POMORCI: Nenad Fabijanić Fabe, ETO na strancu

Rodom nisam iz Kostrene, ni blizu. Moji roditelji su iz Paga, pokojni tata Ante je davnih leta došao u Rijeku raditi u firmu „Jedinstvo“ tako da sam ja rođen tu. Prvo smo živjeli u Zagrebačkoj ulici na placi, a posle u neboderu na Škurinjama. Lijepo je bilo živjeti i odrastati u Rijeci, na Korzu s „mangupima“ iz Starog grada ispred starog „Kraša“ ili bara „Takala“. Ništa nama u glavi onda nije bilo nego zafrkancija, sitne podvale, gledanje cura i nogomet ispred škole Nikola Tesla.

Strašna nogometna ekipa

Upravo taj nogomet me je, shvatio sam kasnije, usmjerio prema Kostreni. Kome zahvaliti na tome? Igrom slučaja nas nekoliko iz grada pozvao je legendarni član uprave Pomorca, pokojni Anđelko Perović, igrati za pionire, a o ostanku u Pomorcu mogu zahvaliti našem treneru i bivšem golmanu Ferucciu Karbiću, koji nam je bio kao drugi otac, pedagog, zaljubljenik u nogomet i dandanas prijatelj u pravom smislu te riječi. Svaki naš susret ispunjen je emocijama, smijehom i pričama o tim danima, o suigračima, o jednoj generaciji koja se rijetko rađa.

Nepobjedivi pioniri-juniori Pomorca

Strašna smo ekipa bili; strah i trepet pionirima i juniorima u ligama u kojima smo tada igrali. Od Kostrenjana tu su bili pokojni golman Mladen Bezjak Kunjica, Radovan Malnar Cola, Emil Smeraldo Eca, Branimir Gajić Gajo, Predrag Tićak, Vlatko Sajko, Ivica Crnković Crni, Hilmi Fazli, a iz grada: golman Sobol, Marijan Karlovčan Karlo, Milan Maksimović Krezo, Kalac, Ostoja Dakić, Aris Benussi, pokojni Mario Čop s Hreljina… Evo jedan zgodan detalj iz tog vremena. Trebali smo igrati finale županijskog kupa za juniore na Kantridi kao predigru utakmice Rijeka – Dinamo, kada je, nažalost, pala kiša, a mi smo kombijima prebačeni na Inino igralište. Teškom mukom Rijeka nas je pobijedila s 2:1, a ta ista Rijeka je kasnije osvojila juniorski kup Jugoslavije u Beogradu lako pobijedivši u finalu, čini mi se, Vojvodinu s 3:0.

Kostrenska adresa

I tako je Kostrena kroz nogomet postala moja svakodnevica. Nakon toga je slijedilo vjenčanje našeg Marija Sintića Bugara za Dijanu nakon čega on postaje kostrenski zet, a naša dotad gradska druženja sele se u Kostrenu. Sve više toga me vuklo ka Kostreni pa sam tako s prijateljem Lenkom Perošem uzeo u najam kafić u Narodnoj čitaonici u Kostreni Sv. Luciji. Provodeći sve više vremena tu sasvim očekivano bilo je da se baš tu skrasim i riječku adresu zamijenim kostrenskom. Tako sam s prijateljem Dariom Pavičićem, inače isto kostrenskim zetom, mužem naše Linde, došao na ideju da skupa sagradimo dvojnu kuću. Tada sam i službeno postao Kostrenjan s adresom u Rožićima. Smatram se sretnim jer s jednakom ljubavi gledam na grad u kojem sam odrastao kao i na mjesto u kojem danas živim. Vrlo ponosno mogu reći da sam Riječanin, Kostrenjan, ali prije svega Pažan.

Početak plovidbe

Dolasci i odlasci mojih prijatelja kostrenskih pomoraca sigurno su utjecali i na moj odabir; s vjenčanim kumom Stanislavom Smoljanom u ono sam vrijeme s nebodera na  Rastočinama, gledao brodove na sidru u Riječkoj luci pa smo maštali o tome da bi bilo dobro malo svijeta vidjeti i nešto više zaraditi. A i tko sam ja da kvarim tradiciju mladića u Kostreni i kostrenske užance prekidam? Završio sam srednju školu za električara i uz pomoć jednog od najboljih nogometaša u Kostreni, Ivice Iće Bašića došao na vrata kadrovika u Jugoliniji i odmah se ukrcao za asistenta elektrike na m/b „Jesenice“. Bilo je to davne 1986. godine. Brzo sam se prilagodio, sprijateljio s ekipom na brodu i iznenađujuće lako ostavio sve iza sebe.

Pjesma od navigacije

I danas me s veseljem dočekaju naši pomorci na brodu jer znaju da sa sobom donosim zafrkanciju i gradski duh. Znaju da će brod ploviti u nekoj vedrijoj noti, da ćemo se baviti sportom, danas uglavnom košarkom, pa obavezno nogometom kada se nađe prostora u kuveri ili na obali; da ćemo igrati ping-pong i razne igre, da će biti podvala i smijeha, da će se loviti riba i peći na žaru; da će vrijeme brže proći.

Posle „Jesenica“ dobio sam avancament i postao električar na m/b „Nehaj“, pa onda na „Rijeku express“ i na kraju m/b „Lika I“. Sve je to išlo tik-tak! Na „Lici I“ dobra vibra, komandant je bio naš Milodar Vukoša, kadeti Kostrenjani Boren Lupi, Igor Sablić i Arsen Petrović – pjesma od navigacije. Za barbu Milodara suvišno je trošiti riječi: top klasa! Već san tada prošao pola svijeta, od Indije do Kine i Japana, a na zapadu do sjeverne Amerike.

Brzi tečaj engleskog jezika

Iako je bilo dobro i zabavno s našim ljudima ploviti svijetom, za moj temperament mi je falilo malo „šuške“. Ne možeš držati govore i pametovati bez „pinke“ u džepu. Plati, pa pametuj.

1989. godine odlučio sam ići na stranca, preko nekog poznatog došao sam agencije Enterprise koju je vodio Demarchi u Genovi. Kako nisam pojma imao o engleskom jeziku, razgovor s agencijom na telefon obavio je moj prijatelj Goran Kutnjak i naravno da su me pozvali na razgovor u Genovu. Tko zna kakvo su mišljenje imali o meni: na telefonu briljantan, a uživo govorim samo yes, no problem, thank you i vrtim rukama nekakve mote. Ipak sam ih nekako uspio šarmirati i za pet dana bio sam ukrcan na brod „Hoegh Musceteer“. Na brodu opet cirkus, zove me kapo Norvežanin: „Electricion, where are you?“, a ja mu ne znam reći gdje sam bio pa kažem: „Yes, how are you, thank you…“ i gas dalje! Mora da im je bio veliki upitnik nad glavom. Na brzinu sam učio engleski na filipinski način jer su sva posada osim barbe i kapa bili Filipinci i sve je poslije bilo lakše. Sve slobodno vrijeme igrali smo košarku i kroz sport i konverzaciju brzo se dođe do riječi koje su nedostajale u komunikaciji. Smiješni Filipinci stalno su me zvali Ninad basketball, Ninad jump, left…

LNG studija

Desetak sam se godina vrtio teretnim brodovima i to na „Hoegh Musceteer“, „Hoegh Mistral“, „Hoegh Clipper“, „Hoegh Dyke“, „Hoegh Duke“, „Hoegh Dene“ i na kraju „Hoegh Drake“. Onda sam 1999. godine prvi put ukrcan na LNG brod „Hoegh Gandria“, u to doba poznat po najskupljoj gradnji na svijetu. Na LNG brodovima odgovornost je još veća, ipak je to opasan teret, sve mora biti na jednom višem nivou. Brodovi su za okolinu neškodljivi, na primjer u Litvi se vez s brodom, koji je stalno vezan za rivu i s kojeg se plin distribuira korisnicima na kopnu, nalazi u parku prirode, ljudi oko broda love ribe, nitko se ne žali. Kod nas za sličan projekt u Omišlju – revolucija. Posebnost LNG brodova je da kao pogonsko gorivo koriste plin koji prevoze, tako da ni u tome slučaju nema štete za okoliš. Meni osobno uvijek je bliža opcija da se izgradi riva i da se na nju veže brod-skladište nego da se gradi kopneni plinski terminal s bombolama do neba.

Kapetan na Fiumanki

Na kompaniji danas je sve više hrvatskih pomoraca pa tako i iz Kostrene zapovjednici  Domagoj Mišković, naš jedriličar Duško Nikolić, Leo Gjačić, pa ofičijali Domagoj Margan, Saša Car, Edi Kovačić, Damir Marion i Ivan Perović, koji je išao mojim stopama. Ima ih još nekoliko koji su počeli kuću graditi tu u Kostreni, a njih ćemo spomenuti kad dobiju kostrensku vizu.

Muke s avionima

Nisam baš presretan kada se moram voziti avionom, ali onda mi se dogodila još gora stvar: kompanija je ustrojila hitnu službu, kojoj sam i ja pripadao, koja je bila uvijek na stand by na način da bi se pojavom bilo kakvog kvara ili potrebe instalacije novog sustava na bilo kojem brodu kompanije, hitno dobila avionska karta tako da bismo mi u 24 sata došli na bilo koje odredište u svijetu. To je trajalo  od 2003. do 2010. godine, a brodova je tada bilo četrdesetak. Ništa nisam mogao planirati, a avioni su mi činili dodatni stres. Godišnje sam radio po tristo pedeset tisuća milja avionom. Katastrofa! Molio sam ih da me maknu iz „ekspertne“ družine što su konačno i učinili. Tako da sam od tada do danas na LNG brodovima i to na brodovima „Matthew“ i „Arctic Princess“.

ETO usavršavanje

Zadnje smo plovili na ruti od Norveške, preko Litve do Mediterana. Prevozimo 147 000 kubika plina.  Naš glavni ukrcajni porat je Hammerfest u Norveškoj koji je najsjeverniji LNG na terminal  na svijetu gdje se spojimo na plinski terminal pa nakrcamo brod tekućim plinom ohlađenim na minus 162 stupnja celzijusa. Brodovi su  potpuno automatizirani pa sam se i ja morao dodatno usavršiti tako da sam pri Pomorskom fakultetu u Rijeci završio za elektrotehničkog oficira, skraćeno ETO.

Nepromišljenost nekad, zahvalnost danas

Previše sam godina na moru da sam mogao izbjeći pogibeljne situacije; više puta bili smo na mostu s pojasevima za spašavanje, onda moliš Boga, neki naglas, neki u sebi, pa svi postajemo vjernici. More ima strašne moći. More treba respektirati. Jednom davno na Jugoliniji mladi smo bili i nismo znali što je more pa smo se htjeli pohvaliti i našaliti s morem, naime, bili su valovi desetak metara visoki našem brodu u krmu. Nas par mlađih od posade išlo je na krmu da se fotografira jer valovi tada nisu dosezali do kuverte dok nas odjednom jedan val nije poklopio i razbacao po palubi. Svi smo bili natučeni, a prava je sreća da nekoga nije povuklo u more i da se nije dogodilo veće zlo.

Nije čudo da su u povijesti mali brodovi nestajali u raljama mora, pa mi danas imamo svu moguću pomoć, satelite, uživo asistenciju s obale i radare, pa ipak uđemo u problem s brodom od 300 metara, pa kako je moralo biti pomorcima prije 150 godina na drvenim brodovima s pogonom na jedra i sekstantom u ruci, a veličina jedrenjaka malo veća od našeg čamca za spašavanje?! To su bili pomorci! Danas na brodu živimo u hotelu, imamo sav mogući komoditet, svako je u svojoj kabini s grijanjem i hlađenjem, s televizijom, frižiderom i sanitarijama. Kuhinja je vrhunska, hrana za poželjeti, piva u ograničenim količinama dok sokova i čajeva ima svake vrste. Uz taj luksuz i kratkoću ugovora od oko 2 mjeseca, odnosno uz 6 mjeseci godišnjeg odmora, dobro te plate za rad na brodu i odmor kod kuće. Jednom sam rekao da će me mitraljezom morati tjerati s broda u penziju. Nije zgorega napomenuti da je kompanija norveška pa su takvi i standardi; pa zato živio moj Zoroviću koji me ukrcavaš na brod i živio „Hoegh“! Na kompaniji „Hoegh“ već sam trideset godina i dva mjeseca, za 25 godina vjernosti  dobio sam lijepi sat što me razveselilo jer menadžment vodi brigu o svojim ljudima.

Obitelj i treće poluvrijeme

Ugodan život i financijska stabilnost preduvjet su za stabilnu obiteljsku situaciju, pa je tako i kod nas doma. Živimo skladno, ako moja draga žena Ivana ne poludi kad me ekipa povuče u ponor sreće, veselja i zabave, kada s prijateljima slavim život, kad naši treninzi ili utakmice u Žuknici dobiju treće poluvrijeme koje traje kao nekoliko utakmica zaredom. A upravo me Ivanino strpljenje i ljubav kupilo. Upoznao sam je kod Bujana, bila je nekakva fešta od njezine firme pa sam se s prijateljem Dariom tamo našao. Nije me mogla izbjeći i nije se nešto ozbiljno dogodilo jer sam ja nakon par dana morao na brod. Stalno sam dobivao pisma i veselio se povratku doma gdje me moja draga čekala. Tako je to počelo prije nešto manje od 30 godina. Imamo krasnog sina Ivana, već je velik i ozbiljan, ide na Pomorski fakultet u tatinoj struci pa bi bilo idealno da me jednoga dana zamijeni na brodu jer u današnje vrijeme, čini mi se, brod je dobra, ako ne i najbolja opcija za mlade.

Obitelj na okupu

O da, društvo volim, a imam ga, fala Bogu, na sve strane, gradski „mangupi“ još su aktivni pa kad se nađemo, smijeha i zabave ne nedostaje, a Kostrena je posebna priča. Jutarnje kave s Bugarom, Ivetom, Ferrotom, s mojim veterančićima Pomorca znaju potrajati cijeli dan, više puta na tjedan. Moja žena Ivana mi ne vjeruje kada dođem navečer doma da sam bio na kavi. Ljetni dnevni izleti su uglavnom vezani za Beli, tamo imamo sve što nam treba, od veza do VIP tretmana kod familija Sintić, Hržić i Malatestinić.

Pomorac u srcu

Počeo sam s Pomorcem pa njime i završavam, naša ljubav traje više od 40 godina i ne prestaje. Nema veće sreće za mene nego kad odjenem crvenu majicu i povučem ekipu na zeleni travnjak pa tada prestaju sve brige i problemi. Tu sam ljubav prenio i na sina i naravno da bi bilo lijepo jednog dana gledati unuka na tom istom terenu u najdražem crvenom dresu. To su moja maštanja kada vidim svu tu djecu koja danas trenira i igra u Pomorcu. Gledajući njih, znam da smo svi skupa na dobrom putu. Samo sportom mladi se mogu zdravo razvijati, poštovati jedni druge i starije. Radi toga danas na Rujevici ili Žuknici znam reći da svoje volimo, a tuđe poštujmo.

Žao mi je da u ovu priču neće stati svi dobri ljudi i prijatelji koje imam, pa neka se ne naljute, svi su oni u mom srcu.

Ovo je bil samo manji del Fabeta, jer on je pun duha, energije, želje za životom. Kade je Fabe, pozitivne atmosfere ne fali, omiljen je va društvu i niš mu ni teško. Zna zagrintat, ali ko Pažanu ki je navijač Rijeke vavek mu se da za pravo. Živio, Nenade Fabijaniću!