište bilo nadzirano i od strane čuvara, ali niti jedan čuvar nas nije mogao odbiti. U doba nesputano elektronikom, primarni zadatak svakog od nas klinaca bio je postići što više golova ili koševa, kako je već kome bilo drago. Nisu nas u tome mogle omesti ni zima, ni bura ni kiše. Gotovo svakodnevno vrijeme smo provodili na tim terenima. Logično je, da smo u ljetnim mjesecima, na istom tom području razvlačili i ručnike za more i igrali lovice među barkama na vezu.
Skokovi s Vele rive i Grote
Prve akrobacije izvodile su se na Veloj rivi ispred Jedriličarskog kluba „Galeb“, ali za to je već trebala koja godina više. Uvježbavali su se na Veloj rivi svakojaki skokovi. Prevladavale su uvijek popularne „bombe“ i skokovi „na mačku“. Nemušto smo se bacakali i na glavu, ali sve je to bio tek uvod i stjecanje prakse za ono što nas tek čeka.
Skokovi s Vele rive – danas skaču neki novi klinci
A za to što nas je čekalo, opet je trebalo proteći nekoliko godina. Trebalo je dobro izučiti zanat jer sljedeća stepenica nije bila zafrkancija. Slijedio je pravi ispit i novi pomak nekoliko plaža dalje. Fokus je u tom razdoblju bio na „Groti“ – stijeni/bunkeru na pola puta između Galeba i restorana Anić. Tu su se morale pokazati sve one ranije godine iskustva. Iako su skokovi na glavu bili već sasvim normalna pojava, izazov Grote bio je u dubini, odnosno nedostatku iste. Samo su najhrabriji znali skočiti „lastu“ u metar plitko more, a bolji društveni status osiguravao se višom odskočnom pozicijom.
Oguljene ruke i noge bile su svakodnevna pojava, ali kako ćeš društvu pričati lovačke priče o hrabrosti i skoku s iznimne visine ako ti nogu, bok, rebro ili ruku ne krase barem dva ili tri ožiljka.
Osiguravali su se tu i prvi pogledi ženske populacije pa je i ožiljak bio sasvim prihvatljiv uzevši u obzir potencijalnu nagradu.
Sljedeća stepenica nakon, pogađate, nekoliko godina bila je Kostrenka. Zlatno doba Kostrenke nekako se čudno poklopilo sa zlatnim dobom mojih vršnjaka. Svakodnevno se na terase Kostrenke bježalo u ono najtoplije doba dana jer su stabla pružala hladovinu, sokovi okrepu a briškula i trešeta izazov.
Zelena vrata tj. Smokvinovo – lov na gospođe s frizurom
Ovo je doba u kojem smo svoje ručnike rastezali po kultnim zidovima uz stepenice „Zelenih vrata“ odnosno starog Smokvinova. Najbolje pozicije bile su, sasvim zasluženo, rezervirane za one koji su taj svoj status ostvarili ranijih godina na Groti.
S tih se pozicija imalo najbolji pogled na sve oko sebe, a poseban su čar imale gospođe koje su se na more došle tek malo ohladiti bez namjere da baš taj dan smoče kosu. Trajne frizure bile su bonus. Svaki ulazak u more takvih „čupavih izazova“ imao je potpuno jednak efekt kao da u bazen pun gladnih morskih pasa ubacite ranjenu ribu. Gotovo trenutno riva se ispod Zelenih vrata ispunila majstorima skakačima čijim vratolomijama nije bilo premca. „Prelomi“, salta, „daske“ i ostala čudesa izvodila su se samo s jednom namjerom. Gospođina glava nije smjela ostati suha. Moje isprike svim onim uništenim loknicama, pramenovima i frčkama, ali izazov je jednostavno bio jači.
Grota – nije bilo lako, ali vježbalo se skakanje u plitko more
Svojim statusom pod Zelenim vratima te svojom spretnošću u busanju i strišanju u Kostrenki osvajale su se sad već neskrivene simpatije suprotnog spola.
I tu nas vrijeme opet tjera dalje.
Što se dogodi na Svežnju, ostaje na Svežnju
Sljedeća stanica bio je Svežanj. Prva uvala dovoljno velika da primi čitav onaj enormni mladenački ego. Razumljivo je da smo svi u tim godinama bili najpametniji na svijetu i imali odgovore na baš sva pitanja.
Za razliku od prethodnih postaja Svežanj nije više bio samo dnevna zabava. Noćni izlasci uz gitare i poneku bocu nisu bile rijetkost. Omiljen i među noćnim kupačima, Svežanj je bio mjesto na kojem su simpatije prerastale u prve ljubavi, a što se dogodi u ljetnim mjesecima na Svežnju i u njegovoj okolici, ostaje na Svežnju i u njegovoj okolici.
Put do plaže od 45 godina
Danas, nakon mnogo godina od onih početaka u uvali Žurkovo, svoje mjesto na plaži uz more uglavnom pronalazim negdje ispod Barba Tome ili kod Stare vode.
Na čitavom onom potezu do tih pozicija jednostavno nema mjesta za bračni par u najboljim godinama.
Na zapadnoj strani uvale Žurkovo nema poštene plaže, kod Vele rive neka mularija vrišti i skače u more. S Grote neki luđaci skaču u metar plićine, samo čekam da se netko ozbiljno ozlijedi.
Plaže ispod Anića i Kostrenke stalno su zauzete. Supruga mi ne dozvoljava odlazak na Smokvinovo jer tamo neki divljaci skaču s rive i kao da jedva čekaju da ona krene u more, a baš nije namjeravala smočiti kosu. Na Svežnju ne možeš ispružiti ručnik jer je sve krcato onih koji su svu pamet pokupili i sve znaju. Potez od Svežnja do Barba Tome rezerviran je za divokoze i pseće ljubimce. I što preostaje ozbiljnom muškarcu čija je prva kazaljka netom prebacila peticu, dakle osobi u najboljim godinama, nego svoj ručnik rastegnuti negdje ispod Barba Tome ili kod Stare vode, pitam ja Vas?
Gledano unatrag, na svoj sam put utrošio četrdeset i pet godina ili više. A Vi? Koliko je Vama trebalo od uvale Žurkovo do Stare vode?
