Psihološki eksperimenti: Podijeljen razred i snaga očekivanja
Iako se ne radi o pravom znanstvenom eksperimentu, ono što je 1968. učinila učiteljica 3. razreda Jane Elliott kako bi pokazala snagu diskriminacije i rasizma svojim učenicima, toliko je snažno da je vrijedno podsjećanja i prezentiranja.
Možda bi takva vježba trebala biti i obavezan dio školskog kurikuluma? Procijenite sami.
Učiteljica je odlučila provesti vježbu sa svojim učenicima. Dan prije gledala je izvještaje bijelih reportera o ubojstvu Martina Luthera Kinga i prepoznala toliko veliku dozu superiornosti i arogancije prema crnačkoj populaciji da je odlučila da njezini učenici kroz vlastito iskustvo trebaju naučiti koliko je strašno biti diskriminiran. I to je učinila na maestralan način.
Podjela prema boji očiju
Učiteljica je obavijestila učenike da će napraviti eksperiment. Podijelit će razred u dvije grupe i to prema boji očiju. Oni s plavim očima prvog će dana dobiti razne beneficije – imat će odmor dok „smeđooki“ neće, samo plavooki mogu dobiti repete za ručkom i smiju piti iz fontane za vodu. Sjedit će odvojeno i ne smiju se družiti niti pod odmorima, a da bude lakše prepoznati tko ima koju boju očiju, smeđooki će nositi plave ovratnike.
Uz to učiteljica je jasno rekla da je to tako jer su ljudi sa smeđim očima manje vrijedni, gluplji i sporiji. Neka ponašanja pojedinaca tijekom dana vješto je povezala s njihovom bojom očiju – ne zna sjediti uspravno jer je smeđook, on je brzo to naučio jer je plavook i slično.
Promjena u ponašanju bila je nevjerojatna. Smeđooki su redom postali potišteni, hodali pognutih glava i šutke prihvaćali uvrede i poniženja koji su ubrzo počeli dolaziti od povlaštenih plavookih, do prije koji sat njihovih prijatelja.
Iz dragih u diskriminirajuće desetogodišnjake u samo 15 minuta
„Smeđooki“ je ubrzo postala uvreda koja se dobacivala i na koju su oni reagirali bijesom što je dovelo i do tuče između dvojice dječaka. Smeđooki su izjavili da su se osjećali kao da su na dnu, jadni, bezvrijedni, bez želje da bilo što poduzmu vezano za situaciju u kojoj su se našli, a plavooki su rekli kako su se osjećali nadmoćno, kao kraljevi i kao da se napokon mogu osvetiti za sve što su njima drugi radili loše u prošlosti.
Kada su sljedeći dan zamijenili uloge, ponovio se vrlo sličan scenarij i efekt na ponašanje djece. Prema izjavi same učiteljice, pred njezinim su očima u praktički 15 minuta prekrasna, divna, brižna djeca postala zločesti, pokvareni, diskriminirajući desetogodišnjaci. Dogodio se i još jedan nevjerojatan efekt – smeđooki su drugi dan zadatak, koji im je učiteljica zadala, riješili u dvostruko manje vremena nego dan ranije samo zato što sada više nisu bili u podčinjenoj poziciji.
I ova vježba – eksperiment pokazuje kako naše ponašanje u velikoj mjeri ovisi o okolini u kojoj se nađemo i o očekivanjima koja ta okolina od nas ima te koliko treba paziti da se kreira sustav, okolina u kojoj se izbjegava bilo kakva diskriminacija.
Naše ponašanje uvelike ovisi o okolini, ali i mi smo ti koji kreiramo odnose prema okolini
Očekivanja utječu na ponašanje
Utjecaj očekivanja je pokazao i Rosenthal 60-tih godina prošlog stoljeća kroz još jedan klasični eksperiment (pomalo neetičan, ali to su bila takva vremena). On je učiteljici u prvom razredu osnovne škole, koja je dobila grupu novih učenika, dao popis djece koja su na testu inteligencije pokazala natprosječne rezultate. Nakon toga je pratio njihove rezultate na razini ocjena, ali i znanja. I pokazalo se, sasvim očekivano, da su i naučili više te imali bolje ocjene.
Naime, očekivanje učiteljice utjecalo je, vjerojatno čak i nesvjesno, na njezino ponašanje. Više je pozornosti posvećivala onima od kojih se očekivalo da će dati više rezultata, davala im je teže zadatke i to je dovelo do toga da su oni zaista i naučili više.
No, štos je bio u tome da je ta grupa izabrano potpuno slučajno, među njima je bilo i natprosječnih i ispodprosječnih i prosječnih prema sposobnostima, a ono što ih je razlikovalo, bilo je samo očekivanje koje je njihova učiteljica imala od njih. I to očekivanje je bilo dovoljno snažno u utjecaju na njihovo postignuće da nadjača sve ostale njihove osobine.
Meni osobno ova dva eksperimenta pokazuju dvije stvari: sudbina nas i svih ljudi oko nas u velikoj je mjeri lutrija i ovisi o mnogim stvarima na koje mi nemamo nikakvog utjecaja, a s druge strane moram jako paziti na to kako sudim druge i koliko na moje ponašanje prema njima utječu neke predrasude ili prvi dojam koji sam prema njima stekao.
Ako želite vidjeti više o ovim temama, kliknite na ove poveznice gdje ćete moći pogledati odlične dokumentarce o ovim eksperimentima.
- podijeljeni razred https://youtu.be/1mcCLm_LwpE
- Rosenthalov Pigmalion efekt https://youtu.be/hTghEXKNj7g