Promišljanje o pomaganju
Nedavno kaže meni moj osmogodišnjak: „Mama, treba pomagati ljudima, zar ne?“ Odgovorim mu potvrdno. Nastavlja on: ”Treba pomagati i onima koji nisu baš dobri, jelda?”
Kažem mu da bi bilo u redu pomoći svakome tko je u nevolji ili u potrebi, bez obzira kakva je ta osoba prema nama. Možda nije neki najbolji savjet u očima drugih, ali meni daje mir.
Sjetim se Novog zavjeta i Evanđelja po Mateju (25,45) gdje piše: „Što učiniste jednom od ove moje najmanje braće, meni učiniste.”
Zato sam i rekla sinu da pomogne svakome tko od njega zatraži pomoć ako to bude mogao u tom trenutku. Trudim se oprostiti svima za nanijete mi boli. Onaj tko nanosi bol, ranjen je, nesretan, povrijeđen i ima neke svoje borbe. Nije lijepo kad nekom takvom dođeš na volej, zaboli to, ali trudim se ne zamjerati i tako odgajam svoje dijete.
Luka 6,45 kaže: ”Čovjekova usta izgovaraju ono čime je ispunjeno njegovo srce.”
Ovo me podsjetilo na one koji viču misleći valjda da ćemo ih tako bolje čuti i razumjeti. Zašto agresivno brane svoj stav ako u njega vjeruju ili možda ne vjeruju? Zašto itko ima potrebu rugati se drugome? Možda će netko reći da je lako narugati se drugom biću, ali ja mislim da ismijavanje drugih počinje kad prestane radost u duši tog podrugljivog čovjeka.
Postoje oni iz čijih usta izlaze samo blagoslovi za druge ljude. Rekla bih da su to ljudi koji ne zavide, nego se raduju tuđoj sreći.
Mislim da treba pomoći svakome, bez obzira što izgovaraju njegova usta. Pomažimo bez očekivanja, to ispunjava naša srca iz kojih će zbog tog osjećaja ispunjenosti iz naših usta izlaziti samo smijeh i lijepa riječ za svakoga.