Psihološki kutak: Čuvajte se uspoređivanja
Iz godine u godinu povećava se broj osoba koje pate od depresije, anksioznosti i drugih psiholoških poremećaja.
Nedavno me jedan tinejdžer pitao što mislim zašto je sve više samoubojstava među njegovim vršnjacima. Odgovorio sam da ne znam za taj podatak i je li to zaista tako, ali ono o čemu postoji puno podataka jest da se broj psiholoških poremećaja poput depresije i anksioznosti iz godine u godinu povećava. I to unatoč činjenici da svi danas, prema nekim objektivnim kriterijima, živimo daleko kvalitetniji život nego naši roditelji ili ljudi u prošlosti.
Zapravo, realno je reći da danas i oni siromašniji i bolje jedu, bolje su obučeni, imaju bolju zdravstvenu zaštitu nego što su je imali članovi kraljevskih obitelji prije stotinjak godina. Zašto smo onda nezadovoljni, depresivni; zašto smo anksiozni (zabrinuti) kada nam je život i puno kvalitetniji i sigurniji nego ikad?
Opasnosti uspoređivanja
Psihologija objašnjava da smo mi u svojim procjenama vrlo neobjektivni i da se više od svega volimo uspoređivati. Rijetko se, kao što sam ja to učinio gore, uspoređujemo sa svojim precima, a i njihov život volimo romantizirati u odnosu na to kako je stvarno izgledao (uvijek me iznenadi kako bi neki željeli živjeti kao vitezovi u srednjem vijeku?). Za takvu objektivnu usporedbu s prošlim vremenima potreban je svjestan napor, ali se vrlo lako, zato i često, uspoređujemo s drugima oko sebe. I tu nastaje problem.
Donedavno smo se mogli usporediti samo s ljudima koje smo poznavali pa je tu uvijek bio netko tko je bio jači, netko tko je bio viši, netko tko je dobro pjevao i netko tko je bio pametan i znao nešto lijepo napisati. I bilo je vjerojatno da ćemo i mi biti u nečemu zaista dobri, pa i bolji od drugih.
Uvijek je netko jači, viši, uspješniji…
No danas, kada se putem društvenih mreža i interneta uspoređujemo s cijelim svijetom, uvijek će se naći netko tko je u bilo čemu po čemu se vrednujemo, daleko bolji od nas.
Meni su, na primjer, uvijek govorili da znam lijepo pisati i prenijeti svoje misli. Ali, danas sam pročitao tekstove bar desetorice koji to rade daleko bolje od mene, čak toliko bolje da izgubim volju da nešto napišem jer to nikad neće doći ni blizu tome kako to oni rade.
I tako je u svemu: gdje da ja pjevam kad čujem ovog kako pjeva, što se ja trudim oko slikanja kad nikad neću biti kao on; je, imam ja firmu, ali kuburimo iz mjeseca u mjesec, a vidi Jobsa u onom filmu kako je uspio iz garaže napraviti čudo i promijeniti svijet! Vidi kako ova što piše kolumne ili snima videosavjete riješi problem s djecom u dvije riječi, a mene moji zafrkavaju što god da ja napravim.
A da ne govorimo o utjecaju Facebooka i Instagrama. Tu svi imaju idealne živote, smiju se, jedu fine stvari, vole se, lijepo su obučeni, savršeno našminkani, lijepi, vitki, puni mudrih izreka. A vidi mene!
I problem je što naš život, lice, tijelo, postignuća onda postaju bezvrijedna i osjećamo se neuspješno i jadno. A to je odličan put prema depresiji, bezvoljnosti jer čemu i počinjati kad nikad neću biti toliko dobar. Kod nekih, a naročito su tome skloni tinejdžeri, to može uzeti toliko maha pa dovesti i do razmišljanja da to sve skupa onda nema nikakvog smisla i da je to onda bolje i završiti.
Biti bolji od samoga sebe
Kao i u svemu, ni ovdje se ne smijemo prepustiti liniji manjeg otpora i konzumirati sve što nam se servira.
Moramo osvijestiti da su Facebook i Instagram lijepo upakirana, birana i iz najljepšeg kuta slikana laž, da ne možemo i ne trebamo biti najbolji na svijetu ni u čemu, a da budemo vrijedni. Da je dovoljno da doprinesemo sebi bliskima i okolini, da se nasmijemo nekoliko puta na dan, da pojedemo nešto posebno jednom mjesečno; da je velika stvar ako imamo mjesto za život i toplu odjeću, a sve je ostalo bonus, a ne nužnost.
I, ako se mislimo s nekim uspoređivati, onda se ponašajmo malo mudrije, strpljivije, zdravije i pažljivije nego što smo to radili jučer. Ako u tome uspijemo, i to čak ne svaki dan, to je već uspjeh i razlog da budemo ponosni na sebe.
