Psihološki kutak: Jeste li ljuti na svoje dijete ili na svoja očekivanja?
Svatko tko me poznaje, reći će da nisam neki živčan ili nervozan tip. No rijetko što može me izbaciti iz takta kao što to uspiju moja vlastita djeca.
Naročito ova starija, koja je pravi genijalac oko nekih stvari, a u nekima ne kuži ništa i radi gluposti kao da ima 3 godine, a ne skoro 8. I onda joj nadugo i naširoko objašnjavam zašto nešto tražim od nje ili zašto ne smije nešto raditi, a ona me gleda i kaže ono poznato: „Je l’ mogu sad ić?“ puno prijezira i dosade. Na što ja, naravno, kao i svaki roditelj, dodatno izgubim živce. Pa dignem glas i dajem kazne, a sve uz jako malo efekta. Dodatno me razbjesni što ova manja imitira sve što starija radi, a naročito, naravno, ono loše!
Kada krene onako kako roditelj nije zamislio
S godinama sam razvio naviku da sve svoje snažne osjećaje kada se pojave, pokušam sagledati na drugi način. Znam da je svaka emocija informacija o tome da moj mozak procjenjuje da je nešto u mojoj okolini za mene ili ugrožavajuće ili korisno. Neugodne (ili, kako ih volimo zvati, negativne emocije) znače da je naš mozak detektirao da se događa nešto potencijalno loše za nas. Bijes i ljutnja neugodne su emocije koje nam govore da nešto nije onako kako mi mislimo da bi trebalo biti.
Ovo je dobro pročitati još jednom: govore nam da nešto nije onako kako mi mislimo da bi trebalo biti. To je glavni razlog zašto postanemo ljuti. Kada sam ljut onda se, u skladu s ovim, prvo zapitam: A tko sam uopće ja da određujem kako bi nešto trebalo biti ili, još više, kako bi se netko trebao ponašati?
Vezano uz našu djecu, imamo cijelo klupko misli i osjećaja koji se isprepliću. Kao prvo, osjećamo se odgovornima za njihovo ponašanje pa osjećamo krivnju ako se ponašaju „loše“. Isto tako, i drugi nas drže odgovornima za ponašanje naše djece pa osjećamo sram ako se ponašaju „loše“ u prisustvu drugih. Osjećamo i strah da im se nešto dogodi ako se nastave tako ponašati. To što se nas smatra odgovornima za ponašanje i, na kraju, sudbinu naše djece, utječe na to da za svoju djecu gajimo jače osjećaje nego prema bilo čemu drugome. Pa smo tako ponosni kada nešto postignu (jer je to, valjda, naša zasluga), ali i bijesni ako se ponašaju „loše“.
Koliko su realni Ljuban, Pero Kvržica ili Kevin iz „Sam u kući“ – lažu li nas filmovi?
I tu dolazimo do drugog dijela priče. Do ovog „loše“ što stalno namjerno pišem pod navodnicima. Dakle, ljutnja se javlja ako se tko ne ponaša onako kako mi mislimo da bi trebao. Drugim riječima, ako ne ispunjava naša očekivanja. Jer svi imamo očekivanja kako bi se netko trebao ponašati. Puno je toga iz obitelji, nešto iz knjiga, nešto od prijatelja čije mišljenje cijenimo, ali i iz izvora koji je jako utjecao na sve nas iako toga nismo svjesni.
Naime, u jednom trenutku shvatio sam da mi dobar dio očekivanja dolazi iz filmova koje sam gledao. I to onih u kojima glume djeca. Kovrčava Sue, Sam u kući pa čak i Družba Pere Kvržice i Vlak u snijegu oblikovali su moju sliku o tome kako razmišljaju i shvaćaju djeca u toj dobi. I stvorili su mi očekivanja prema vlastitoj djeci, očekivanja koja uopće ne moraju biti realna, a do pred malo ih nisam bio ni svjestan.
Dječje likove u filmovima ipak su osmišljavali odrasli
U tim filmovima klinci ozbiljno razgovaraju o ozbiljnim temama, rade planove i izvršavaju ih, imaju jasne moralne stavove i prosudbe, čak do te razine da nadmudre odrasle ili ih čak i podučavaju životnim mudrostima koje su ovi zaboravili ili iskrivili. Koja zabluda!
Pokušao sam ja tako razgovarati s mojim djevojčicama kao s odraslima, objašnjavati zašto sam nešto napravio ili zašto bi one trebale nešto napraviti, ljutio se kako neke stvari ne razumiju, a svakako bi ih trebale razumjeti jer su tako jednostavne. I onda shvatio da sam očekivanja razvio na osnovu nečije fikcije, na osnovu scenarija koje su pisali odrasli, na osnovu glume djece koja su izgovarala tekst koji su pisali odrasli i ponašali se prema uputama koje su im davali odrasli! Koji sam naivac bio!
Mogu li djeca doista suosjećati?
Na studiju sam slušao i polagao razvojnu psihologiju, ali moram priznati da nisam tome posvećivao puno pažnje. Zanimale su me tada neke druge stvari, a i nisam imao oko sebe djecu s kojom bi mogao povezati ono o čemu sam učio. Otkad smo dobili djecu, knjiga iz dječje psihologije sa svojih oko 700 stranica, često stoji na polici u dnevnom boravku, a u trenucima optimizma čak i na stolu, no nikad nisam uspio pročitati više od dva odlomka.
Prije nekoliko dana potražio sam tamo i pojam empatije jer sam bio šokiran kako moja starija cura pokazuje malo empatije prema mlađoj kada ova plače, a naročito kada plače jer joj je ona nešto uzela zloupotrebom svoje veličine i snage.
Doznao sam da se empatija pojavljuje djelomično tek nakon šeste godine u svojem pravom smislu – da zaista osjećamo kako se drugi osjeća (mene boli kad tebe boli). Do tada djeca čak imaju poteškoća pri stavljanju u tuđi položaj i zamišljanju kako bi njima bilo na mjestu nekog kome učine nešto nažao. Istraživanja pokazuju da su toliko usmjereni na ono što dobiju nasilnim ponašanjem da uopće ne obraćaju pažnju na tu drugu osobu. Za razliku od one mudre djece iz filmova, ovu stvarnu djecu tome treba naučiti nagrađivanjem suradničkog ponašanja pohvalama i zahvalama.
Zato pokušajte sljedeći put, kad osjetite neki od tih moćnih osjećaja koje u nama mogu izazvati samo naša djeca, zastati i preispitati kako se osjećate i zašto.
Dijete nije u stanju ponašati se kao odrasla osoba te to trebamo prihvatiti i na njihovom im putu biti podrška
Preuzimate li na sebe previše odgovornosti za njihovo ponašanje? Koliko mi, uz genetiku, none i noniće, vrtiće, škole i YouTube uopće možemo utjecati na to kako se djeca ponašaju? 20 %? 30? A onda pak postavite sebi i pitanje očekujete li od njih da se ponašaju kao odrasli, a oni to uopće još nisu u stanju jer im se ponekad čak nisu razvili ni centri u mozgu koji bi im to omogućili? Koliko je nama trebalo vremena i grešaka da nešto naučimo, a od njih očekujemo da to shvate i usvoje čim im to jednom spomenemo. Ako u tome uspijete, moći ćete u svemu tome biti malo opušteniji, podržavati djecu umjesto da ih pokušavate kontrolirati i veseliti se njihovom napretku.