Orfeo Tićac – voljeni suprug, otac i nonić te jedan od najzaslužnijih sportskih djelatnika našega kraja

Sin Ivana i Ladislave, rođene Krtica, Orfeo Tićac završio je osnovnu školu u Svetoj Luciji, malu maturu položio je u Realnoj gimnaziji na Sušaku, a veliku u Nautičkoj školi u Bakru. Upisao je Pomorsko-trgovačku akademiju u Bakru, ali je Drugi svjetski rat  privremeno zaustavio obrazovanje pa je završio Višu vojnu pomorsku akademiju u Drivuljama te kasnije položio ispit za kapetana duge plovidbe. Tako je započeo životni put čuvara kostrenske baštine i jednog od najzaslužnijih sportskih djelatnika našeg zavičaja, koji je otišao u miru 2. listopada 2006. godine.

Uvijek uz more i sport

Sudionik je NOB-a te je djelovao u Jugoslavenskoj ratnoj mornarici, a od 1941. nositelj je Partizanske spomenice. Bio je vojno-pomorski izaslanik pri poslanstvima u Washingtonu i Londonu, a nakon demobilizacije komercijalni je direktor Jadroagenta.

More i sport isprepliću se životom Orfea Tićca; u mladosti je postao član Sportskog kluba Jadran  te se bavio plivanjem i nogometom, a sa 17 godina postao je tajnik kluba. Kasnije postaje član Sokolarskog društva Kostrena te Yachting Cluba Galeb iz Sušaka. Iako je rat prekinuo sportske aktivnosti, Orfeo se u zrelim godinama vraća nogometu i postaje član Izvršnog odbora Nogometnog kluba Rijeka, a zbog ljubavi prema jedrenju, odbija mjesto predsjednika NK Orijent. Naime, na poziv jedriličara uključio se u JK Galeb, gdje će aktivno provesti 20 godina i u dva mandata bit će predsjednik kluba.

Tićac je bio dopredsjednik Jedriličarskog saveza Hrvatske, a u Jedriličarskom savezu Jugoslavije bio je predsjednik Natjecateljsko-tehničke komisije, savezni kapetan i jedriličarski sudac te član predsjedništva zadužen za međunarodne veze. U dva je mandata bio član Izvršnog odbora IYRU-a, Međunarodne jedriličarske federacije, a od 1968. do 1988. bio je predstavnik JSJ-a u Olimpijskom komitetu Jugoslavije. Vodio je jedriličarsku reprezentaciju na Olimpijskim igrama 1968., 1972. i 1976. kao i našu reprezentaciju na Svjetskom prvenstvu  1978. te na Mediteranskim igrama 1979. u Splitu. Naš je Kostrenjanin bio među nekoliko najutjecajnijih sportskih dužnosnika iz regije u tadašnjoj državi te jedan od najzaslužnijih pojedinaca zaslužnih za razvoj jedriličarskog sporta u Hrvatskoj i Jugoslaviji.

Za svoje uspješno djelovanje dobitnik je Priznanja Jedriličarskog saveza Sjevernog Jadrana, Trofeja Saveza za fizičku kulturu Hrvatske, Srebrne povelje IYRU te Nagrade za životno djelo Općine Kostrena za doprinos pomorstvu i sportu.

Dodjela Nagrade za životno djelo 2001. godine – na fotografiji slijeva: Ljubomir Paškvan, Orfeo Tićac i načelnik Miro Uljan

Pisana riječ čuva od zaborava

Ljubav prema rodnome kraju jasno se ogleda i u pisanju, kojim je Orfeo oplemenio bogatu karijeru. Pisao je o pomorskim bitkama i partizanskom ratovanju, svoje je priloge objavljivao u časopisima Pomorstvo, Naše more, Mornarički glasnik, Vojno delo  i dr., a feljtone je objavljivao u Novom listu, Slobodnoj Dalmaciji, Politici, Sušačkoj reviji i dr. Napisao je monografiju JK Galeb, suautor je monografije o 60 godina sporta u Kostreni, a svojim je prilozima surađivao u kostrenskoj monografiji, zbornicima Krka, Senja, Hvara,Novog Vinodolskog i dr.

Tri knjige Orfea Tićca o Kostreni: “Kostrenske šale i dogodovštine s mora i kraja”, “Žurkovanska sjećanja” i “Da se ne pozabi”

U Žurkovi, kako kažu stari Žurkovani, i dalje stoji rodna kuća obitelji Tićac, ona ista u kojoj je davne 1904. rođen Erazmo Tićac, Orfeov ujak i projektant prvoga trgovačkog broda na nuklearni pogon, a na nju se nadovezuju prozori kuće u kojoj danas živi obitelj Orfea Tićca. Cijela kuća odiše vedrinom tete Nilde, uvijek nasmijane, simpatične i drage supruge pok. Orfea, koja i dalje marljivo organizira pisano blago koje joj je suprug povjerio. Naime, kako kaže teta Nilda, ormari su puni rukopisa u kojima žive i smiju se stari, ali ne i zaboravljeni Kostrenjani, njihove šale, dosjetke, uzrečice i anegdote. Kako bi ih oduzeli zaboravu, gđa Nilda pripremila suprugov rukopis pa će i nove šale ugledati svjetlo dana.

Pazi se crvenokosih!

– Bežala san od njega kot od vraga! – smije se teta Nilda i priznaje kako mu se namjerno nije javila kad su istovremeno boravili u Londonu te kako nije došla na prvi randevu. To je bilo krajem 1963. godine, a ona je jednostavno pozabila. Iako su mu savjetovali da se pazi crvenokosih, sudbina se nije dala prevariti, a Orfeo nije odustao i sljedeća je kava bila ugodna i nakon nje slijedio je divan bračni život. – 33 godine braka, mi smo bili jako vezani, jako smo se dobro slagali, sporazumijevali smo se i bez riječi, a kad smo dobili unuke, Orfeo ih je obožavao, živio je za te dečke. – s osmijehom pripovijeda gđa Nilda i pokazuje obiteljske fotografije.

Nonić i unuci – Orfeo je obožavao svoje unuke Tea i Frana

Na proslavi 80. rođendana Orfeo Tićac okružen je familijom, dragim prijateljima i susjedima. – Nismo planirali veliku proslavu, ali ljudi su dolazili, čestitali, svi smo uživali, a akademski slikar Ivan Penzeš Nadalov tada je dogovorio slikanje portreta. – ispričala je gđa Nilda pokazujući portret u svojem salonu prepunom dragih uspomena. Svaka slika, svaki porculanski tanjur i suvenir imaju priču istkanu lijepim i dugogodišnjim bračnim životom.

Orfeo Tićac pozorno je bilježio šale i dogodovštine te za svaku zapisao od koga ju je čuo i tko mu je ispričao. Time je vrijednost zapisa još i veća, a mnogi će Kostrenjani prepoznati svoje pretke i šale koje su se godinama prenosile s koljena na koljeno. Kako se ne bi zagubile u sjećanjima naših starih, zahvalni smo našem znamenitom Kostrenjaninu Orfeu Tićcu, koji ih je prikupio i zapisao te njegovoj supruzi, našoj dragoj teti Nildi, koja ih je pretipkala i pripremila. U radosnom iščekivanju nove knjige, čitateljima Naše Kostrene poklanjamo još tri neobjavljene šale i dogodovštine.

Gradnja žurkovanskog lukobrana

Već od svoje rane mladosti slušao sam pričanja o potrebi gradnje lukobrana ispred žurkovanske uvale. To je pitanje naročito bilo aktualno u vremenu poslije Drugog svjetskog rata, ali i u sadašnje vrijeme, posebno nakon što je Kostrena dobila svoju Općinu. Dogovaralo se, planiralo, sastančilo, pravili i odbacivalo planove ali neminovno uz to održavalo domjenke. Dolazile su razne komisije stručnjaka i nestručnjaka, mijenjale se lokacije lukobrana, ali od svega ništa. Propale su i mogućnosti dovoza materijala s gradilišta termoelektrane u Urinju i brodogradilišta u Martinšćici. Tko god je dolazio u vezi lukobrana u Žurkovo redoviti bi se skupili na rivi i pričajući uzdignutom rukom pokazivali gdje bi trebao biti lukobran.

Jednom prilikom poznati Žurkovan Slavko Paškvan posmatrajući jednu od tih komisija ironično je zaključio: „Da je svaki onaj tko je dolazio u Žurkovo po pitanju lukobrana umjesto pokazujući rukom gdje će se nalaziti, bacio u more jedan kamen, lukobran je već mogao biti nasipan!”

Druga crtica Sofije – Kopajtić, Dragustin

Dojde teta Mikelina k none i najde ju kako pegla.

– Ča to delate, ča tu robu gorite?

– Ja moran, – govori nona, – ča Vi robu ne peglate?

– Ma ke, ja to lipo složin, stavin pod ritinu, pa je mene teplo i mehko, a roba je zravnana.

Ča god za maške

Poznatom mesaru od vrimena do vrimena dohajala bi va bekariju kupit jedna siromašna suseda ka je imela i fanj dečine, a muž negdere va Merike ni se ni javljal ni soldi slal. Nekad bi kupila pol kvarta, a kad je bila fešta i kvarat mesa, ma najviše je pitala mesara ako je ča ustalo za mašku.

Znal je on kako neboga teško živeje, po selu dela i pomore sakomu kako bi zaslužila ki dinar da dice kupi ča za pojist, pa bi joj vavek našal čagod, kako bi i sam rekal, za mašku.

Jednoga dana došla je ženska opet i kako vavek pitala čagod i za mašku. Toga dana mesar je bil jako nabrušen. Pred ten pul njega su bili oni od poreza, pa je moral neč i platit, pa se onako jadan otresal na nebogu žensku: „Znaš ča, moja draga, tu tvoju mašku biš mogla malo naučit da i miši lovi!”

Orfeo Tićac – portret akademskog slikara Ivana Penzeša Nadalova