Razgovor s Brankom Kržik Longin – pjesnikinja koja Kostrenu čuva stihom

Naša cijenjena pjesnikinja Branka Kržik Longin, rođena 1944. godine u Sarajevu, u obitelji kostrenskih korijena po majci, rano je osjetila težinu života. Otac je ubijen u ratu, majka se 1945. s dvoje djece vratila u Kostrenu. No, gospođa Branka već je s deset godina ostala i bez majke. Slijedila su preseljenja – od rodbine do doma i rano odrastanje. Možda upravo zato danas kaže da joj je najveći prijatelj uvijek bila olovka.

Ljubav kao pokretač pjesničkog izraza

Kad je život postajao težak, a težak je bio više puta, sklanjala bi se uz more, slušala jugo i buru i u tim šumovima pronalazila priče. Dvaput je ostala udovica, prvi put već s 28 godina, nakon osam godina braka. Iz Subotice i Budimpešte, gdje je živjela sa suprugom i kćeri, vratila se na Sušak, a potom kroz niz novih selidbi ponovno tražila put prema Kostreni. Kućicu u Žuknici gradila je gotovo sama, u zelenilu i tišini, kao da podiže vlastiti zaklon od svijeta.

Kako biste opisali svoj pjesnički izraz i motive koji vas najčešće nadahnjuju u stvaranju?

Moj pjesnički izraz je oblikovanje osjećaja, pogled u moje osobne doživljaje od kojih stvaram moje pjesničke slike. Moje pjesničko stvaranje pokreće ljubav koja je za mene sveta. Nadahnjuje me ljubav prema ljudima, ljepoti moje Kostrene, prirodi, nostalgiji, čežnji, moru, kamenu, cvijetu, nadahnjuje me zagrljaj, lijepa riječ, moji intimni osjećaji i još puno toga. Često kažem da sam zaljubljena u ljubav. Ona me drži i uvijek pronađem nešto što mi je potakne.

Gospođa Branka pisala je od mladosti – najprije prozu, potom poeziju. Jedna od prvih pjesama, „Reci mi Kostreno“, nastala je prije odlaska u Suboticu, a otpjevala ju je kasnije Karin Kuljanić. Brojne su njezine pjesme izvođene na Melodijama Istre i Kvarnera, gdje je prvi put sudjelovala 1997. s pjesmom „Ti va školjke i moru“ u izvedbi Vivien Galeta. Njene su pjesme otpjevane i na Grobničkoj skali i Čansonfestu, a nagrade su često dolazile od stručnih žirija.

Ipak, dugo nitko nije znao da piše, ni prvi suprug, ni kći. Tek 1996., u vrijeme kad se teže razboljela i kada je iz straha počela spaljivati rukopise, prijateljica ju je posve slučajno zaustavila da ne napravi ogromnu pogrešku. Rukopisi su potom stigli do tadašnjeg načelnika Kostrene, a prvu zbirku „Kostreno moj slatki pelinu“ objavila je upravo Općina Kostrena, uz recenziju profesorice Ive Lukežić. Od tada je, gotovo svake četiri godine, objavljivala novu knjigu.

Čakavština kao dom

Za svoj neizmjeran doprinos kulturi, gospođa Branka 2008. godine primila je nagradu Općine Kostrena za životno djelo. Dodijeljena joj je i nagrada Općine Kostrena za dostignuća i doprinos na području kulture. Ima tu još mnogo nagrada i priznanja, ali naša skromna sugovornica, nije se htjela hvaliti njima, jer, kako je i sama rekla, piše iz ljubavi, prema svemu o čemu piše…

Koja je uloga kostrenske čakavštine u vašem radu i na koji je način nastojite očuvati kroz poeziju i javne aktivnosti?

Moja – naša kostrenska čakavština je tako meka i topla i ima veliku ulogu u mom pjesničkom stvaralaštvu. Pišem i na standardnom jeziku, ali kad napisano pročitam s odmakom vremena, čini mi se da to nisam ja. Ja sam romantičar, volim koristiti slikovite opise, tako sam u mojim pjesmama oslikala ljepotu Kostrene. Pišem iz duše i često već zaboravljene riječi oblikuju moje emotivno stanje, ne podliježem stilskim oblicima, zašla sam i u haiku poeziju na mojoj čakavštini. Bila sam član Dramske Kumpanije, ŽVS Luštrin, imala sam promocije mojih zbirki pjesama, ostalim nastupima, sakupljanjem riječi s oprimjerenjima za naš rječnik, sakupljanjem toponima, kao i lijepa suradnja s Dječjim vrtićem Zlatna ribica gdje sam po njihovom projektu u Prvoj čakavskoj početnici „Kostrensko ČA va žepiću“ napisala za svako slovo jednu pjesmicu, a dječica su je i oslikala, a svaku sam i snimila na priloženom CD-u. Po projektu Narodne knjižnice Kostrena snimila sam zvučnu knjigu „Kad dojdeš da najdeš“ s 33 pjesme za slijepe i slabovidne osobe. Po projektu Udruge Penko izdala sam slikovnicu „Feralić“.  Gospođa Željka Egredžija i ja napisale smo tri scenarija – dva za predstave i jedan za mjuzikl, koje su požnjele veliki uspjeh kako u Kostreni, tako i u svim mjestima gdje smo gostovali. Kroz sve te aktivnosti, a sigurno ih je bilo još puno, nastojala sam sačuvati od zaborava našu domaću besedu, našu čakavštinu.

Kao dugogodišnja članica Katedre Čakavskog sabora Kostrena, što smatrate najvrjednijim doprinosom koji ste kroz taj rad dali lokalnoj zajednici?

To što sam pokušala oteti zaboravu naše vjerske i ostale običaje, tradiciju i pejsaže. Moji radovi su možda malo obogatili kulturna događanja u Kostreni preko mojih nastupa, promocija jer su to bila mjesta susreta. Možda su moje pjesme jedan mali doprinos sidru koji pokušava zadržati naš lijepi čakavski govor. Ili se to možda moja želja udružila s nadom i da živi u uvjerenju da će to biti tako. Sve ostalo radili smo skupno i kao Katedra do prije dvije godine dali smo veliki doprinos lokalnoj zajednici, upriličili smo preko 300 događanja i izdali puno vrijednih knjiga.

Između nostalgije i stvarnosti

Gledajući unatrag, koji vam je osobno najznačajniji trenutak ili projekt u kojem ste spojili poeziju, zavičaj i zajednicu?

Na ova pitanje je malo teže odgovoriti, od već prije nabrojanog, ipak bih ponovno izdvojila sakupljanje toponima kao pomoć profesoru Giliću za knjigu „Kostrenska toponimija“ koju je izdala Katedra čakavskog sabora Kostrena u „zadnji čas“. Nadalje sakupljanje riječi za rječnik, moje uglazbljene pjesme o Kostreni, ma bilo je toga sigurno još…

Kako se kroz godine mijenjalo vaše viđenje kostrenskog identiteta i koliko je ta promjena utjecala na vaše pisanje?

Kostrena je kroz godine doživjela značajne transformacije, nestaje onaj meni dobro poznat lokalni okvir. Svakako da je to uvelike utjecalo na moje pisanje i kao da je potenciralo bilježenje nestajanja onog našeg – mog starog, pa promjena u strukturi stanovništva i preobrazba krajolika.
Nestaju naše nadaleko poznate gromače, nestaju stoljetni hrastovi. Na našim „ravnicama“ niču urbane vile. Sve je manje starih kuća, čuju se novi jezični izrazi, na pragu je mješavina kulture. U meni se budi nostalgija za izgubljenim, a znam da se treba pomiriti i realno gledati u stvarnost. Često zadrhti tuga u meni pred svjesnosti o nestanku one topline susjedskih odnosa i sklona sam žaliti za onom idilom (a možda to i nije bila idila, samo sam je ja u sebi splela) gledajući urbanizaciju mog malog mjesta kada smo se svi poznavali i kada su sva vrata bila otvorena.

Kako danas vidite kulturni život Kostrene i u kakvom okruženju stvarate – što vas veseli, a što biste voljeli da se unaprijedi?

Kulturni život Kostrene je bogat. Obiluje mnogim događanjima kroz cijelu godinu. O posjećenosti već bi se moglo govoriti. Žao mi je što su najslabije posjećene promocije, koncerti, izložbe i da ne nabrajam dalje.
Što me veseli? Veseli me što još uvijek osjećaj bliskosti mjesta na kojima se možemo družiti. U mojim snovima zamišljala sam Kostrenu kao prekrasan park okićen primorskim kućama s crvenim krovovima kako se i priliči jednom primorskom mjestu. Njenih 19 sela sve se brže počinju vezivati. U skoroj budućnosti pretvorit će se u gradić koji će „pojesti“ sad već skoro nekadašnja primorska obilježja. Voljela bih unaprijediti povezivanje naših novih sumještana sa starosjediocima. Voljela bih unaprijediti očuvanje lokalne baštine, mnogo toga bih još ja voljela, ali…

Pero kao most

Ako je išta kroz cijeli život ostalo postojano, onda je to vjera u snagu riječi. Za Branku Kržik Longin pero nikada nije bilo samo sredstvo izražavanja, ono je most između prošlog i budućeg, između starog i novog naraštaja.

Postoje li novi projekti, stihovi ili suradnje kojima biste se u budućnosti voljeli posvetiti, osobito u kontekstu očuvanja jezika i kulturne baštine?

Pero pjesnika može biti most koji će spajati staro i novo i tako raditi na očuvanju jezika, čuvati dušu mjesta, kulturu i baštinu. Nadam se da se čakavski neće utopiti u standardni jezik. Naša udruga „Vali“ projicirala je čakavske stihove na zidove. Naša udruga „Veli pinel“ oslikala je platna i zadržala mjesta, perila, vale, gromače, počivala i ostalo za sjećanje. U vrtiću Zlatna ribica i u školi radi se u grupama na očuvanju čakavštine. Zaista je sve to hvale vrijedno, jer tako se radi put nezaborava. Osobno, dala sam skoro sve što sam imala. U jednoj mojoj zbirci napisala sam:

Zemlju s Kostrene
Neće niki ća ponest
Ma ako se zatare nače „ča“
Neće ga imet ki nazad donest.

Život i stvaralaštvo Branka Kržik Longin svjedoče koliko jedna tiha, samozatajna, ali iznimno snažna osobnost može ostaviti dubok trag u zajednici. Iz osobnih gubitaka i životnih kušnji izrasla je pjesnikinja čija je riječ postala utočište, ali i svjetionik drugima. Svojom predanošću, upornošću i znanjem godinama je obogaćivala kulturni život Kostrene, čuvala njezinu čakavsku besedu, bilježila toponime, običaje i pejzaže te ih utkivala u stihove koji nadilaze vrijeme.

Gospođa Branka nije samo pjesnikinja, ona je čuvarica jezika, most između generacija i nenametljiva kroničarka jednog prostora i njegova identiteta. Njezina ljubav prema zavičaju, ustrajnost u radu i duboka emotivna snaga ostavili su neizbrisiv trag u kulturnoj baštini Kostrene. Zahvaljujući takvim ljudima, bogatstvo tradicije ne ostaje samo uspomena, nego živa riječ koja traje. I zato Vam, draga naša Branka, jedno veliko hvala!