Promocijom knjige Vjekoslava Bakašuna počela je 23. Jesen u Kostreni

“Kostrena moje mladosti”, kako službeno nosi naziv, knjiga je sjećanja. Sam autor dr.sc. Vjekoslav Bakašun naglašava da se, kako vrijeme prolazi, stariji ljudi sve češće prisjećaju svoje mladosti. U tim svojim sjećanjima gubi se kronologija događaja, pa i sama poglavlja knjige ne prate kronološki slijed već “vrludaju” kao i autorova sjećanja. A sjećanja su tu da ih se zabilježi kako ih se ne bi zaboravilo i kako bi zabilješke ostale u trajno sjećanje određenog vremena.

U veseloj atmosferi barba Vjeko, kako ga nazivaju oni koji ga poznaju, veli da on pred devedeset i pet godina nije ugledao svjetlo dana, već se rodio pod svjetlom petrolejke. Uz isto to svjetlo proveo je i svoje najmlađe godine kao i prve školske dane. Prisjetio se kako je i njega njegova mama pitala „kako je bilo u školi“ kada se vratio kući nakon prvog školskog dana. U sjećanjima mu je i da se upravo tog prvog dana u školskoj klupi susreo sa “stranim” jezikom – hrvatskim, a ne čakavskim na koji je navikao u obiteljskom okruženju.

Mnoštvo se zgoda i nezgoda protkalo u knjizi. Od prvog susreta s duhanom, o čarima struje koja je u Kostrenu uvedena tek tridesetih godina prošlog stoljeća, o ondašnjim običajima udvaranja. O pomorcima, o sirenama koje su pozdravljale obitelji pomorca koji je prolazio uz rodnu obalu, o suprugama i majkama koje su nosile breme obitelji dok su muževi “tukli more”.

Prisjetio se autor i zanimljive činjenice. Promijenio je brojna državljanstva iako je svoj vijek proživio u Kostreni, rekavši da je živio u pet različitih država. Nije barba Vjeko putovao, države su dolazile njemu promjenom vlasti u ovim našim područjima.

Knjiga pokriva period od gotovo stotinu godina, opisujući ljude i događaje od tih tridesetih godina prošlog stoljeća do danas. Vrijedno je izdanje i lijep podsjetnik na vremena koja bi, bez ovakvih uradaka, uskoro utonula u zaborav.

Za kraj, barba Vjeko je svima zaželio da požive „baren ovoliko let koliko je i on doživel“.